Nadam se da ćemo se i ovoga ljeta vidjeti na Malom Brijunu, a vama i Kazalištu Ulysses želim i ubuduće uzbudljivu duhovnu plovidbu, barem onoliko koliko je Uliksova bila Mediteranom, čestitali smo Lenki Udovički dvadesetu sezonu Kazališta Ulysses, svjetski jedinstvenog teatarskog projekta čiji je program u ovoj jubilarnoj sezoni dovela u pitanje korona kriza.

Doduše, u njihovom slučaju Rade je bio vjerna Penelopa zatočen u samoizolaciji dok je Lenka sakupljala djecu između Scile i Haribde, epidemije i potresa, da bi se na koncu svi zajedno sretno skrasili u Istri.

Fizički ste trenutno u Barbarigi i Fažani, dok ste se umjetnički preselili na YouTube. Gledajući te uratke prva mi je asocijacija bila na OPG, samo dok nas ta mala obiteljska poljoprivredna gospodarstva u ovo nevrijeme snabdijevaju salatom, uljem, sirom i vinom, OPG Šerbedžija, Obiteljsko protukoronarno gledalište, dostavlja nam redovno duhovnu hranu u dnevni boravak. Kako ste došli na tu ideju i jeste li se iznenadili tolikim brojem publike koja vas online prati; radi se o fantastičnim brojkama, a čini mi se da je rekorderka »Ne daj se, Ines« pogledana milijun ili čak dva milijuna puta!?

– Duhovita mi je ta opaska. Situacija je naprosto bila takva, Rade i ja smo bili zatvoreni, pa smo shvatili da ćemo brzo poludjeti ako ništa ne budemo radili. Nismo se prije bavili tim vidom komunikacije, postojao je čak i jedan lažni Twitter pod Radinim imenom i morali smo se namučiti da ga konačno izbrišemo. Neugodan je osjećaj da netko u tvoje ime daje raznorazne izjave, a to može biti i opasno. Nije nam taj virtualni svijet bio blizak, ali se u ovoj situaciji pokazala korisnost tehnologije, pa sam mu rekla: Idemo na Facebook, pa ljudima govori poeziju. I stvarno, odaziv je bio fantastičan, čak se u početku, Rade u samoizolaciji sam snimao, što je za njega veliki tehnološki napredak.
Kada smo se napokon svi našli u Istri, došla je i Mimi iz Londona, to nas je duhovno i emotivno ispunilo, iznenadila nas je ne samo tolika gledanost već i komentari koji su bili toliko divni i dirljivi. Ljudi su se na neki poseban način otvorili i reagirali na to što smo radili, tako da se sada stvorila jedna zajednica koja u sebi ima puno emocija, ljubavi i zajedničkih vrijednosti koje među sobom dijelimo. U komentarima ljudi govore koliko im to puno znači, a moram reći koliko je takva njihova reakcija i nama puno značila da nastavimo dalje snimati i objavljivati postove. Naprosto smo se zaigrali u jednom novom i drugačijem mediju koji je za nas otkriće. Pokazalo se da bez obzira na okolnosti i ograničenja, čovjek mora tražiti nove puteve i načine da u danoj situaciji učini što god može.

Kreativna i duhovna dimenzija

Ta potreba za kulturom i kreativnošću ne prestaje bez obzira koliko okolnosti bile ograničavajuće…

– Čini mi se da kao ljudi upravo u ovakvim kriznim trenucima dolazimo do esencije, do onoga što jesmo. I mislim da je ta kreativna, duhovna dimenzija, koju svaki čovjek ima, jednako jaka potreba kao što je potreba za hranom, zrakom, vodom… Naprosto to je suština našeg bivstvovanja, onog što nas čini ljudskim bićima. Za mene je najveći dokaz tome bilo Sarajevo, za njegove opsade u ratu komunicirali smo s našim prijateljima koliko se to tada moglo. Tada su ljudi svakodnevno trčali pod snajperima i bombama, ne samo da bi osigurali golu egzistenciju nego da bi nakon toga radili predstave u teatru, održavali koncerte… Za mene je to bio trenutak najdublje spoznaje koliko je to važno, jako, potrebno, da moramo tu dimenziju naših bića, pritom mislim na sve ljude, ne samo na umjetnike, našeg bivstvovanja poštovati, da je umjetnost neophodna kako bismo bili ljudi. Zato je ovo bila naša normalna potreba da unatoč ograničavajućim okolnostima radimo nešto kreativno, kako za sebe, tako i za druge.

