Predstava

Rudača zakopanog zajedništva: Uz premijeru “Slikara rudara” Lee Halla u Gavelli

Nataša Govedić

Foto: Dalibor Urukalovic/PIXSELL

Foto: Dalibor Urukalovic/PIXSELL

Repertoarno, »Slikari rudari« nadovezuju se na Gavellinu predstavu »Kao na nebu« redatelja Renea Medvešeka, još jednu studiju toga kako uspostaviti ljudsku zajednicu pomoću umjetnosti, pokazujući nam da su najbolje Gavelline predstave u posljednjih nekoliko godina ujedno i predstave koje se bave temom izgradnje (mahom pogubljene) ljudske solidarnosti



Za razliku od takozvane »angažirane drame«, koja nas doslovce mora dignuti iz udobnih buržujskih sjedala i gurnuti prema revolucionarnim barikadama, postoje i dramski komadi čija angažiranost također pokreće, ali ne zato da bismo jednokratno srušili vlast, nego da bismo se okrenuli novim vrstama socijalne hrabrosti i osobne discipline.


Britanski dramatičar Lee Hall u tekstu »Slikari rudari« (2007.) biografski prati razvoj takozvane Ashingtonske grupe ili male zajednice rudara koja sasvim slučajno upisuje tečaj povijesti umjetnosti tridesetih godina prošlog stoljeća, eda bi se u kratkom vremenu okrenula slikanju vlastitih radova i time postigla kontinuitet izlaganja od punih pedeset godina (1934. – 1984.). U kratkom periodu rudari savladavaju strah od učenja, strah od pogreške, strah od tuđeg ili javnog pogleda, strah od samih sebe.


Možda nije slučajno da su u pitanju rudari kao primjer političkog i osobnog integriteta među radnicima; ljudi koji u jami apsolutno ovise jedni o drugima obilježili su povijest europskih socijalnih pokreta učestalom praksom uspješnih štrajkova i zahtjeva za većim radničkim pravima. Vjerujem da ljudi koji svakodnevno pristaju na rizik urušavanja tunela mogu pristati i na rizik umjetnosti. Sličnosti su mnogo veće nego što u prvi mah izgleda.


Mimo klasičnih akademija




Druga je stvar kako tim rudarskim iskustvom likovnog izraza upravlja povijest umjetnosti (slike Ashigtonske grupe danas su pohranjene u skromnom Muzeju rudarstva u Woodhornu, unatoč tome što su četrdesetih godina visoko kotirale na tržištu likovne umjetnosti i što već samim time zaslužuju mjesto u prestižnim izložbenima prostorima kao što je, primjerice, londonska Tate Gallery), a treća je stvar kako kazališna umjetnost realizira biografsku dramsku pripovijest o rudarima-slikarima.


Redatelj Samo M. Strelec u Gavelli konzervativno se drži Leejeve dramske strukture, povijesne kostimografije (Marita Ćopo) i likovnih citata projiciranih na stražnjem planu projekcijskog platna, nigdje ne povukavši paralele s rodnom Slovenijom i tamošnjom dugom tradicijom rudarstva i metalurgije, kao ni s dugom tradicijom naivnog ruralnog slikarstva u Hrvatskoj. Naivna, sirova, primitivna, grafiterska, insitna, urbana artbrutovska i autsajderska umjetnost (posljednje obuhvaća likovni rad djece, zatvorenika i psihijatrijskih pacijenata) danas su legitimne odrednice likovne umjetnosti, za koje su kriteriji mišljenja likovnog djela postavljeni izvan granica klasičnih likovnih akademija.


To znači da Ashingtonska grupa rudara nije usamljeni primjer umjetnosti koja buja izvan institucija kao mjesta službene selekcije i diplomirane »dozvole« za preuzimanje umjetničke profesije. Naprotiv, kazalište bi nam moglo otvoriti pogled na duboku komunalnost suvremene vizualne umjetnosti, veoma blisku i komunalnosti samog teatra. Pod uvjetom da redatelj nije istovremeno i formalni, nimalo nadahnuti scenograf (pozornica nudi stare drvene stolce u prvom planu scene te dokumentarne snimke likovnih radova Ashingtonske grupe u stražnjem planu scene), kao u slučaju Gavellinog redatelja Strelca, kazalište bi nas moglo izazvati na uspoređivanje likovnog i scenskog mišljenja unutarnjeg, a ne samo vanjskog prostora stvaralaštva.


Općenito je u predstavi koja se bavi likovnom umjetnošću jako malo eksperimentalnosti samog vizualnog jezika, čemu se recimo približio Rene Medvešek svojom režijskom posvetom životu i radu likovnog umjetnika Vlade Kristla u predstavi »Najbolja juha, najbolja juha!«.


