Nekad treba imati sreće, i(li) poznavati prave ljude, pa se naći tamo gdje su se, nema ni koji tjedan, gledala »Zakopana čuda«. Projekt je to Teatra Mašina igre, nastao prema tekstu Monike Herceg i u režiji Darija Harjačeka, projekt taman takav da ga zovu hibridnom formom kazališta, filma, poezije i glazbe i da funkcionira kao jedinstven videorad imaginarne predstave bez sudjelovanja publike. Pogledati ga se moglo na YouTube kanalu Teatra Mašina igre.

To je dobar razlog da se o projektu i Teatru Mašina igre popriča s glumicama: Paolom Slavicom koja je Teatar i osnivala i Juditom Franković Brdar koja u ‘hibridu’ igra onu glavnu ulogu.

Nego, »Zakopana čuda«!? Ni poezija, ni drama, ni film, ni teatar!?

– Ni vrit, ni mimo – smije se na to Paola.

Neće bit’ baš tako, velimo.

– Tekst Monike Herceg »Zakopana čuda« prvi put sam čula kao radiodramu na Hrvatskom radiju. Meni je to zbilja imalo scenski potencijal, pri čemu sam razmišljala prvenstveno o kazalištu. No, ova nesretna vremena donijela su novu mogućnost, natječaj koji je raspisan od strane resornog ministarstva prvenstveno kao potpora samostalnim umjetnicima u vrijeme korone – priča Paola.

Ljudi su prionuli na zoom radionice, krenula je, kaže Paola, pošast puštanja snimki predstava, premda je ona stava da je gledanje kazališne predstave putem snimke svojevrsna smrt predstave.

– Zapravo sam razmišljala kako je to zaista neki novi medij kojem treba pristupiti eksperimentalno, istraživački, pokušati se poigrati s tim kako kazalište približiti ljudima kroz videoformu. Monikin tekst se nametnuo i zato što je sam po sebi hibridna forma, smješten u bilo kojem prostoru i bilo kojem vremenu, međutim nismo se htjeli igrati filma. Bježali smo od toga u startu, poštovali smo kazališni proces, radilo se jako dugo na psihologizaciji likova… Čak i kad smo ušli u samo snimanje, tražili smo osobu koja bi se s nama bacila u istraživanje, u eksperiment, koja bi sve to vrlo voajeristički popratila i našli smo Pavla Kocnjera koji je snimatelj i montažer – ističe Paola.

Vrtlog emocija

Da nije hibrid, da je klasično postavljena na kazališne daske, drama Monike Herceg je takva da bi publika morala biti jako blizu, vjerojatno na samoj sceni, da doživi dramu intimno. Svjesna toga, dala je ekipa sve od sebe da i u drugom mediju urone gledatelji u te skrivene trenutke, taj vrlog unutarnjih emocija.

– Nismo skrivali ni ružnoću prostora, ni ljudi koji su i izmučeni i zamoreni, jer to zapravo jest priča o ljubavi u jednoj noći – kazuje Slavica.

Samo, nije li taj drukčiji medij u startu gurnuo protagoniste na teren za koji se ne zna kud vodi!?

Foto Davor Kovačević

– Nikada ne znaš kud te nešto vodi i mislim da je to u redu. Mislim da se trebamo tome vraćati, da treba biti spreman i pripremljen, ali i otvoren da se pustiš i daš odvesti gdje god da te proces vodi. Ja barem pokušavam to načelo implementirati. Uvijek pokušavam biti otvorena da me stvarno ponese negdje gdje još nikad nisam bila – veli Judita.

Bio je to, kaže i Judita, pravi kazališni proces. Probe su trajale mjesec i pol, a kroz rad se pred kraj dogodila i ona nužna kemija između dvoje glumaca, nje koja igra Zauvijek djevojčicu i Pavla Vrkljana koji je Zauvijek dječak. Ona koja je Ljubav je Jelena Miholjević. A sva se ljubav, ljubav cjeloživotna reklo bi se, tu odvila u jednoj noći. Čitav život stane u jednu noć. Je li to uistinu tako!?

– Ja sam to poistovjetila s kazališnim procesom koji uvijek krene od tih leptirića u trbuhu, a onda što dublje ulazimo u proces, sve postaje teže, dolazi prtljaga koja se raspakirava, krenu nekakvi sukobi, da bi se na kraju sve vratilo na partnerstvo, zajedništvo, na ljubav koja je puno više od tih romantičnih početaka. Meni je ova priča o ljubavi bila preslika kazališnog procesa koji ima te faze u kojima se odvija i koje jednostavno ne možeš izbjeći. Na njih se pripremaš, ali nikad ne znaš što te zapravo čeka – pojašnjava Slavica.

