Prva žena u nas koja je bila nominirana za Nobelovu nagradu, Ivana Brlić-Mažuranić, svoj književni vrhunac ostvarila je zbirkom od osam bajki pod nazivom »Priče iz davnine«, a kako piše Enciklopedija, »posluživši se oblikom bajke, s pomoću fantastike stvara autonomni svijet davnine u kojem se mitska slika svijeta spaja sa secesijski stiliziranom slikom vremena, prostora, likova i događaja«. Koji je smisao njezinih bajki, poruka te na koji način opstaju u posvema tehnologiziranom svijetu te se i dalje prenose među naraštajima možda je najbolje pokazala nedavno izvedena predstava »Poslije priča iz davnine« u režiji Denis Kirinčić, nastala prema tekstu autora Mihovila Rismonda (prema čijem je tekstu prošle godine režirala monodramu »Minotauri«, u kojoj je i igrala).

Poveznica s radom Brlić-Mažuranić

S obzirom na nazivnu sintagmu, jasno je kako se predstava referira na rad velike Brlić-Mažuranić, odnosno inspirirana je njezinim imaginarnim svijetom, likovima i motivima njezinih bajki sakupljenim u zbirci »Priče iz davnine« (1916.), koji su zaodjenuti suvremenim ruhom, no riječ je o originalnoj priči i o djevojčici Alini koja se izgubi u šumi, a u tom čudesnom prostoru otkriva svijet zaboravljenih mitoloških bića, suočava se s tamom i lažima te na kraju spoznaje istinu, pronalazi hrabrost te osvještava (i) važnost povezanosti s vlastitim korijenima.

Sama radnja usmjerena je na Alinu koja, nakon što se s majkom izgubi u šumi, nailazi na čudesna bića poput Svarožića, šumskih duhova, vile Selene, Paučnjaka, ali i prijetećih stvorenja poput Bijesova i zlog Bjesomara. Nakon što njezinu majku otmu mračna bića (sluge Bjesomara), Alina kreće u potragu za njom, u čemu joj pomažu Svarožić i šumska bića. Tijekom potrage Alina pokazuje hrabrost i iskrenost, a Svarožić se na kraju žrtvuje i pristaje postati sluga Bjesomaru ne bi li spasio Elenu i omogućio Alini povratak kući. Predstava završava povratkom u stvarni svijet i porukom o važnosti dobrote, hrabrosti te istine, vrijednostima koje možda nikad više nisu bile važnije no sad u ovim vremenima, čime Kirinčić i autor originalnog teksta Rismondo aktualiziraju djelo Brlić-Mažuranić te još jednom denotiraju značenje i važnost svih onih poruka koje nadilaze i dob i vrijeme.

Središnje vrijednosti

U predstavi se javljaju likovi i motivi iz bajki Brlić-Mažuranić, poput Svarožića i Bjesomara (»Kako je Potjeh tražio istinu«), Kralja Legena (»Regoč«), te aluzije na Stribora, Kosjenku, Palunka i druge bajkovite likove, čime autor reaktualizira bajkoviti univerzum velike autorice i pita se koja je njihova uloga u današnjemu svijetu, što se dogodilo s likovima nakon što su bajke ispričane i, nažalost, pomalo i zaboravljene. Baš zato i sam tekst i predstava imaju strukturu bajke; kreće se od potrage, kušnje, susreta s čudesnim, pročišćenja i povratka, uz poznatu borbu između dobra i zla, kao i (pre)ispitivanje onih unutarnjih, u opusu Brlić-Mažuranić središnje centriranih, vrijednosti – istine, dobrote, hrabrosti, odricanja te ljubavi prema prirodi.

Protagonistica predstave, Alina, utjelovljuje dijete koje tijekom putovanja spoznaje vrijednosti bajke, priče, same prirode te istine, a u njezinom je liku osvjedočena borba između zaborava i sjećanja, između nevjerice i vjere u čudesno, pa su njezina hrabrost i empatija ključ za spas majke i cijelog bajkovitog univerzuma. Trenutak kad Alina preuzima ulogu zaštitnice simbolično je supstituirajući trenutak, koji podebljava važnost obiteljskih odnosa i njihovu krhkost.

