Senka Bulić: Umjetnost nastaje na tlu koje podrhtava

Moja umjetnička putanja je sve prije nego lagan konformistički put kroz potrošačku kulturu. Svaku kreaciju sam izborila s mnogo truda, zato se i ponosim svakom, baš kao i Patti Smith

Glumica i redateljica Senka Bulić postala je simbol izokrenutih mjerila u hrvatskoj kulturnoj politici kad je prije nekoliko godina za udarnički posao u Sceni Gorica nagrađena – izgonom. Politički razlozi presudili su protiv nje i u šibenskom HNK-u. No, iz tih propalih projekata, ona je izašla kao nedvojbena (moralna) pobjednica i danas je doživljavaju kao junakinju domaćeg teatra. Novi projekt koji je i povod ovom razgovoru – predstava »Dream of life« – pojačava taj dojam. U toj predstavi, premijerno izvedenoj u četvrtak u zagrebačkoj Tvornici, Senka Bulić igra američku ikonu rocka, Patti Smith, čijim je životom komad i nadahnut. Usporedbe je teško zanemariti. Potiče ih već i Senkin izgled na sceni, njezina uvjerljiva metamorfoza u Patti, u čijem se umjetničkom putu zrcali i njezin vlastiti. Obje gonjene strašću prema onome što rade (znakovito, jednom je Senka Bulić toj stvaralačkoj snazi nadjenula epitet »demonski«), obje nesklone klanjanju autoritetima, obje beskompromisne u očuvanju vlastite vizije stvaralačke slobode… Zahvaljujući ovim osobinama, u stanju je podnijeti i nuspojave spomenute moralne pobjede: financijsku neizvjesnost i ometan pristup radu. No, kao što ni Patti vjerojatno ne bi lamentirala o tome iz pozicije žrtve, tako ni Senka Bulić ne troši snagu na kuknjavu, nego govori o onome što je pokreće, onome što voli.

   Rokerica u mladosti

Poetska iskrenost, čista i surova izravnost – to su sintagme kojima bi se, ukratko, mogao opisati lik i djelo Patti Smith. Biste li rekli da je isti opis primjenjiv i na predstavu?

  – Htjeli smo uraditi jednostavnu predstavu koja slijedi umjetničku filozofiju Patti Smith. Prvi dio je performerska prezentacija teksta Jelene Svilar i Morane Foretić koji već sam izbjegava biti biografski, senzacionalistički. U njemu se čisto ukazuje na nekoliko čvorova iz autoričina života: otkriće umjetničkog »poslanstva« dok prvi put promatra Picassove slike i čita Arthura Rimbauda, susret s Coney Islandom, partnerska veza s Robertom Mappelthoropom, susret s ikonama r’n’rolla, veza sa Samom Shepardom koja je dovodi do odabira uloge pjevačice, pjesnikinje i svirača. U drugom dijelu pjevam Pattine pjesme, ne kao imitatorica, već u sebi pronalazim svoju zaboravljenu crtu rockerice iz mladosti.

  Predstava je zaokupila pažnju šire javnosti već spomenom triju imena: Patti Smith, Ivice Buljana i Senke Bulić. Koliko vam u ovom projektu znači suradnja s Buljanom? Što predstava duguje kreativnom odnosu vas dvoje?

  – S Ivicom Buljanom radim dvadeset godina. Počeli smo surađivati na poetskoj drami Fedra Marine Cvetajeve, kompleksnoj formi iz koje je nastala surova rock predstava, s njom smo obišli svijet, nastavili smo s Pasolinijem, Mullerovom Medejom, radila sam u vrijeme Ivičinog mandata direktora drame HNK Split u Mantu u Senekinom Edipu i u režiji Na tri kralja kod Eduarda Milera. Nakon toga za mene je važno otkriće Elfriede Jelinek čiju smo Jackie izvodili na alternativnim festivalima. Surađujem s njim kao glumica i producentica iz čije je suradnje nastao nama važan Kiklop i Adio kauboju. On je apsolutno moj autor.

  Što je ishodište ove predstave, kako je priča krenula?

  – Radeći autore pjesnike kao Cvetajevu, Pasolinija, Mullera, Jelinek, dolazili smo često do Rimbauda, i slušali Doorse, Hendrixa, naravno Janis Joplin i Patti Smith. Kad se pojavila Pattina autobiografija »Samo djeca«, odmah smo osjetili snažan materijal. Nije riječ samo o razumljivom zanimanju za idole naše mladosti koji defiliraju tom knjigom. Ostali smo osupnuti snagom koju ona isijava. Patti je vjernica, njezini hramovi su mentalni, ona slavi čovjekovu ranjivost, zna je upravo zahvaljujući svom primjeru transformirati u umjetničku kreaciju. Moja umjetnička putanja je sve prije nego lagan konformistički put kroz potrošačku kulturu. Svaku kreaciju sam izborila s mnogo truda, zato se i ponosim svakom, baš kao i Patti Smith.    

