Prema riječima ravnateljice Talijanske drame Laure Marchig, predstava »Rimske noći« još je u Rijeci na programu 18. listopada, a dan kasnije bit će prikazana u Brtonigli. Od 26. do 28. studenoga gostuje u Piranu, Rovinju i Bujama. 

   S predstavom »Kafka Project« Talijanska drama 29. i 30. listopada gostuje u Puli, 5. studenoga u Pazinu, 7. i 8. studenoga u Kopru, a 14. i 15. studenoga u Umagu.

   – Taj dio priče jako se lijepo otkriva u tekstu »Rimske noći« Franca D’Alessandra. Williams spominje da je u New Yorku u nekom art-kinu pogledao film »Rim, otvoreni grad« Roberta Rossellinija iz 1945. godine. Kaže da je bio toliko fasciniran Annom Magnani u ulozi Pine da je još dvaput zaredom otišao gledati film. Zatim je pisao prijatelju Luchinu Viscontiju pitavši ga da li poznaje tu glumicu i izrazivši želju da se upozna s njom. Visconti mu je odgovorio da upravo snima film s Annom Magnani. 

   Prije dolaska u Italiju, Williams je glumici slao pisma, ali mu ona nikad nije odgovorila. Kada je Tennessee Williams krajem 1940-ih godina došao u Rim, na jednoj filmskog zabavi konačno upoznaje Annu Magnani i tu kreće cijela priča. Nakon toga on za nju piše »Tetoviranu ružu«, a nakon toga dramu »Orfej silazi«. I Williamsov roman »Rimsko proljeće gospođe Stone« na neki je način inspiriran Annom Magnani. Za nju su pisane i uloge u »Slatkoj ptici mladosti« i »Noći iguane« – kaže Edvin Liverić. 

   – Anna Magnani bila je muza Tennesseea Williamsa i njihovo prijateljstvo trajalo je do kraja njezina života. Tekst Franca D’Alessandra opisuje faktičke događaje od njihova upoznavanja četrdesetih godina do njene smrti 1973. godine. 

   Ono što me zanima u predstavi nisu samo Anna Magnani i Tennessee Williams kao povijesne ličnosti, nego i njih dvoje kao životni autsajderi. Riječ je o ljudskoj priči koju svatko može preslikati i na sebe. Anna Magnani bila je samohrana majka koja u to vrijeme nije mogla dobiti rastavu, a Williams je bio deklarirani homoseksualac i imao je problema s alkoholom. I jedan i drugi prošli su kroz razdoblja uspona, slave i pada, što prati i D’Alessandrov tekst. U njihovim životima bilo je i lijepih i ružnih trenutaka. 

   U komadu Franca D’Alessandra oni su napisani kao živi likovi od »krvi i mesa«. Mislim da se u tom smislu svi s njima možemo poistovjetiti – kaže Liverić. 

Pod kožom

Predstava »Rimske noći« problematizira univerzalne teme, kao što su ljubav i umjetnost, kroz prizmu kazališnog i filmskog svijeta. I Anna Magnani i Tennessee Williams bili su i kazališni i filmski ljudi. Stoga će igranje filmskim i kazališnim medijem biti prisutno i u predstavi. Liverić najavljuje u prvom redu glumačku predstavu, koja je svojom formom melodrama. Za jednu glumicu uvijek je izazov kada mora utjeloviti i igrati drugu glumicu, pa Elviju Nacinovich pitamo što za nju znači glumiti veliku Annu Magnani. 

   – Svoj lik kreirala sam više kroz igru, ne opterećujući se tim velikim likom. U toj igri Anni Magnani prišla sam na neki način pirandelovski. Liku sam pristupila i dosta studiozno. Gledala sam njezine filmove, slušala glazbu, čitala intervjue… Međutim, najviše su mi pomogle izjave ljudi koji su joj bili bliski. 

   Pronašla sam neke sličnosti s Annom Magnani, ali ju ne želim imitirati. Ipak ću to biti ja. Moj je način rada takav da nastojim što prije svladati tekst. Moram imati vremena da ga naučim, a onda »zaboravim«. Tako je tekst negdje siguran u meni, ali u trenutku kad trebam reagirati na sceni te riječi iz mene moraju izvirati iskreno. Pokušavam ući pod kožu lika kojega tumačim, sve dok on meni ne uđe pod kožu. 

   Što se tiče same dramaturške strane, dosta smo intervenirali jer je to bilo potrebno. Ispričati u kazalištu priču kao na filmu vrlo je teško. Naglasila bih i da su nam od velike pomoći naše suradnice – inspicijentica Lili Švrljuga i šaptačica Sintia Lacman, koje su nam svojim dragocjenim savjetima potpora od prvoga dana – ističe Elvia Nacinovich. 

  Kompleksan karakter

Redatelj Liverić osvrnuo se na glumačke bravure Elvije Nacinovich i Mirka Soldana, koji su od početka rada na predstavi predani radu i zapravo su koautori koji su izgradili svoje likove i udahnuli im život. Mirko Soldano kaže da je pokušao naći neke dodirne točke s Tennesseejem Williamsom, premda su kao ljudi potpuno različiti. 

   – Tennessee Williams vrlo je kompleksan karakter i čovjek pun kontradikcija. Njegov je život bio totalno drugačiji od moga. Određene sličnosti pronašao sam u problemima o kojima Williams progovara, kao što su odnosi u obitelji ili pitanje odnosa života i umjetnosti. Moje su teme, naravno, »manje« od Williamsovih, ali sam pokušao pronaći neke sličnosti. On je, primjerice, svoj život posvetio pisanju, a i glumci koji rade u kazalištu svoj život moraju posvetiti teatru. A to znači da onda moramo žrtvovati nešto drugo. Zato mogu shvatiti Williamsa kao umjetnika, ali i neke njegove privatne probleme i teme kao što su borba s obitelji i korijenima. Dakle, u svom mikrokozmosu mogu naći neke sličnosti, ali i razlike u odnosu na Williamsa – kaže Soldano. 

   – Franco D’Alessandro uzeo je samo neke trenutke iz života Anne Magnani i Tennesseea Williamsa. U predstavi je sve komprimirano, jer je moć kazališta upravo u tome da može dati trenutke. Nadam se da će publika povezati sve te točke i prepoznati i neke svoje probleme. 

   Anna Magnani i Tennessee Williams bili su zapravo poput jednog uma. Dijalozi koje vode su kao jedan dijalog koji traži rješenja. I konflikti među njima dio su jednog uma. Oni razgovaraju o umjetnosti, o kritici, o životu, a otvaraju i problem odnosa umjetnosti i tržišta. Oboje su bili na tom tržištu i morali su raditi određene kompromise – osvrnuo se Mirko Soldano.