Riječki lirski tenor Ivan Kruljac, nakon završene Muzičke akademije i rada u riječkom kazalištu, prijavivši se i prošavši na audiciji s velikom konkurencijom dobio je stalni angažman u kazalištu u Oslu. U razgovoru za naš list otkriva kako je dobio »dobar posao u Norveškoj«, kako tamo kazalište funkcionira, što voli slušati od glazbe kad ne sluša operu, zašto voli Norvešku, kakvi su Norvežani i njihovi običaji. Nažalost, kako je ovo razdoblje u cijelome svijetu obilježeno koronavirusom, prvo je pitanje vezano upravo za potonje.

Vrijeme u karanteni

Kako doživljavate ovu situaciju i kakva je po tom pitanju situacija u Norveškoj, te kako se Norvežani nose s pandemijom ?

– Moje mišljenje je da je virus COVID-19 iznenadio cijeli svijet. Svaka se država pokušava obraniti na najbolji mogući način, te zavisno o mjerama i pridržavanju istih postiže rezultate. Neki ljudi su više disciplinirani i odgovorni, a neki ne, i to utječe na razvoj cijele društvene slike. Postoji puno nejasnoća oko samog virusa. Za to su i novine krive, jer svaki dan svjedočimo kontradiktornim tekstovima koji navode svakodnevne izjave kojekakvih znanstvenika koji dobivaju svojih 5 minuta prilike da kažu svoje mišljenje, tako da su ljudi sve više zbunjeni. U Norveškoj je na samom početku bio velik broj zaraženih, ali je vlada zatvorila sve škole, granice i regije i svi koji su mogli radili su od kuće, a oni koji to nisu mogli, nisu radili uopće, nego su dobivali novac od države. U Norveškoj se tek unutar zemlje moglo putovati od 1. lipnja, a od 15. lipnja prema nekim zemljama.

Što se tiče mog posla nije bilo lako, jer nismo znali što nas čeka i kako će se stvari odvijati i mislim da nitko na to nije imao odgovor. Moram naglasiti da mi imamo jako dobru komunikaciju unutar kazališta, koja je svakodnevna i tu se o svim temama diskutira. Kad smo svi bili u karanteni, onda smo imali sastanke preko interneta na kojima su svi nazočili i na kojima smo jedni drugima bili velika podrška. Nakon karantene krenuli smo s programom »Sang hver dag« – u prijevodu »Pjesma za svaki dan«, gdje smo pjevali nacionalne klasične pjesme poznatih norveških skladatelja 19. i 20. stoljeća kao što su: Halfdan Kjerulf, Edvard Grieg, Eyvind Alnæs, Christian Sinding, Ludvig Irgens Jensen i mnogi drugi s kojim smo uljepšavali i bili nada svima onima kojima je to bilo potrebno. U cijeli taj program bili su uključeni i svi solisti, kao što su Merita Sølberg (sopran), Yngve André Skollerud Søberg (bariton), Lisa Davidson (sopran) i mnogi drugi.

Usavršavali ste se u Zürichu i Rimu. Kakve su Vam želje po tom pitanju, odnosno imate li želju još negdje posegnuti za nekim novim znanjima? Otkrijte nam i koliko i kako vježbate kako biste se održali u formi.

– Mislim da se nisam tamo usavršio jer se još uvijek usavršavam i tome nikad kraja… malo se šalim! Pjevanje je skupi sport koji zahtijeva stalni rad na sebi i aktivnost. Morate lutati po svijetu i tražiti najbolje profesore. Moram reći da sam na tim seminarima imao predivna iskustva i da mi nikad nije bilo krivo što sam tome prisustvovao. Bio sam tako u Rimu i Zürichu na Masterclassu di canto lirico s Daniele Gasperi, Ines Salzar, Emmom Martellini, Michale Harper kojeg sam sreo u Oslu i nastavio rad s njim. One ljude koje poželite u životu uvijek se na neki poseban način i vrate. Osobno sam imao puno profesora i nikad ne bih rekao da su bili loši, jer od svakog se nešto nauči pa makar i krivo, onda barem znate kako ne pjevati.