Bijeg od sigurnosti

Koliki je izazov – i odgovornost – baviti se tako snažnom, važnom i strastvenom osobom kao što je Patti Smith? I koliko vam ona osobno znači? Zapanjujuće je koliko joj, na sceni, sličite… No, idu li sličnosti i dalje od fizičkog izgleda?

  – Istovremeno je i izazov i odgovornost. Svakako smo htjeli izbjeći ilustriranje, bez obzira na sličnosti koje spominjete i koje se, jasno mi je, nameću. Sličnost je najprije naše življenje u umjetnosti. Primjerice, ja sam diplomirala na Rimbaudovim tekstovima, što je bilo jako neobično za ondašnju Akademiju…, režirala sam Genetove tekstove… nikad se nisam osjećala udobno u samo jednoj funkciji. Završila sam srednju školu za primijenjenu umjetnost, jako me zanima vizualno, ali prvenstveno sam performerica, glumica, pjevam, režiram.

  Ikonoklazam, široko shvaćen, obilježje je stava što ga je Patti Smith zauzimala u umjetnosti. Možete li tu povući neke paralele s vlastitim umjetničkim putem?

  – Pokušavam očuvati svoj prostor slobode, naći svoje mjesto kreacije u kojem ću se beskompromisno baviti umjetnošću. To je teško, pobjegla sam od sigurnosti institucije, ali nisam htjela biti zbrinuta. To je moj put i ja ga nastavljam bez obzira na to što nemam egzistencijalnu sigurnost. Ja želim očuvati svoju umjetničku osobu. Sigurno je da se institucionalnim mehanizmima ne bih mogla posvetiti onome što istinski želim. Imam sreću što oko sebe okupljam umjetnike koje zanima sličan izazov, ljude koji žele stvarati izvan konvencionalnih modela.    

Rađanje nove Patti 

A poveznica s društvom – što nama u Hrvatskoj danas »govori« Vaša Patti? Ili drugačije: u kojoj je mjeri ovo vrijeme blisko, ili različito od onoga kojemu je pripadala Patti? I bi li se, u današnjem vremenu uopće mogao dogoditi fenomen njezinog ranga? Dopušta li ovakva društvena klima stvaranje i razvoj takvih udarnika kulture? Ili, tko su danas moguće »reinkarnacije« Patti Smith?

  – Sve je moguće, umjetnost nastaje na tlu koje podrhtava. Nije potrebno imati velika sredstva da bi se radile predstave, ali važno je željeti ih stvarati. Ne kažem time da društvo ne treba podržavati »dekadente«, njihova vidovitost kanal je preko kojeg se mogu dogoditi i otkrića u znanosti, njome se lakše prebrođuju nedaće života. Pattino vrijeme bilo je ono u kojem su se događala velika oslobađanja, duha i tijela. Danas smo nasljednici tih sloboda, ali moramo biti i borci za osvajanje novih. Taj neprekinut revolucionaran posao za stvaranje jednakosti među ljudima bez obzira na naciju, spol. Seksualno opredjeljenje, to je klima u kojoj se može roditi nova Patti.

  Kako vidite položaj koji na domaćoj kazališnoj sceni zauzima Hotel Bulić? Kojom se vizijom vodite i koliko ste joj blizu?

  – Kazalište Hotel Bulić osnovala sam iz potrebe da se bavim autorima koje obožavam (Copi, Genet, Mishima, Artaud…), da surađujem s ostalim umjetnicima koji su mi inspirativni. Bavimo se stvaralačkim, a ne reproduktivnim kazalištem, zahtjevnim djelima moderne i suvremene umjetnosti koje je hrvatska kazališna produkcija zapostavila ili previdjela. Postavila sam preko deset naslova koji su izuzetno ocijenjeni od kritike i bili izvrsno prihvaćeni od publike, surađivala sam s nizom autora…. Nažalost, niz organizacijskih i financijskih problema ne omogućuje da se održi kontinuitet izvedbi (minimalno financiranje projekata i s tim povezani operativni problemi), djelujemo bez vlastitog prostora u raznim koprodukcijama: financijske probleme ne moram ni apostrofirati, ali ono što je za mene bitno je ne kompromitirati razloge svog umjetničkog angažmana.    

Ne zanima me moć

Mami li vas, nakon svih peripetija s politikom (kulturnom i onom drugom) – intendantura u kojemu od HNK-ova? Biste li ikad razmotrili ponudu da, recimo, preuzmete zagrebački HNK?  

  – Pokrenula sam Scenu Gorica na kulturnoj pustopoljini, i doživjela da me se odreknu oni koji su se zaklinjali u pluralitet, u regionalne različitosti. Na Splitskom ljetu sam u nezahvalnoj ulozi, ukliještena između struktura moći, pokušala držati barjak suvremenog teatra. Htjela sam se angažirati u Šibeniku, pokrenuti novi i drugačiji teatar, ali je propalo. Ne zanima me intendantura, niti pozicija moći, ali uvijek sam spremna kao odgovorna umjetnica, ali i dokazan producent, svoje znanje angažirati za jedan teatar koji će prezreti birokraciju i otvarati prostore slobode i umjetničkog stvaranja.