U epohi kad aktualni predsjednik SAD-a proglašava izraelskog predsjednika Benjamina Netanyahua »ratnim herojem« (a ne ratnim zločincem zbog genocida u Gazi, kako ga je recimo od 21. 11. 2024. definirao UN-ov Međunarodni kazneni sud), usput zahtijevajući i da izraelski sud mimo kaznenog procesa pomiluje Netanyhua u tužbi koja je protiv njega podignuta zbog korupcije, važno je da u HNK-u Zagreb i HNK-u Varaždin gledamo dramu koja govori upravo o nasilju najuglednijih.

Točnije, o njihovoj pravnoj nedodirljivosti: u drami Lidije Deduš i režiji Ivana Plazibata riječ je o lokalnom liječniku koji je toliko moćan da ga se nitko ne usuđuje optužiti za silovanje i ubojstvo. Pa iako je optužba u drami javno izgovorena na pogrebu moćnikove žrtve, iako je svima jasno da je istinita, posljedica nema.

U stražnjem planu pozornice je drveni križ (scenografkinja: Zdravka Ivandija Kirigin), koji prema kraju dvosatne predstave dobiva i svoju neonsku varijantu, podsjećajući publiku na to da je logika »trpljenja i patnje«, »nošenja vlastitog križa« i nepravednih suđenja ključni dio čitavog našeg civilizacijskog procesa. Ima li pobune? Nema.

Lanac šutnje

Ova hrabra kajkavska predstava (smještena u kasne sedamdesete ili osamdesete godine prošlog stoljeća) vraća nas Krleži, piscu koji je na mnogo načina svjedočio o nasilju elita, inzistirajući na političkom stavu da o žrtvama financijskog kapitala nikad nije »pristojno« ni »umjesno« govoriti u javnosti, ali to ne znači da o tome treba šutjeti, baš naprotiv.

Kao i Krleža, Lidija Deduš stavlja fokus na femicid, ali zanimljivo je da su jake ženske uloge u predstavi vezane uz srednju, a ne mladu generaciju glumica: majke su odigrane najslojevitije, posebno majka glavnog lika ubijene djevojke, Barbara Rocco kao Anka. Istovremeno je slomljena, topla, zaplakana, bijesna i izgubljena.

Navikla da svima bude sluškinja (opet jedna krležijanska i strindbergovska tema), ali i slijepa da shvati da svoje vlastito dijete, Nadicu, gura istim putem. Zapjenjena od stalne zajedljive svađe, bespomoćna i da se makne iz svakodnevnog nasilja suprugova alkoholizma (Ljubomir Kerekeš potresno igra duboko ogorčenog i poraženog oca ubijene Nadice).

Pogureno, sporo, a pritom kao da čitavo vrijeme krvari iz vidljive rane, Rocco donosi na scenu muku mnogih žena u kavezima obiteljskog nasilja.

Kormilo zajednice

Sunčana Zelenika Konjević, pak, igra najkompleksniju ulogu čitave predstave i donosi je sa žestinom ponosa i prkosa silovane žene koja ni na koji način nije odustala od zaštite svog djeteta: podigla je sina nikome ne otkrivši kako je začet. Zelenika je »nepokorena« i nježna Kata koju svi gledaju svisoka i blago preziru, iako je najpoštenije brinula o svojoj i tuđoj djeci. Teška uloga, majstorski odigrana s puno slojeva najtamnije ljudske empatije.

Mirta Zečević također sugestivno igra tu istu stariju generaciju žena koje pokušavaju okrenuti kormilo čitave zajednice, kao poštarica Vera nastojeći uspostaviti minimum ženske solidarnosti. Mlada Klara Fiolić kao ubijena Nadica djeluje potrebno prkosno i iscrpljeno (iako je tek prevalila šesnaestu), ali kao da joj nedostaje emocionalne slojevitosti – vrlo brzo uspostavi svoj glumački »akord« igre, kasnije ga tek minimalno varirajući.

Slično je i s njezinom najboljom prijateljicom Milicom u interpretaciji Elizabete Brodić te rolom konobarice Bare u izvedbi Hane Hegedušić. Helena Minić Matanić, pak, glumački pojačava grotesku, iako je lik doktorove supruge zapravo jedan od najtrezvenijih i najlucidnijih likova drame. Groteska ga previše ohladi. Samo u završnoj optužnici sela Minić Matanić postiže nekarikiranu žensku snagu.

Od muških likova tu su Filip Vidović u roli frivolnog i grubog Katinog pijanog izvanbračnog sina Pavla te Nadičin nesuđeni udvarač Pišta u interpretaciji naglašeno povrijeđenog Karla Mrkše, kao i lik doktora u (svjesno) ledenoj interpretaciji Marinka Leša.

Toplinu i prisnost muškoj ekipi glumaca poklanja nimalo sporedni protagonist s harmonikom u rukama, muzički veoma sugestivni glumac Lovro Rimac, čije tumačenje čežnje likova za promjenom i bijegom sa sela donosi na pozornicu i snagu i melankoliju glasa koji jeca i zapomaže, svjedočeći nasilju i nemoći (skladatelj: Hrvoje Nikšić). Zlokobnu Romkinju glumi Beti Lučić, dok mladića iz krčme igra Pavle Matuško.

Bog alkohol

Još jedna važna teme predstave je alkohol kao (neuspješna) zamjena za socijalnu pravdu, jednako tako i alkohol kao zamjena za međuljudske odnose, a i alkohol kao lažna panaceja seoske (ponekad i osobne) »slobode«.

Rijetko kad na pozornici čujemo toliko nedvosmislenu optužbu hrvatskog boga Alkohola, napisanu bez sentimentaliziranja njegovih žrtvi.

Pa premda sama pozornica djeluje kao povijesni dokument siromaštva i preddigitalne tehnologije u čijem svijetu ne živimo već pedesetak godina (dva stola, par stolaca i jedna fotelja, s križem u pozadini), emocionalno je predstava i danas aktualna: uza sve kompjutore i mobitele u svakoj kući, alkohol je i dalje domaće božanstvo (nadopisani su mu, doduše, mnogi novi socijalni sveci: marihuana, kokain, amfetamini itd), kao što su i femicidi jedan od problema hrvatskog pravnog sustava u stalnom porastu.

Glumački ansambl vrlo je točan u načinima na koji igra besramnost najbogatijih i sram siromašnih, zbog čega možemo reći i da je pred nama izrazito klasnokritička predstava. Nedužni se osjećaju krivima za nasilje koje trpe, dok se počinitelji nasilja ne osjećaju krivi za nasilje koje provode.

»Drvene ptice« svakako su u prvom susretu sa zagrebačkom publikom (kao koprodukcija, predstava je premijerno odigrana u Varaždinu prije nekoliko mjeseci) rezonirale s gledalištem, točnije HNK-ova publika ispratila je gorke note izvedbe dugim valovima aplauza. Izgleda da svi imamo malo previše iskustva s trulim vrhovima socijalne piramide – i ovisničkim potopima na njezinom najširem ležištu.

Fotografije: HNK Varaždin