Na usavršavanjima se puno nauči jer se prolaze uloge koje želite raditi. Tako sam u Zürichu spremao ulogu i ariju Pedrilla »Frisch zum Kampfe« (Mozart’s Entführung aus dem Serail) W. A. Mozart: »Otmica iz Saraja« zajedno s Michael Laurenz. Sve su to kockice koje su se slagale kako bih dobio posao o kojem sam samo mogao sanjati. Sva iskustva i sav rad se na kraju isplate. Vježbam svaki dan, osim po ljeti, jer tada volim odmarati i kupati se i ne misliti o poslu, već o zasluženom odmoru. Imam svoju tehniku koja mi pomaže da budem u formi, ali isto tako privatni koncerti su ti koji najviše pomognu kako bih održavao formu.

Norvežani cijene svoje pjevače

Angažman u norveškom kazalištu dobili ste nakon što ste se javili na audiciju. Ispričajte nam kako kod njih funkcionira rad u kazalištu, kako se dodjeljuju uloge, ritam rada na nekoj opernoj predstavi, rad s pjevačima…

– Nakon što sam se javio i prošao audiciju na kojoj je bilo 43 sudionika iz cijeloga svijeta, dobio sam ugovor na godinu dana i to čisto iz tehničkih razloga jer nije bilo slobodnog radnog mjesta. Tek nakon druge godine otvorilo se radno mjesto i morao sam polagati opet audiciju, koju sam opet prošao i dobio sam posao za stalno do mirovine. Prva godina mi je bila teška jer sam uletio na najgori mogući način. Imali smo The War requiem op. 66 Benjamina Brittena. Misleći kako će se to djelo izvoditi koncertno, kako je i pisano zbog ljetne pauze, nisam dobio informaciju da se ono izvodi operno uz režiju čuvenog redatelja Calixtoa Bieitoa pod palicom maestra Lothara Koenigsa. Morao sam u osam dana naučiti sve ono što su drugi učili punih godinu dana, ali se na kraju isplatilo. Tu režiju i glazbu neću nikada zaboraviti, kao ni njegovo drugo veliko operno djelo – operu »Billy Budd op. 50« čiji su libreto pisali E. M. Forster i Eric Crozier, a radnja se temelji na kratkoj noveli Hermana Melvillea »Billy Budd«. Cijela opera se sastoji od muških pjevača, od toga ih u zboru ima 85 i naravno tu su neizbježni solisti koji su zaista bili svjetski, kao što su: Peter Hoare (tenor), Jacques Imbrailo (bariton) i John Relyea (bass bariton). Nigdje u svijetu ne bih mogao imati ovakvo iskustvo kao što ga imam ovdje u Oslu.

Norvežani jako njeguju svoju kulturu i jako se drže svojih običaja. Oni zaista cijene svoje pjevače. Ulažu strašno puno novaca u njih i pripremaju ih na način da im omogućavaju rad s najboljim profesorima i korepetitorima i pružaju im svaku priliku da napreduju. Meni je velika čast da sam dio takve jedne velike operne kuće. Moram napomenuti da je prije mene bio nama gotovo nepoznat dirigent i klavirist Zdenko Peharda, koji je 1964. godine bio profesor na Muzičkoj akademiji u Oslu, a od 1971. je bio zborovođa Opere u Oslu. On je ostavio velik trag svojim znanjem, zalaganjem i trudom koji su Norvežani prepoznali i cijenili te mu u čast napravili velik portret koji danas stoji na zidu nove operne kuće, na samom ulazu u ured novog ravnatelja opere.

Što se tiče dodjele uloga, imao sam čast i privilegij pjevati male i srednje uloge, ali inače to nije slučaj. Postoji puno pitanja na sve to, ali postoji i jednostavno objašnjenje. Kad bi mi koji radimo u zboru bili plaćeni za srednje uloge, onda bi imali više novaca od solista, a to nije pošteno i zato je na svakom ponaosob odluka što želi i gdje se vidi. Osobno više volim sigurnost i stalni posao nego biti na ugovoru na dvije godine kao solist, a kao drugo uz taj posao u zboru imam vremena i potporu kazališta da održavam koncerte u čemu najviše uživam.