Mađioničarska družina

Paola Slavica potpisuje produkciju. Nije tu puno novca bilo u igri, 40.000 kuna tek, a 11 iznimnih ljudi je na ovom projektu radilo.

– To je, inače, najveći iznos do sada kojim je Tatar Mašina igre baratao. Zato ja često u šali kažem da smo mi umjetnička organizacija mađioničarska družina. (smijeh) Teško je, međutim, nismo jedini. Mlada smo organizacija, postojimo tek četiri godine i krenuli smo sa zbilja simboličnim financiranjima, međutim projekti jesu priznati i vjerujem da se od nas očekuje da rastemo barem pola koraka iz projekta u projekt. E sad, živimo tu gdje živimo i jako je teško vječno trajati na entuzijazmu. Ali uspijevamo, stalo nam je da nam se suradnici osjećaju dobro, biramo ih da su ljudi od povjerenje, a makar im ne možemo obećati da će se obogatiti od igranja, moj partner Luka Borčić i ja, koji stojimo iza Teatra Mašina igre u ovom trenutku, od starta vjerujemo da je ovo dugoročna priča. Za rast treba vrijeme i tu smo strpljivi – veli Paola.

Judita na to domeće kako se Mašina igre trudi da svi dobiju neki honorar, koliko god malo novaca bilo.

– Često se susrećem sa situacijom u kojoj mi kažu: treba svašta poplaćati, pa ako možete izaći u susret, vi to ionako volite i radite iz ljubavi. Uvijek će netko raditi besplatno ako mu se pošteno kaže da novca nema i da ćemo se zajedno u dobar projekt baciti na glavu, ali je problem kad nema ni simbolične naknade, nikakvog cjenika za glumački rad jer je to ‘normalno’. Treba osvijestiti da je to ipak posao. Ne ide vječno na krilima entuzijazma. Ne bih htjela izgubiti strast i ljubav prema ovome, a sve više mi se čini da sam blizu toga da kažem: ok, odoh prodavat’ krumpiriće u McDonaldsu – veli Judita.

Dalmatinski temperament

Zato je dobro da kazališnih, umjetničkih organizacija grupa Teatra Mašina igre ima. Posve su, pritom, logični razlozi zbog kojih je Paola krenula u njegovo osnivanje.

– Dok sam bila srednjoškolka, u Zadru je bio procvat nezavisne punk scene, u prostoru bivšeg kina Pobjeda. Bila je to sjajna ekipa, tu su dolazili ljudi izvana držati radionice, tu se prvi put susrećem s fizičkim teatrom i tu se formira trupa u kojoj svi radimo sve. Nakon toga odlazim na studij u Osijek koji je vrlo sličan. Od prve do treće godine inzistira se na tome da nisi samo glumac, već da upoznaš cjelokupni proces. Akademija me je preodgojila u nekom dobrom smislu, da vidim širinu i da me širina zanima. A onda sam nastavila raditi prvo u Zadru, pa u Zagrebu, te shvatila da me zanima puno više od samog glumačkog procesa. Bilo je divnih uloga i projekata, ali ja bih se uvijek petljala u sve. Znala sam biti strašno naporna, a to i nije uvijek glumcu dano – priča Paola.

Foto Davor Kovačević

Narodski rečeno, kad primijeti da nešto ne valja, ta se ne libi progovoriti. Naglasak je možda izgubila, ali ne i dalmatinski temperament. Zato se ta ideje o otvaranju umjetničke organizacije i rodila i realizirala.

– Samo ime Mašina igre smo brejnstormali jedno dva dana. Ozbiljna studija je to bila – smije se Paola.

Mašina igre jer su i imenom htjeli poručiti da ih jako zanima sam proces.

– Ime je to koje poručuje da je za nas kazalište igra koja ima svoja pravila, ali smo mi ti koji možda možemo raditi na tome da ih i mijenjamo i smišljamo svoja. A Mašina… Kako se rasprava zakotrljala, tako je sve zvučalo poput kakve centrifuge, i evo Mašina igre – prisjeća se Paola.

Mašina igre spojila je Juditu i Paolu u predstavi »Važnije polovice«, štoviše Paola u njoj glumi i režirala ju je. No, onaj klik između njih dvije dogodio se ranije, i to na audiciji, a onda i u predstavi »Joj Hrvati« kazališta »Luda kuća«. Spojio ih je kabare. Nije tu prepreka bila ništa, recimo razlika neka u godinama, činjenica da Judita skoro slaviti može i lijepih 20 godina uspješne karijere.

– Čekajte, zbrajala sam… Godine 2005. je bila predstava »Kraljica vešmašine« i to računam kao početak – kazuje Judita.

