Luca Cortina
Brešanova drama, kao i svi veliki tekstovi, u našim rukama danas govori direktno i bez potrebe »silovanja«. U tom smislu, osnovni cilj bio mi je prenijeti etičko-socijalnu kritiku autora u vrijeme kad je drama napisana
Premijerom groteskne tragedije »La rappresentazione dell’Amleto nel villaggio di Merduscia di Sotto/Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja« Talijanska drama danas u HKD-u na Sušaku u 19.30 sati otvara novu kazališnu sezonu. Predstava je nastala kao hommage nedavno preminulom hrvatskom dramatičaru Ivi Brešanu, čija se »Mrduša« po prvi put izvodi na talijanskom jeziku, i to na istromletačkom dijalektu.
Prema adaptaciji Željke Udovičić Pleštine i u prijevodu Rosanne Bubole, predstavu režira Luca Cortina. Riječ je o redatelju rođenom 1979. u Firenci, koji je nakon studija radio s Paolom Magellijem u Teatru Metastasio u talijanskom Pratu.
Studirao je na Fakultetu dramskih umjetnosti u Skoplju u klasi profesora Slobodana Unkovskog. Surađivao je s makedonskim redateljem Aleksandrom Popovskim na mnogim međunarodnim produkcijama. Režirao je u mnogim zemljama i na brojnim jezicima. Njegovi radovi postavljani su i nagrađivani na festivalima, kao što je primjerice sarajevski MESS. Radio je i kao docent na Fakultetu dramskih umjetnosti u Skoplju.
Jezik male sredine
Na konferenciji za novinare obratili ste se na našem jeziku. Kako ga tako dobro poznajete?
– Hvala, premda mislim da govorim hrvatski lošije nego što bih želio. Hrvatska mi je na profesionalnoj i na osobnoj razini uvijek bila referentna točka. Duboko sam uvjeren da se u uspostavljanju veza s jednom sredinom i njenom povijesti ne može zanemariti jezik. Smatram da sam tek na početku istraživanja i produbljivanja ovog znanja, i želim ići dalje.
Na koji način ste Brešanovu »Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja« prilagodili današnjem vremenu i društveno-političkom kontekstu u kojem živimo?
– Možda će zvučati smiješno, ali nisam morao puno adaptirati – dovoljno je bilo zamijeniti nekoliko riječi vezanih uz kontekst Brešanova djela. Njegova drama, kao i svi veliki tekstovi, u našim rukama danas govori direktno i bez potrebe »silovanja«. U tom smislu, osnovni cilj bio mi je prenijeti etičko-socijalnu kritiku autora u vrijeme kad je drama napisana.
Predstava se izvodi na istromletačkom dijalektu. Kod Brešana je taj jezični aspekt dosta bitan. Daje li ova jezična prilagodba vašoj predstavi neku drugu dimenziju?
– Jezični odabir je sukladan Brešanovom kontekstu; izabran je jezik koji obilježava malu sredinu. Iako ga poznaje, ova sredina se ne povezuje niti identificira s kontekstom drame. Riječ je o sredini koja ima svoja posebna pravila u odnosu na vanjski prostor. Zato smo izabrali istromletački dijalekt, koji u prvom redu definira jednu kulturu, a onda i teritorij.
Zadovoljan ansamblom
Koliko će vaša »Predstava Hamleta…« biti bliska i talijanskoj publici?
– To ovisi o tome u kojoj je mjeri talijanska publika spremna slušati jednu priču koja u njima može stvoriti nelagodu. Mislim da je slušanje različitosti osnovna stvar u analizi naše realnosti. Govorimo o ljudima koji traže svoj put, ili preciznije rečeno – svoj identitet. U tome je ključno da se osuda ostavi po strani i da tim ljudima dopustimo da nam pričaju i da nas vode – u predstavi, kao i u životu.
Kakvi su vam dojmovi o Talijanskoj drami i njenom ansamblu?
– Posebno mi je drago i zadovoljstvo mi je surađivati s Talijanskom dramom. Govorio sam o identitetu, i vezano uz to članovi Talijanske drame naučili su me da se treba ponositi svojim identitetom. To je i sastavni dio naše predstave. Radio sam s velikodušnim ansamblom, pazeći da se u predstavi izraze u potpunosti – oni glume, pjevaju, plešu i transformiraju sebe i prostor oko sebe. Okupili smo se kao ekipa u koju su se kreativno uklopili i gostujući glumci iz različitih mjesta i država. Umjetnički suradnici koje mi je riječko kazalište ponudilo su kreativno i osobno pomogli da stvorimo autentičan i poseben scenski svijet. Jako sam zadovoljan i ostat ću s njima u vezi.
