Skromni početak ovogodišnjeg Festivala novog cirkusa, u kojem Boris Kadin i Christian Peter »neuspješno« razgovaraju dok se pri tom Peter bavi i hodanjem po žici, još je jednom ukazao na potrebu sustavnijeg promišljanja dramaturgije cijelog jednog »pokušajnog« razreda događaja koji sebe smatraju novocirkuskima, ali pri tom nisu spremni uložiti ni veći napor stjecanja akrobatske vještine, ni intenzivniji intelektualni rad u nastanak izvedbe. Improvizacija s par cirkuskih elemenata još uvijek nije novocirkuska predstava.

Grčki rajevi

Jednako tako, zadati hodaču po žici najbanalnija politička pitanja, tipa »Što mislite o špijunskoj aferi američkog prisluškivanja mobitela Angele Merkel« (pri čemu nastavak razgovora uključuje »zgražanje« i nad samom mogućnošću da njemačka državnica ima seksualni život, što je već pubertetska razina diskusije), zatim gnjevnim tonom plasirati bjelodanu tezu o tome kako je hrvatska rasprava o referendumima stvarno promašena, svakako ne govori u prilog ni maštovitosti, ni analitičke kapacitiranosti priređivača predstave. 

   Ako je tema predstave »You« Borisa Kadina i Christiana Petera bila težina razgovora o vlastitom domu ili čak nemogućnost lociranja »vlastitog prostora« u politički bankrotiranim državama (potonje mogu naslutiti samo po tekstu u programskoj knjižici), razgovor na sceni trebao je biti daleko izazovniji i intimniji. Sama izvedbena struktura, s jednim izvođačem koji se drugome javlja pomoću mikrofona i drugim koji je u izravnom kontaktu s publikom, postavila je zanimljivu situaciju »odsutnog« i »prisutnog« glasa, ali propustila je razraditi »nevidljive« dimenzije upravljanja tijelom na žici. U konačnici, pratili smo razinu aktualnosti koju ionako stalno nude senzacionalističke dnevne novine, a ne umjetničku obradu nekog problema komunikacije.

   Utoliko je šteta što se festival nije službeno otvorio predstavom »Il PaRRadiso« grčke skupine »Ki Omos Kineitai« (Ipak se kreće): iznimno senzibilnim i ritmički besprijekornim plesnocirkuskim razmišljanjem o tematici finalnog dijela Danteove »Božanstvene komedije«. Šest izvođača bave se krugovima/aureolama, cirkuskim ljestvama koje lako mogu biti i Jakovljeve ljestve (kojima se, u biblijskoj predaji, penju anđeli), licima svetaca/klaunova, božanskom privilegijom stalnog »padanja« u svijet događaja, granicama savršenih sfera/krugova i uopće topikom mjesta na kojemu još uvijek, kao na samom završetku predstave, obilato rastu zrele jabuke.

   Kako veli francuski povjesničak André Monglonda: »Prošlost je ostavila slike o sebi u književnim tekstovima, usporedive s onima koje svjetlost ostavlja na fotografskoj ploči. Jedino budućnost raspolaže dovoljno jakim razvijačima da savršeno naglasi i razotkrije nam takve površine«.

   U grčkoj predstavi budućnost u kojoj je još preostala jedino sveta kupola igre, susreće Danteovu fantaziju s mnogo melankolične nježnosti i glazbenog sklada, pri čemu uopće ne smeta što u neobično suptilno izgrađenom diskontinuitetu slušamo i Iggy Popove oštre rifove, i Bacha, i grčku etničku glazbu, i boljševičke budnice iz sovjetskog razdoblja majčice Rusije. Raj je očito veoma hibridno mjesto, čije melodije mogu pratiti različite oblike ekvlibristike, plesa na svili, stvaranja ljudskih piramida, hoda na ljestvama, koreografskih zadataka poput premeta na kružnicu hulahopa…

Opasno sanjanje

Način hodanja izvođača, posve podređen zajedničkom unutarnjem ritmu, mnogo govori o tome da virtuoznost nikada nije »egzotična« sama po sebi. Egzotično je stvoriti neku novu dimenziju zajedničkog razumijevanja procesa kretanja, ovdje usredotočenog na diskretna usporavanja i »samoispravljanja« plesačke geste. Raj je prije svega kvaliteta ponašanja, kao i kvaliteta zaokupljenosti igrom.