Dok je Rade standardno ispred kamere, pjeva i svira, recitira i deklamira, priča priče, tebe je opet snašao redateljski usud da moraš biti nevidljiva. Koja je tvoja uloga u cijelom ovom projektu, namjerno kažem projektu, jer bez obzira na okolnosti i nužnost improvizacije vidi se da je sve napravljeno profesionalno, da ništa nije prepušteno slučaju i da je svaka epizoda drugačija od prethodne, što je vrlo teško u ovako ograničenim okolnostima?

– Ja se tu šlepam. U ovim izvanrednim okolnostima oslobađajuće je bilo to što nismo pred sobom imali imperativ perfekcije ili visokih očekivanja da sad sve mora biti savršeno tehnološki izvedeno. Čini mi se da kada nemamo takvu presiju onda i slobodnije stvaramo. Bilo je jasno da smo sami, i da ćemo napraviti onoliko koliko možemo. Nisam se prije bavila ni videom, ni filmom, ima tu niz nedostataka, grešaka, ovakvih, onakvih, ali u suštini to i nije toliko bitno. Bitno je da u ovom trenutku kažemo ono što treba reći. Uvijek kada radim s Radom, bez obzira na to što smo muž i žena i što se toliko dugo znamo, ja sam kao redateljica sretna jer sam svjesna koliki je to privilegij raditi s tako velikim glumcem. Sada mi je veliko otkriće bila naša kći Mimi; ona je oko kamere, ja sam tu samo držač mikrofona. Ali, uvijek sam tu i izbliza mogu vidjeti to Radino umijeće komuniciranja s kamerom. Stvarno je to jedna nova, fascinantna dimenzija, to su otkrića koja mi ispunjavaju ove dane.

Ružni, prljavi, zli

Osobno, moram reći, Mimine pjesme ostavile su me bez daha, taj božanski glas uz gitaru, a ona onako bosonoga sjedinjena s prirodom, u duetu s pjevom ptica… Znam da ima na koga biti talentirana, da studira na LIPA (Liverpool Institute for Performing Arts) čiji je suosnivač Paul McCartney, ali opet…

– I meni je to jako drago, Mimi je zatvorena i svoje pjesme čuva za sebe čak i od nas! Sada je i ona, vjerojatno i sama potaknuta ovakvim okolnostima, pokrenula vlastitu Facebook stranicu, projekt koji je nazvala Istria Accoustic na kojem radi sa svojom prijateljicom Rominom, našom bivšom studenticom. Istražuju Istru, nalaze zanimljive lokacije, neke od njezinih pjesama i za mene su potpuno otkriće, jer trebalo ju je nagovarati i na ovo što je snimila za nas. Naravno, svi pred sebe postavljamo neke umjetničke kriterije koje želimo ostvariti, ali u ovoj situaciji pokazalo se da moramo raditi u zadanim okolnostima, bez obzira kakve bile, i da to što radimo moramo napraviti što bolje možemo. Postoji taj jedan oslobađajući trenutak koji je i Mimi motivirao, tome se radujem i ona će nastaviti raditi svoje projekte. To je neka pozitivna dimenzija ove lude situacije u kojoj smo se svi našli.

Kazališta su trenutno zatvorena, posljednja predstava koju si režirala bili su »Ružni, prljavi, zli« u Beogradskom dramskom pozorištu čije je prikazivanje i premijeru zaustavila korona. Uoči premijere izjavila si: »Danas smo svi ružni, prljavi i zli. Zašto? Zato što je sistem takav, zato što smo pritješnjeni i zato što se valjamo u moralnom blatu koje nas je progutalo. Usput sanjamo konzumerističke snove koje su nam uvalili, a mozgovi su nam dobrano isprani.« Mogu li nas ovakve pošasti koje upravo proživljavamo i preživljavamo promijeniti, možemo li nakon svega postati bolji ljudi ili ćemo potonuti još dublje u to moralno blato i završiti još ružniji, još prljaviji i do pakla zli?

