ZAGREB – Mnogo se suvremenih kazališnih izvedbi danas oslanja na prozne tekstove, a ne na drame, baš kao i na etnografska istraživanja, ispisana vrlo pomnim jezikom osobnog svjedočanstva. U oba slučaja, pripovijedanje u prvom licu i manira »najosobnijeg svjedočenja« i pred kamerom i pred scenskom publikom, pretvaraju se u kompleksne esejističke izvedbe. Spoj fikcionalnog teksta i dokumentarnog svjedočenja oblikuje i predstavu »Poslije tišine« brazilske filmske i kazališne redateljice Christiane Jatahy, kojom se ove godine otvorio 20. festival svjetskog kazališta u Zagrebu.

Njen prozni predložak napisao je Itamar Vieira Júnior, dobitnik mnogih brazilskih i portugalskih prestižnih književnih nagrada, ali jednako tako i doktor etničkih i afričkih studija, kao i geograf s golemim iskustvom mjerenja zemlje. Roman »Iskrivljeni plug« sažima petnaestogodišnji geografov život na terenu, svjedočeći o ruralnim zajednicama u brazilskoj agrikulturalnoj zabiti. Tamo još uvijek seljaci nemaju pravo na posjedovanje zemlje koju obrađuju, jer su krupni veleposjednici sistemski osigurali da nekadašnjim robovima daju samo formalno oslobođenje od ropstva, ali ne i pravo zarade, niti pravo gradnje kuće od cigli (smiju graditi nastambe od pruća ili gline). Iz Afrike je inače u periodu između šesnaestog i devetnaestog stoljeća oteto četiri milijuna ljudi, dakle puno stanovništvo današnje Hrvatske, završivši na brodovima koji su ih dopremali Brazil da budu robovi. Posljedica ovog rasnog holokausta su brojne generacije nekadašnjih crnih robova koji i dalje svoj radni vijek – posebno u unutrašnjosti zemlje – bez otpora poklanjaju veleposjednicima na plantažama i time povećavaju prihod nekadašnjim bijelim gospodarima, kao da ropstvo nije završilo.

Duhovi i noževi

Koristeći se jezikom suvremenog etnodokumentarnog filma i dugačkim projekcijskim platnom u stražnjem planu pozornice, kroz predstavu nas vode snimke male brazilske ruralne zajednice i njezinih obreda te prirode koja ih okružuje. Šume i slapovi s jedne strane postaju utočište seljaka, a s druge ih strane guta mukotrpno svakodnevno crnčenje na zemlji i stalna glad. Tema je također i ubojstvo dvojice sindikalnih vođa, djeda i unuka iste obitelji, ujedno i boraca za pravo crnog stanovništva Brazila da posjeduje zemlju koju obrađuju. Ova borba za pravo ruralnih radnika traje više od stotinu godina. Smrt crnih sindikalista od ruke veleposjednika i policije u romanu i na sceni oplakuju njihova djeca, braća i sestre, supruge i čitava ruralna, veoma fizički i emocionalno povezana zajednica. Mnogo generacija robova.

Redateljica Jatahy stalnim filmskim snimkama »na lokaciji« suprotstavlja glumce na pozornici i njihove tobože autentične komentare o životu na farmi, što su mahom replike preuzete iz romana. Preklapanje onoga što je filmski snimljeno i onoga što se na sceni izgovara »kao da« je u pitanju osobno iskustvo stvara svojevrsnu vrtoglavicu fikcije i fakticiteta, u kojoj se hibridni i stvarni religiozni obredi nadovezuju na osudu latinoameričkog rasizma, filmske snimke zaustavljaju se da bi se naglas komentirale s pozornice, glumački glasovi na sceni pridružuju se pjevanju snimljenih glasova na filmu ili nabrajanjima koga sve »od svoje rodbine« performeri vide na snimkama i u kakvoj su relaciji snimljeni ljudi s likovima koji govore glumačke monologe iz romana (igraju ih glumci Gal Pereira, Juliana Franca, Lian Gaia, Adun Guedes). Predstava teži pojačanoj hibridnosti ili stalnom spajanju stvarnih političkih podataka i prozne fantastike, izbjegavajući raščistiti gledateljske nedoumice oko toga koliko točno istine ima u svemu scenski ispripovijedanome, otpjevanome, otplesanome i glumački proživljenome. Najmanje je uvjerljiva korska grupa zemljoradnika koja na filmu djeluje maksimalno kooperativno oko snimanja (kao grupa statista), zbog čega sumnjamo u prisutnost lokalnih stanovnika. Slušamo i provodnu priču o nožu od srebra i bjelokosti koji je obiteljska prabaka ukrala bijelim gospodarima i kojim je ubila svog supruga kad ga je zatekla u incestu. Iako prabaka zakopa krvavi nož svog ubojstva, on ponovno i nepredvidivo izranja kad ga slučajno pronađu njezine kćeri. Jedna od njih si tom prilikom i zabunom odsječe jezik, pa druga postane sestrin glas.