Glumci kao biografisti


Zalog ove predstave zato su Gavellini glumci, majstorski podešeni na frekvenciju toplih, suzdržanih i istovremeno veoma pasioniranih, povremeno i eksplozivnih rudara. Franjo Dijak toliko je precizno izgradio svoju rudarsku fizičku i akustičku rolu zgurenosti, povučenosti i izazivačkog humora da ga u prvih dvadesetak minuta izvedbe nisam prepoznala, što je u mom kritičarskom iskustvu svakako presedan. Sjajan je i Dražen Kühn kao sindikalni vođa grupe George Brown – čovjek s najskrivenijim, najranjenijim, ali zato možda i najdubljim idealizmom čitave zajednice. Njegov završni kratki monolog o boljim vremenima, izgovoren glasom gotovo umirućeg bolesnika, briljantna je čehovljanska scenska minijatura.


Tu je i gorko-sarkastični socijalist Harry Wilson u slojevitoj, pažljivo gradiranoj izvedbi Ranka Zidarića, samo naizgled zatvorenog u smrknuto čitanje Marxova »Kapitala«, a zapravo beskrajno romantičnog u likovnom izrazu i toplog prema svojim kolegama. Filip Križan u još jednoj Gavellinoj predstavi, nakon »Sjećanja šume« Damira Karakaša, briljantno igra najinteligentniju i najzlostavljaniju osobu društvene zajednice. Žrtveno janje, oko čije zaštite nitko ne ulaže dovoljno truda.


Križan ovdje utjelovljuje rolu »Malog«. Središnja figura Ashintonske grupe, Oliver Kibourn, pripala je glumcu Đorđu Kukuljici, koji je nosi s odličnom mjerom dobrodušnosti i dječjeg zanosa, zasluživši pljesak publike zbog kriznog propitivanja svog ljudskog integriteta i izbora koji staje na stranu ljudske solidarnosti, a ne samostalnog uspjeha.


Glumac Hrvoje Klobučar igra učitelja Ashingtonske grupe i slikara Roberta Lyona, čija nam serija slikarskih portreta otkriva osobu kojoj su jako važne emocionalne nijanse i konkretna ljudska lica, dok je Klobučar napravio Lyona praktički kao karikaturalnog antičkog retoričara, punog poze i samodopadnosti, ali gotovo ledenog u odnosu prema ljudima.


To mi je vrlo teško povjerovati, ne samo zato što poznajem mnoge učitelje koji su sami po sebi iznimno autentični performeri, već i zato što je konkretan Robert Lyon uistinu motivirao grupu rudara na stvaralački rad i napravio opus koji umjetnički traje. Nije mogao biti samo učiteljski »maneken« i brbljavac. Morao je posjedovati različite vrste socijalnog integriteta.


U predstavi se kratko pojavljuju i Anja Šovagović Despot (kao umjetnička sponzorica Helen Sutherland) i Anja Đurinović Rakočević (u roli slikarskog modela Susan Parks). Siniša Ružić igra »pauz-majstora«, kako veli zabavljajući publiku tijekom kazališne pauze (predstava traje oko 150 minuta), ujedno ovim postupkom premošćujući barijeru između publike i glumaca, u smislu zajedničke vidljivosti obiju strana te otvorenosti dijalozima. Upravo je ovaj mali komunalni format stand-upa tijekom pauze jedna od redateljskih dosjetki kojima je predstava mogla biti sustavnije prožeta. »Slikari rudari« u svakom su slučaju muška predstava o teško uspostavljenom i s mukom održanom muškom zajedništvu, kao i o težini emocionalnog otvaranja unutar muške grupe.


Repertoar politika


Repertoarno, »Slikari rudari« nadovezuju se na Gavellinu predstavu »Kao na nebu« redatelja Renea Medvešeka, još jednu studiju toga kako uspostaviti ljudsku zajednicu pomoću umjetnosti (tamo: pjevanja), pokazujući nam da su najbolje Gavelline predstave u posljednjih nekoliko godina ujedno i predstave koje se bave temom izgradnje (mahom pogubljene) ljudske solidarnosti. Mudra uprava na to bi stavila mnogo jači i bitno osvješteniji naglasak. Jer na toj se okosnici zaista može uspostaviti sjajan repertoar, k tome jedinstven za hrvatske pojmove.


Jer ako sva naša kazališta uglavnom rade ono što zanima pojedinačne redatelje, na taj način njegujući slučajnost i arbitrarne redateljske ukuse, Gavella bi zaista mogla preuzeti pionirsko mjesto repertoarne kuće koja zbilja ima neku viziju za okosnicu svog repertoara. Dakako, pod uvjetom da se njezina nova upravo pokaže profesionalnom, a ne dekorativnom. »Slikari rudari« završavaju glazbom proleterske »Internacionale«, preko koje ide natpis da se baraka u kojoj je radila Ashingtonska grupa pretvorila u šoping-centar. Ali pretvorila se, bo’me, i u kazalište. Preporučujem »Slikare rudare« svima koji od scenske i vizualne umjetnosti očekuju čvrsti stup dostojanstva, a ne samo poplavu uobičajenog društvenog cinizma.