– Eto, Vešmašina, Teatar Mašina! Bilo je suđeno – na to će Paola.

Važnije polovice

Zanimljivi su motivi u njih dvije da uopće odu na audiciju za »Joj, Hrvati«. Presudno je bilo – pjevanje!

– Na audiciju sam otišla iz vrlo, vrlo sebičnog razloga. Tražilo se, naime, pjevanje, a ja zapravo super pjevam. Super za glumicu, imam i sluha, i ritma, i glasa, međutim uvijek bih odustajala od tih audicija gdje se traži pjevanje. I sada sam rekla – ne! Mene ništa tu nije zanimalo osim da izađem na audiciju koja traži pjevanje. Tek sam poslije saznala tko je u podjeli i jako sam se razveselila Juditi, jer Juditu sam gledala kao klinka u jednoj od meni najdražih i najboljih predstava koje sam gledala, »Vodoinstalater« u režiji Natalije Manojlović. A onda i njezinu premijeru na Film forum festivalu, »Sonja i bik«! Gledala sam film i zdravo ljubomorno mislila: »Joj, kako si dobra«! – priča Paola.

U međuvremenu Beatrice Kurbel, Mirna Rustemović i Paola Slavica razvijaju predstavu »Važnije polovice«. Dolazi vrijeme i da se uloge dijele, no Slavici nešto govori da s izborom glumice ne treba žuriti.

– I kad su krenule podjele u »Joj, Hrvati«, Judita i ja smo kliknule kao da svaki dan pijemo kavu. A to je rijetkost među ženama, pogotovo partnericama na sceni, to da ne postoje neke barijere. Ovdje to nije bio slučaj. Judita je partner kojeg stvarno možeš samo poželjeti – ističe Paola.

Zato je odlučila Juditi dati tekst »Važnijih polovica« da joj otvoreno kaže je li za to da igra u njemu ili nije.

– A ja sam bila spremna reći ne, jer stvarno nisam znala gdje bih se prije okrenula od posla. Dogodilo se da sam ja to pročitala, a ako mi počne raditi organizam i mašta, nema se tu više kud. Na pitanje hoću li raditi, rekoh: »Hoću.«- prepričava Judita.

Inače, što se tiče onog pjevanja, Judita je na audiciju za »Joj, Hrvati« došla tjerana grdom epizodom iz djetinjstva.

– Meni je pjevanja Ahilova peta. Naime, u mojoj obitelji pjevanje je bilo normalno, moji roditelji super pjevaju i sve je bilo dobro dok mi netko u jednom trenutku nije rekao da nemam sluha. Duboko se to urezalo negdje u pamćenje i ja godinama nisam pjevala, u društvu ne bih pjevala, pod tušem ne bih pjevala. Ja nikad nisam pjevala – veli Judita.

Obično dječje pjevanje, audicija za kutinski veliki dječji festival, ubilo je u Judite volju. I možda ne bi propjevala ni danas da za jednog njenog dolaska u »Ludu kuću« nije čula songove za predstavu. Songovima izazvana pitala je može li doći na audiciju.

– Odlučila sam pjevati »Money makes the world go around«, pjevušim ja to, ali kad sam upalila matricu, to je druga pjesma! Slušam i mislim se: »Što je ovo!?« I smislim svoj song! Otpjevam to, odrepam i valjda je bilo simpatično. Dobijem ulogu jer svi drugi dovoljno dobro pjevaju da se mogu iza njih sakriti – smije se Judita.

Očito je bilo sudbinski, tim više što je Paolu viđala na nekim radionicama, ali joj je, priznaje, uvijek djelovala ozbiljno i strogo, toliko da je se malo i bojala. Samo, pjeva li Judita sad!?

Foto Davor Kovačević

– Jedan dragi prijatelj koji je imao istih problema kao ja, dao mi je broj profesorice s kojom sada radim na tome. Ali, pjevam pod tušem i pjevam u društvu! I okuražim se pjevati loše – ponosno će, s pravom, Judita.

Pjevanje je dovelo do klika, klik do predstave »Važnije polovice«. Judita Franković Brdar praktički postaje sastavni dio Teatra Mašina igre.

– S »Polovicama« je sve postalo ozbiljno, a projekt je bio takav da je bilo neminovno da će se dogoditi i prijateljstvo – kaže Paola.

Zauvijek djevojčica

Zanimljivo je kako je redatelj »Zakopanih čuda« Dario Harjaček isprva mislio da Paola želi biti ta koja igra ono što je na koncu odglumila Judita, kad je već teatar ‘njen’.