– To je, što bi se reklo, pitanje od milijun dolara. Sve nas zanima hoćemo li nakon svega ovoga što smo proživjeli, jednog dana sve to zaboraviti i vratiti se u neku još goru situaciju. Naravno da ćemo svi osjećati financijske posljedice jer je ekonomska kriza neizbježna. Hoćemo li pristati na ovaj sistem koji ide svom krahu i koji već duže vrijeme metastazira, ta vrsta neoliberalnog kapitalizma definitivno nas vodi ka uništenju i planeta i ljudske vrste. Bjesomučno eksploatiramo prirodne resurse, mali broj bogatih postaje sve bogatiji dok je istodobno većina ljudi sve siromašnija. Nadam se da je svima postalo jasno kako sve ovo vodi jednom užasnom kraju, možda i kraju naše civilizacije. Želimo li opstati, moramo nešto promijeniti, moramo potražiti neku drugu, solidarniju priču.

Korona nam je pokazala na što je svedeno javno zdravstvo. Sistem je u mnogim bogatim zemljama kolabirao, dok su se u Hrvatskoj ipak pokazali uspješnim ti neki ostaci socijalizma i socijalne države. Cijeli svijet danas spominje Andriju Štampara, ali mora se probuditi svijest da svi živimo u istoj kući, da je svijet jedno, da nije svejedno što se zbiva drugima. Virus nije poštedio nikoga, prošao je svuda, svi smo povezani i moramo tražiti neka nova rješenja. Nadam se samo kako to neće biti neki još suroviji totalitarizam, iako ni to nije isključeno kada pogledamo tko je to na vlasti i koje se ideologije provode, pogotovo u onim zemljama koje nazivamo svjetskim silama. Nadam se da je za kritičnu masu dovoljan broj ljudi imao vremena promisliti ovaj trenutak. Neočekivano smo dobili jedan mali »time out«, pauzu da zastanemo i iskoristimo ovaj trenutak kako bismo promislili kuda to idu naša civilizacija i cijeli ljudski rod.

Lenka Udovički

Kako kao žena od teatra gledaš na ove pokušaje surogat kulture koji se sada zbog zabrane okupljanja nude kroz virtualne šetnje muzejima, dok tabloidi produciraju opere zbog izostanka skandala koje inače prodaju? Može li nam se, nakon što sve ovo prođe, dogoditi da »prava« kazališta zatvore vrata i odu u stečaj, jer će se oni koji ih financiraju pravdati nedostatkom novca i odlučiti za ovakve, jeftinije solucije?

– To bi bila apsolutna tragedija. Svi koji se bave teatrom su zabrinuti, ali nadam se da svi zajedno to nećemo dozvoliti. Možda nam je ovaj trenutak pokazao kako možemo živjeti i skromnije nego do sada, što se tiče tehnologije i konzumerističkog društva koje nas je poharalo, da nam ta količina potrošačkog i nije u tolikoj mjeri potrebna, a da ne možemo bez duhovne hrane i zajedništva u kojem ćemo biti solidarni. I da su nam kultura i umjetnost neophodni te ih treba i financirati, što se, nažalost, u ovom trenutku ne dešava. Naravno, najprije su ukinuta sredstva i dotacije za kulturu, naročito za onu nezavisnu, što bi, ako se tako nastavi, bila jedna tragična i neoprostiva greška. Bez obzira na to hoće li se i do kada nastaviti ova pandemija, treba tražiti i naći načine da kazalište opstane i postoji uživo, s publikom.

Dvadeseta sezona Ulyssesa

Ova kriza izbacila je masku kao neophodni rekvizit bez kojeg se ne može na ulicu, ali mnoge su maske i pale, pa su prvi rezovi zahvatili upravo kulturu i kulturne manifestacije. Ovo bi trebala biti jubilarna, 20. sezona Kazališta Ulysses. Hoće li zbog financija i otežanog kretanja biti onakva kakvu ste planirali i što možemo na programu očekivati ovog ljeta?

– Ona, nažalost, sigurno neće biti onakva kakvu smo očekivali. Da su normalne okolnosti, mi bismo sada bili u jeku proba i priprema za sezonu, ali to je sada nemoguće. Mi ćemo sigurno imati sezonu, tražimo načina kako da je održimo, sigurno i uz pomoć ovih novih medija, ali svakako ćemo se truditi da što više programa izvodimo uživo kao i do sada. I da privučemo što je moguće više publike koja će nam dolaziti na predstave. U ovom trenutku teško mi je bilo što konkretno reći, jer i mi svakog dana pitamo, tražimo, čekamo što bi i kako bi se sve moglo odvijati. Puno toga ovisit će i o odlukama kriznih stožera, ali moramo svi imati na umu kako je potrebno napraviti neke kompromise kako bismo svi bili zadovoljni. Svjedoci smo da su crkve otvorene, drže se mise, to je isto jedna duhovna hrana za vjernike, ali i kazalište i umjetnost su jednako tako duhovna potreba i hrana želimo li sačuvati našu ljudskost.