Ulaganje u kulturu

Kad je riječ o njihovoj kulturnoj sceni, kakva je situacija u Norveškoj – je li javnost zainteresirana za kulturna događanja te posjećuju li se kazališta, galerije, izložbe… ?

– Mi smo valjda jedino kazalište koje nema problema s prodajom, već naprotiv – karata neki puta i nedostaje. Prodano je 98 posto karata tijekom cijele godine i neke predstave su rasprodane već u lipnju za sljedeću godinu, a broj sjedećih mjesta je 1.280. Norveška je vlada jako puno uložila u kulturu te je odmah do kazališta izgrađen Munchov muzej i nova Deichmann knjižnica. Arhitektura je moderna i impresivna s nacionalnim elementima identiteta.

Koliko Norvežani posežu za svojom tradicijom kad je riječ o predstavama, glazbi, odnosno koliko drže do norveškog kulturnog identiteta, te njeguju li tu tradiciju u mladih?

– Dovoljno je posjetiti Norvešku 17. svibnja na Grunnlovsdag. To je veliki nacionalni praznik gdje svaka osoba koja voli ovu zemlju iz poštovanja nosi narodnu nošnju ili kako oni zovu ‘bunad’ te se posjećuje prvo rodbina, a zatim se ide u grad na veliko slavlje i paradu u kojoj apsolutno svi sudjeluju, mašu zastavama i slave svoj praznik. Za razliku od nas Hrvata koji se sramimo nošnji, koji ako objesimo zastavu na Dan državnosti onda se smatramo primitivnima, a ne daj Bože da kažeš da voliš svoju zemlju, onda si previše udesno. Svaki čovjek mora voljeti svoj narod, zemlju i običaje. Gotovo se ispred svake kuće viori Norveška zastava, a kad je praznik onda je posebna baš za tu prigodu i veća da se kilometrima vidi ponos i ljubav prema zemlji.

Život u Norveškoj

Kako je živjeti u Norveškoj? Kako ste doživjeli Norvežane, po čemu su specifični, što vam se kod njih sviđa, a što ne ?

– Norveška je zemlja u kojoj apsolutno nemam stresa. Tek kad je napustim vidim pod kojim »staklenim zvonom« živim. Što se tiče posla, tu sam potpuno zaštićen. Imam sva prava, a šef mi se nikad ne može postaviti kao nadređeni, već naprotiv – onaj koji je samo odgovorniji za posao koji radi. Nitko me ne smije uvrijediti niti omalovažavati. Ako se osjećam tako, imamo poseban ured gdje onaj za kojeg smatram da me na bilo koji način uznemirava ima obvezu zajedno sa mnom i psihologom raščistiti situaciju. Ne smijete biti bezobrazni prema nikome. Ovdje, za razliku od Rijeke, ne postoji nitko tko ima potpunu vlast. Direktor opere odgovara ministru kulture i direktoru financija. Za svakog ponaosob se može vidjeti koliko zarađuje jer je sve transparentno.

Norvežani su topli i jednostavni ljudi, koji maksimalno uživaju u životu, kojima je stalo do socijalnog društva i socijalnih prava, koji su jako osjetljivi na nepravdu, na korupciju i na te stvari nemaju trunka milosti. Smeta mi jedino skupoća, odnosno da stvari koje sam uzimao zdravo za gotovo u Hrvatskoj kao što je odlazak u restoran ili kupnja vina, čokolada i drugih namirnica, da je to ovdje luksuz i da si ne možeš to priuštiti svakodnevno.

Volite li norvešku kuhinju ?

– Veliki sam gurman i volim sve isprobati. U Norveškoj najviše volim jesti dimljeni losos, juhu od morske pastrve, zatim rakove i jastoge koji se mogu kupiti gotovo svuda. Oni dosta jedu ovčetinu i janjetinu, a ja moram reći da mi sve to zavisi na koji način se priprema, ali je interesantno za probati. Njihovo tradicionalno jelo je Fårikål, ovčetina s kupusom. To je vrlo jednostavno i ukusno jelo koje se servira s mladim krumpirom.

U pogledu knjiga, filmova i glazbe s kojom se susrećete što biste izdvojili kao svoje favorite ?