– A ja sam već u »Polovicama« naučila da nije dobro biti jedna glava na četiri strane. Jednostavno negdje moraš zakazati. Znala sam da je to rola za Juditu – priznaje Paola.

– Bilo mi je zanimljivo da se moj lik zove Zauvijek djevojčica. Kad sam se s Mani (Mani Gotovac op.a.) družila, ona je mene uvijek zvala djevojčica: »Evo moje djevojčice. Ti ćeš zauvijek ostati djevojčica«. Bilo mi je to jako emotivno – kaže Franković.

Zauvijek djevojčica Judita Franković Brdar, Zauvijek dječak Pavle Vrkljan, a Ljubav je Jelena Miholjević. Ljubav koja je divna, ali je i pasivna i pušta te, kako to lijepo Judita kaže, da se koprcaš sam.

– I u tekstu ona je stalno prisutna, u bilo kojem obliku, čak i u trenucima kad se čini da je nema – na to će Slavica.

– Ali, snađi se druže sam, gdje možeš i koliko možeš! Vjeruj mi da postojim, tu sam, ali moraš sam zaključiti da je vrijedno – podcrtava Judita.

– Ljubav je ono za što se na kraju dana ipak možeš uhvatit’ – zaključuje Paola.

Ljubav koje je koliko vam drago u ovoj hibridnoj formi i možda je baš ova forma neki dobar put da se s teatrom priđe bliže mladima?

– Voljele bismo da se dogodi još tih natječaja, bez obzira što su bili usko vezani uz pandemiju, jer mislim da postoji prostor koji još treba istražiti. I Bobo Jelčić je imao sjajnu predstavu »Višnjik« koja je na taj način doživjela uspjeh, Montažstroj također, tako da se nadam da će nam se pružiti prilika da još više u to zagrebemo i shvatimo kako kroz to doprijeti i do mlađe publike – veli Slavica.

Ostaje na koncu pitati što slijedi dalje, kad je Teatar Mašina igre u pitanju. Paola, Judita i Pavle, čini se, idu dalje.

– Priča ide dalje, ali u žanru komedije i u nekoj ljubavnoj konstelaciji. Kad sam vidjela njih dvoje u paru kako se razumiju i kako su kliknuli u »Zakopanim čudim«, a kako sam velikim dijelom i sudjelovala u procesu, shvatila sam da se jako dobro razumijemo i da bismo trebali napraviti nešto zajedno, no zasad sudeći po vrsti humora koji također dijelimo, moglo bi to biti ipak u žanru komedije. Zasad toliko, budući da smo još uvijek na samoj ideji i daleko od realizacije – otkriva Paola.

Baš kao da se nas slušalo, Judita Franković Brdar mogla bi tako dobiti komičnu rolu. Jer, sve je i lako i logično kad uskočiš u mašinu, ali pravu, recimo u onu što se zove Mašina igre.

Stvari ne shvaćam fatalno

Judita Franković Brdar bila je nedavno u Izmiru na Balkan panorama film festivalu. Veli, upoznala je zanimljivih ljudi, dobila poziv za još neke festivale i potencijalno za još neke projekte. No, neće biti žala ako se ne ostvari ništa.

– Počela sam stvari ne shvaćati fatalno, već ako bude i kad bude, super. Nikada se nisam bojala za posao. Možda je to stvar kućnog odgoja, jer ne bi me bilo sram čistiti WC-e ako treba, nemam s tim problema. Nekako sam naučila da je svaki rad vrijedan. Bilo je godina kad sam radila puno, bilo je i onih kad su svi projekti propali i u tom smislu se ne zamaram. Iskreno, imam potrebu raditi s još manjom grupom ljudi, još više birati, iako sam zapravo uvijek birala projekte za koje sam mislila da ja mogu napredovati i da mogu pridonijeti. Ne želim biti suradnik koji je stalno nervozan, živčan, već suradnik koji je otvoren i koji može doprinositi – kaže Judita.

Antikapitalistički manifest

Imaju u Mašini igre još dobrih planova. U prosincu nas čeka nova kazališna predstava, ponovo po tekstu Beatrice Kurbel.

– Beatrica Kurbel je također moja »važnija« polovica i s kojom skoro svaka dosadašnja ideja Mašine prerasta u projekt. Nastavljamo u feel good tonu, ponovo u središte stavljamo ženu, a ovoga puta bit će to crnohumorna monodrama, zapravo hibrid između monodrame i stand upa, radnog naslova »Baka Mraz«. Idemo srušiti mit o Djedu Božićnjaku! To će biti antikapitalistički manifest u vrijeme adventa, ili ako baš hoćete, zabava za odrasle! Barbara Rocco će biti ta, mislim da je ona sjajna za tu rolu – najavljuje Paola.