Vaša prošlogodišnja predstava »Tko se boji Virginije Woolf?« nije samo oduševila publiku na Malom Brijunu, već je i na gostovanjima postigla velike uspjehe. Ima li neke posebne tajne u tome što jedna predstava uspijeva na različitim scenama, kod različite publike, izazvati slične emocije, ili se naprosto radi o dobrom tekstu, odličnoj režiji i savršenim glumcima?

– Zbog tog posebnog ambijenta na Malom Brijunu uvijek smo radili predstave s mnogo glumaca, postavljali smo tekstove koji komuniciraju s tim epskim, monumentalnim prostorom kakav je tvrđava Minor. Ovo je uistinu jedna komorna predstava, s četiri glumca, radnja se odvija u dnevnoj sobi jednog stana, i samim tim ju je bilo lakše prebaciti na zatvorenu kazališnu scenu. A kada, uz savršene glumce, imate pisca kakav je Albee, a on je po mom mišljenju jedan od najvećih, ako ne i najveći dramatičar dvadesetog stoljeća, onda možemo reći da je to bila dobitna kombinacija. Bez obzira na sve, kazalište je misterij, možeš sve elemente posložiti i pripremiti kako treba, ali ako muze odluče da se ne spuste, one se ne spuste, i sve je uzalud! Ne desi se to što ste očekivali. Drago mi je što su se u ovom slučaju olimpski bogovi osjetili dobro, muze su se spustile i dogodila se predstava koju smo na veliko zadovoljstvo i nas i publike redovito igrali i ovdje, i u Beogradskom dramskom pozorištu s kojim smo u koprodukciji, i u raznim gradovima u Srbiji, u Zagrebu, u ZKM-u… Bilo je planova da se ide i na neke turneje, što je sada onemogućeno, ali nadam se da ćemo već ovog ljeta i najesen moći opet pred publikom igrati »Tko se boji Virginie Woolf?«.

Izazov »Virginije Woolf«

Znam da nije lako, ali moram te pitati, kako je raditi predstave u tom obiteljskom, bračnom okruženju, kada se privatni i profesionalni život isprepliću? Pogotovo kada se radi ovaj tako zahtjevan Albeejev komad koji počiva na tom složenom ali duboko suptilnom odnosu likova, Georgea i Marthe. Siguran sam da ti i Rade, kao redateljica i glavni glumac, ne možete imati istovjetan pogled na to kako treba sve to odigrati i uprizoriti na sceni, ali tko u konačnici ima zadnju riječ?

– To je neprestana bitka! To su onaj plus i minus, ali znamo da plus i minus proizvode elektricitet, jednu energiju koja onda kruži, a kruženje energije je suština života, suština kazališta. Ne znamo koliko je ta naša bitka opterećenje našim suradnicima, ali, dobro, većina njih je s nama već dugo i zna što može očekivati pa ne paničare kada Rade i ja uđemo u konflikt. Nekome sa strane to bi moglo izgledati kao sudar svjetova, ali nije tomu tako. Nama su zajedničke one etičke i estetske osnove života i kazališta. I među nama postoji veliko poštovanje. I u profesionalnom i u privatnom životu. Mislim da je to međusobno poštovanje i uvažavanje osnova uspješnog braka, sada bi nas Albee upitao »A što je to uspješan brak?«, i profesionalnog odnosa.