– Nemam baš puno vremena za filmove jer puno učim, ali volim pogledati dokumentarce, putopise, dobre trilere, horore i fantastiku. Jako volim film »Contact« s Jodie Foster, zatim film »Sfera« s Dustinom Hoffmanom i Sharon Stone, »Forrest Gump«, »Mostovi okruga Madison«, »Get out«, »Doctor sleep«… Od glazbe volim, naravno, klasičnu glazbu da sad ne nabrajam, potom sakralnu glazbu, glazbu romantizma i klapsku pjesmu.

Što inače volite slušati od glazbe nevezano za norvešku kulturu ?

– Volim slušati Stjepana Hausera s kojim sam išao u srednju školu. Mislim da je divan muzičar i osoba koja radi ono što voli.

U operi je sve moguće

Vratimo se malo Vašim pjevačkim počecima. Kako je došlo do toga da ste odlučili postati opernim pjevačem ?

– Oduvijek sam volio pjevati i svi su mi u obitelji pjevači, tako da sam upisao prvo tečaj glazbenog kod prof. Milvije Vitković uz koju sam dodatno razvio ljubav prema glazbi, nakon čega sam upisao glazbenu školu Ivana Matetića Ronjgova u Rijeci i na nagovor profesorice Margarete Togunjac upisao solo pjevanje. Na tome sam joj beskrajno zahvalan. Nakon srednje škole upisao sam Akademiju u Zagrebu gdje sam učio kod prof. Zdenka Ž. Heskyja i prof. Olge Šober. Bile su to osobe uz koje sam sazrio i bio spreman za daljnje korake i zahvaljujem im se na svakom satu i radu koje su provele dajući ono najbolje od sebe.

Što Vam se najviše sviđa u operi, što Vam je najprivlačnije u tom glazbenom žanru ?

– U operi je sve moguće. Ponekad su libreta nejasna ili danas nama čudna, ali su zato jako životna. To su tako snažne emocije pretočene u glazbu da ćemo se u bilo kojem trenutku koji proživimo pronaći u nekom djeliću opere.

Operna pjevačica Vanja Zelčić Vaša je sestra. U kojem biste opernom djelu voljeli nastupiti zajedno s njom da vam se pruži prilika ?

– Moja sestra je moj veliki ponos i vrlo je talentirana i jako mi je žao da nije u svijetu gdje se to više cijeni. Ona je lirski sopran, a ja lirski tenor. Nama jako dobro leže koncerti na kojima smo znali izvoditi razne duete i gdje smo beskrajno uživali. Volio bih s njom nastupati u »La Traviati« Giuseppea Verdija ili možda čak u nekom mjuziklu.

Kako biste ocijenili suvremenu opernu scenu, te gdje se po Vašem mišljenju mogu pogledati i poslušati najbolje operne predstave?

– Mislim da je ono najbolje tamo gdje se vrti najviše novaca, a to su Metropolitan Opera, Milanska Scala, Royal Opera House i DNO&B. U operi u Oslu mogli ste poslušati sve predstave iz Royal opere u Londonu i imali smo nekoliko kupljenih režija iz Metropolitan Opere u NY.

Najviše sam ponosan na našu vlastitu režiju Rossinijeve »Cenerentole« koju je režirao Stefan Harheim. To mi je osobno jedna od najboljih režija do sada!

Nastup za rođendan norveške kraljice

Kad je riječ o opernoj karijeri, kakve su vam ambicije te koje biste uloge voljeli pjevati na »daskama koje život znače«?

– Sebe sam kao opernog pjevača ispunio. Pjevao sam napitnicu iz opere »La Traviata« G. Verdija pred svim kraljevima i kraljicama ovoga svijeta na rođendan norveške kraljice Sonje i Haralda V., gdje sam nakon toga zajedno sa zborom otpjevao rođendansku čestitku i svi skupa smo nazdravili. Na to sam jako bio ponosan. Moram naglasiti da je kraljica Sonja velika ljubiteljica opere i da organizira poznato natjecanje u pjevanju gdje samo najbolji dolaze i pobjeđuju.

Norveško i riječko kazalište

Za kraj razgovora recite nam imate li kakvih kontakata s riječkim HNK-om Ivana pl. Zajca? Jesu li Vam u međuvremenu možda ponudili neki angažman?