Krvavi nož je i ljutiti refren predstave o žuđenoj osveti robova, stalno prisutnoj na sceni kao oblik sna i svađe među sestrama, ali i vrlo žive konkretne potrebe preživljavanja, posebno tijekom policijskih progona i policijskih laži kako su sindikalisti ubijeni zato što su, tobože, »dio narkomafije«, a ne zato što su se borili za prava poljoprivrednih radnika. Zazivom duhova predstava se i otvara, a veoma je sklona i različitim izvedbama obrednog, etnografskog okupljanja i plesa (na sceni je prisutna i grupa etno instrumenata, zaduženih za posebne zvučne efekte kukaca, vjetra, šumova). Duhovi su u stvari jedine instance koje štite nekadašnje robove u ovoj priči, barem iz perspektive likova, dakle nije čudno da se brišu granice iz onoga što obespravljeni ljudi smatraju posljedicom konkretnog državnog nasilja i toga kako ih iznutra razara oluja emocionalnih trauma u koje su svakodnevno uronjeni. Ni u kojoj varijanti nekadašnja ropkinja ne postaje lako slobodna mlada žena (čak ni onda kad je učiteljica ili matematičareva supruga). Osobito težak dio rasizma sastoji se u nasljeđivanju traume i s njome povezanom »naučenom nemoći«; ponavljanjem traume ropstva i zatočeništva.

Kao Noina arka

Dramaturgija dvosatne predstave na samom kraju izvedbe stiže i do »ekstatičnosti« vjerskog obreda, što kazalište kao svjetovna institucija rijetko kada dobro podnosi. Ovaj put čak nije bila u pitanju neuvjerljiva ili nepripremljena izvedba transičnog govora i plesa, koliko veliki kulturalni jaz između toga kako brazilski kontekst čita magiju svojih predaka, a kako ga čitaju europski gledatelji. Domaća publika nije se identificirala s prizivanjem duhova ubijenih sindikalista jer nam za nju nedostaje simbolički kontekst, iako je predstavu vrlo pažljivo pratila i na naklonu ispratila dugačkim i opetovanim valovima aplauza. Ali tijekom samih obrednih »kanalizaranja« glasova umrlih bilo je puno meškoljenja i šaptanja o »turizmu« ekstaze. To nas još jednom upozorava da kazalište nije lako proglasiti »svjetskim« na način da različite društvene i povijesne kontekste smatramo »lako prepoznatljivima«. Posebno nam fali verziranost oko same traume hispanoameričkog rasizma.

Kako veli politolog George Read Andrews: »Ogromne količine i otvorena brutalnost brazilskog ropskog iskustva, koje je trajalo dulje od bilo kojem na američkim kontinentima, stvorili su u Hispanoamerici i najmasovniji abolicionistički pokret«. Izvjesno je da kao publika nismo u njega upućeni i da se priprema za ovu predstavu ne sastoji samo od dolaska u kazalište. Možda ju je organizacijski trebao pratiti i niz izlaganja na temu povijesti brazilskog abolicionističkog pokreta. Mnogo više znamo o abolicionizmu SAD-a, nego o onom brazilskom, iako je ovaj drugi i dugotrajniji i mnogoljudniji. Predstava svakako inzistira na tome da preživjeli Afrobrazilci nisu izdržali tolike dane i stoljeća mučenja i ubijanja samo zbog sebe, zbog svoje gole kože, nego i zato da priču o gubicima nekome prenesu i da nekome drugome sačuvaju mjesto na »Noinoj arki« afrobrazilskog pamćenja. Namjera predstave je raskrstiti s iluzijama lagane i dostupne slobode. Dijametralno suprotno: oni likovi koji preživljavaju, preživljavaju jer su se u stanju boriti s desecima vrsta političkih, ekonomskih i simboličkih diskriminacija. Jedan od njih je i stav da samo treba »čekati« i sve će se »nekako popraviti«. Predstava »Poslije tišine« je oda revolucionarima, aktivnim glasovima prokazivanja i promjene, koji nisu umrli ni za što, nego zato da razbude svoje zajednice iz smrti netalasanjem. Osim toga, ni siromaštvo ni obiteljsko nasilje koje prati izrabljivane crne zajednice u Brazilu ovdje nije prikazano kao sudbina, nego kao vrsta okova koju treba zbaciti.

Predstavu nosi i odlična gluma, sposobna na sceni stvoriti kontekst intimističkog obiteljskog kruga i međusobne podrške. Umjetnički portret ruralnih Afrobrazilca kao robova, duhova, bezdomnika i ljudi koji se stalno rasplinjavaju od političke nevidljivosti podsjeća nas kolike još političke bitke valja izboriti, pa i kazališnim i literarnim sredstvima. Likovi jakih žena također su zanimljiv feministički komentar. No najdirljiviji su prizori duboke međusobne odanosti među sestrama, pri čemu jedna drugu u svemu podržavaju, pa i fizički pridržavaju, kao da su zbilja oblikovane od iste gline, od iste zemlje, čega se nikada neće odreći. Iako je zapravo riječ o klasičnoj kazališnoj predstavi s mnogo filmski snimljenih fikcijskih prizorišta (snimljenih prema tekstu romana), predstava postiže kvalitetu istinitog svjedočanstva koje se duboko pamti i utiskuje u gledatelje.

Redateljica Jatahy inače je posljednje dvije godine zaokupljena homerskom epikom, pa će biti zanimljivo usporediti njezin rad na brazilskom i na europskom kontinentu ljudskih obespravljenosti.