Ipak, moram reći, da je upravo Albee pred nas postavio najveći izazov do sada. On stvarno ljušti sloj po sloj, mišići, pa kosti, pa ispod kostiju traži srž i treba doći do te srži. I bilo je tu velikih izazova, ja sam čak bila izjavila da ako se sada ne razvedemo nećemo nikada, pa su neki tabloidi prenijeli kako smo pred razvodom, što je onda dalo poseban poticaj daljnjim probama (smijeh). Na kraju, neka su pitanja koja smo postavljali pred sebe radeći na ovom komadu i dandanas ostala nedorečena. Još uvijek imamo različite stavove o tome što se u nekim trenucima zbiva, oko nekih pitanja smo se približili djelujući jedan na drugoga kao korektivi, ali ostala su i ona otvorena, za koja svatko u ansamblu ima pravo imati svoje viđenje, svoju perspektivu, pogotovo oko toga što se dogodilo u prošlosti. I sam Albee, ne samo u ovom komadu već i u svim svojim djelima, bavi se temom istine. Što je to istina, što je realnost? Svaka osoba ima više odgovora na to pitanje, svatko od nas ima više svojih istina! A onda se to još s brojem likova dalje multiplicira. Na kraju je naša ekipa uspjela preživjeti sve te izazove i pokazalo se da predstava funkcionira s time da unutar nje glumci o nekim stvarima, i kao likovi, i kao osobe, žive neku svoju istinu. I taj paralelizam na nekoliko razina obogatio je ovu predstavu, jer se stvari tako odvijaju i u životu. I oni se uprizoruju na više paralelnih kolosijeka, nekada se ukrštaju, neki put mimoilaze, ali uvijek smo na tom vječnom putu u potrazi za istinom.

Mogu samo reći da nikada nisam vidio kod jednog glumca, a vjerojatno više nikada ni neću, te fascinantne preobražaje, da se netko u jednoj sekundi, ili njezinoj desetinki, preobrazi iz jednog u sasvim drugog čovjeka, kao što se George preobražava, a da to bude glumački tako uvjerljivo, uvijek iznova bez greške i samim time nosi cijelu predstavu!

– Tako je, moram za to odati čast i počast i Radi, ali i cijelom ansamblu. Moram reći da je to užasno izazovna uloga, to zahtijeva jednu fascinantnu koncentraciju, to se može usporediti kao da trčiš maraton, a ti si stalno u stanju sprinta! On sprinta kroz maraton, i to je posve ludo!

Možda zvuči kao pitanje za srednjoškolski časopis, ali imaš li nekog uzora u bavljenju teatarskim poslom? Kako biraš tekstove koje postavljaš na scenu, što ti je presudno i kako režiraš: od predstave do predstave ili ipak imaš neku svoju temeljnu filozofiju koja ti je uporišna točka i nit vodilja u radu?

– Naravno da postoje redatelji koje jako cijenim, ali nisam imala neke posebne uzore koje bih slijepo slijedila. Kao i u glazbi, nemam posebnih preferencija, kada je nešto dobro volim to slušati, radilo se o jazzu, Bachu ili nekim dobrim sevdalinkama. Tako i u kazalištu volim istraživati, što je zanimljivo, ali teško, često sam na mukama i mučim se i znam se u tom procesu upitati »što mi je sad ovo trebalo« ili ne znam kuda dalje… Ne bih rekla da mi sve ide glatko i s lakoćom, jer nemam neku utabanu stazu. Razmišljam, kolebam se, imam dileme, a kada se odlučim, počnem se pitati jesam li dobro odlučila!? Naprosto sam takva! I zna mi se učiniti da me niz slučajnosti dovede do nekog rješenja, a onda opet kada pogledam unatrag pomislim pa možda i nije bila slučajnost, možda me baš nešto usmjerilo da idem tim putem. Ali kazalište i jest živa umjetnost, ono je umjetnost trenutka, baš zbog toga što se mi mijenjamo i što se mijenjaju okolnosti u kojima živimo.
Stalno smo u nekom procesu i pokušavam ostati otvorena prema tom trenutku u kojem se nalazimo i onome što se događa oko mene. Teško je planirati. Rascijepljeni smo između nekakve potrebe za sigurnošću, ne možemo sebi reći ovo ću raditi tri godine ili pet, i sigurna sam da će to ispasti na najbolji mogući način. Postoji jedan dio mene koji bi htio da je sve utabano i sigurno, da se ne mučim, ali ostaje taj znatiželjni dio koji uvijek želi biti otvoren prema promjenama i trenutku koji živim. Ono što mi je bitno i što moram naglasiti je moj autorski tim, imam sreću da radim s divnim ljudima, s umjetnicima koji su otvoreni, koji daju sve od sebe, jedno drugog motiviramo, inspiriramo. U radu na predstavi najbitnije je da se stvori jedna kreativna atmosfera u kojoj svatko ima svoj prostor slobode. Jako je bitno s kakvim ljudima i u kakvom okruženju radite.