– Moram reći da nisam nikad imao audiciju kad sam dobio posao na pola radnog vremena i da me nitko nikad nije ništa nije pitao osim kad je bila dirigentica Nada Matošević, koja mi je dala priliku da pjevam Mozartov »Requiem« i manje uloge, te mi je ustupila orkestar na mom diplomskom završnom radu gdje sam 2011. godine izveo G. F. Telemann: Cantata TWV 1: 875 »Ich weiss, dass mein Erlöser lebt«, u prijevodu »Znam da moj Otkupitelj živi«. U Rijeci je puno drugačija situacija nego kod nas u Oslu. Mi imamo puno više uvjeta za rad i puno su bolji odnosi. Nećete nikada vidjeti da šef prođe pored vas a da vas ne pozdravi ili obratno. U toku pandemije kad smo svi bili zatvoreni u svoje stanove, imali smo snažnu podršku. Nitko nam nije oduzeo godišnji po ljeti zato što smo bili doma u trećem i četvrtom mjesecu.

Nedopustivo je da jedan čovjek ima potpunu vlast, te nije ni čudo da se ponašaju kao da su u posjedu kazališta. Uvijek se pitam koju školu moraš završiti da bi bio intendant? Jedno je jasno, moraš biti dobar političar. Samo si zamislite kako bi bilo u Oslu kad bi intendant i redatelj koji je sve jedna osoba režirao sve predstave, radio izvankazališne programe u vlastitom interesu, a ljudima ne bi platio ništa dok bi sebi stavio dodatne novce u džep pod pokroviteljstvom Grada Rijeke. Nitko ne radi u interesu kazališta, već u interesu vlastite promocije. Samo si zamislite da imate svoje vlastite pjevače, a prema njima se ponašate kao da su trećerazredni i očekujete od njih da budu najbolji, a niste im u mogućnosti ponuditi niti sobu za upjevavanje nego se moraju upjevavati po WC-ima. Ne mogu shvatiti da se ljude maltretira da rade po ljeti jer netko ima vlastite ambicije. U cijelome svijetu kazališta ne rade ljeti, a za to postoji i dobar razlog. Naime, nekad su kraljevi napuštali gradove i odlazili u ljetnikovce i dok se god kralj ne bi vratio nije bilo predstava. Mi smo u Norveškoj na poslu svi jednaki i jako zaštićeni. U svijetu gdje su čudnu moć dobili režiseri manje se cijene pjevači koji su nekad imali status kraljeva. Danas su kao instant zvijezde gdje oni nadređeni ne mogu razumjeti podjelu glasova, a kamoli glazbu jer nisu završili školu za to, a mi se svi moramo moliti da odu što prije i da dođe možda netko bolji.

To je svijet u kojem većina glazbenika danas živi. Volio bih kad bi Rijeka imala bolje uvjete, jer imali smo tako veliku tradiciju i imamo predivno kazalište i još uvijek divne ljude, ali ne može jedna osoba imati apsolutnu vlast. Mi u Oslu imamo financijskog direktora i on odlučuje hoće li se nešto izvesti ili ne. Njemu se moraš opravdati zašto uvoziš pjevače kad imaš svoje vlastite. Teško da će neki stranac dobiti glavnu ulogu ako za tu istu imaju svog kandidata. Pored svih hrvatskih dirigenata vi imate stalno nekog Finca koji je u Oslu održao jedan koncert u foajeu. Pored talentiranih zborovođa u Rijeci se dovode kojekakvi ljudi da bi bili poslušni. Kako jedan intendant ili direktor opere bez muzičke škole uopće može raditi taj posao? U Rijeci i cijeloj Hrvatskoj nedostaju glazbeni kritičari. Kad god se čitaju novine svi briljiraju, pa imajte malo pameti te se pitajte je li to usitinu tako? Niti ona najveća kazališta nikad ne pišu da su svi briljirali. Kod nas su svi potkupljeni.

Vi nemate niti jednog jedinog obrazovanog glazbenog kritičara koji će biti neovisan i nepristrano kazati kako je nešto zaista bilo.