Konstitucija likova

Staroslavenski bog svjetla i munje, zaštitnik, ali i lik koji se osjeća zaboravljenim, Svarožić, kompleksan je lik čija žrtva ima mitsku dimenziju; on postaje arhetipski junak koji napušta svjetlo kako bi omogućio drugima da pronađu vlastitu svjetlost (rubešijanski, šifra: Orfej, Prometej). Antagonist, Bjesomar, nije jednoznačan u smislu svoje zloćudnosti, jer ne muči druge iz čiste zlobe, već iz dosade, pa u tom kontekstu i sama predstava govori o otuđenosti u današnjemu svijetu, zasićenosti te u određenoj mjeri i o manipulaciji. Baš zato njegova je kontrola signal o tome da su ljudi umjesto bajki i dalje sve više u potrazi za moći i konformizmom. Ostali likovi – Selena (motivski utjelovljuje ljubomoru i želju da bude viđena), Šumski duh (motiv prirode i cikličnosti života) te Paučnjak (zaokružuje lik/motiv mudraca) – preuzimaju uloge ljepote, mudrosti te poveznice s prirodom.

Foto Sanja Prodan

Stilistički, uvođenjem humora, ironije i autoreferencijalnosti razbija se klasična forma bajke pa u određenoj mjeri možemo govoriti o postmodernoj igri. Naime, likovi komentiraju bajke, svijest o vlastitom zaboravu, kao i svoj status u samoj književnosti (Paučnjak se primjerice žali kako još uvijek nema svoju priču). U jezičnome smislu, predstava počiva na raskrsnici arhaičnosti i suvremenosti, pa neki likovi (Alina i Elena) govore jednostavno, jezikom svakodnevice koji je blizak današnjemu gledatelju, dok je jezik, to jest govor bajkovitih likova intencionalno stiliziran, gdjekad ritmiziran, uz metafore i simboliku. Uz to, pjesma o Svarožiću koja se ponavlja ima funkciju bajkovite invokacije i kakve zaštite.

Dimenzija prirode

S obzirom na univerzum Brlić-Mažuranić i priroda je u ovoj predstavi (iako scenografski nije naznačena, već zvukovno, grmljavinom te neodređenim zvukovima životne protočnosti) rastvarajući prostor promjene, prijelaza i (raz)otkrivanja u kojemu ono realno i fantastično izvrsno koegzistiraju. Taj je prostor stoga zapremnina mitova i bajki, no također, ekološki, i prostor planetarne ranjivosti (šuma je posječena). Uz to, priroda ima sakralnu i magijsku dimenziju, pa se predstavom u kontekstu prirode provlači misao prema kojoj čarolije, ako ljudi prestanu vjerovati u bajke i okrenu se uništavanju prirode, nestaje, a svijet preuzima mrak (Bjesomar), što je još jedno upozorenje na važnost očuvanja prirode, kao i u poveznici s time očuvanja (djetinje) mašte.

Foto Sanja Prodan

Predstava i sam tekst stoga imaju funkciju propitivanja činjenice da neke bajke koje do danas imaju status klasika, posebice one svjetski poznate, u suvremenosti gube na značaju i iradirajućoj snazi. Baš zato sprega Rismondo-Kirinčić u didaktičkom, odnosno pedagoškom je kontekstu svakako pohvalna, o čemu u prilog ide i dječji zanos u vlastitome tumačenju kompleksnosti slavenskog mitološkog svijeta koji postaje maštovita igra. A mašti, znamo, nema kraja, pa valja pohvaliti i male glumce i glumice koji su pedantno i ozbiljno shvatili ovaj nemali zadatak.

Retuširanje mitskog

Predstava »Poslije priča iz davnine« reaktualizacija je univerzuma Brlić-Mažuranić kompiliranjem i dopunjavanjem sadržaja, implicitno je to postavljanje pitanja o važnosti i svevremenskoj noti spisateljičina djela, kao i važnosti i ulozi samih bajki u životu djece te općenito u životu i za život pojedinca. Uz to, predstava i tekst su retuširanje mitskog konteksta za aktualne teme i probleme; teme zlostavljanja, otuđenosti i vraćanja povjerenja u koga, koje su i dalje univerzalne i svima prepoznatljive, bez obzira na to susreću li se prvi puta s motivima slavenske mitologije.