Istaknutim slovima u knjižici najnovije Trešnjine »Šeherezade« ispisano je kako se autorski tim, u sastavu Ksenije Zec i Saše Božića (koreografa i redatelja), nastoji baviti »predrasudama koje Zapad već stoljećima gaji i producira u iščitavanju literature dalekih kultura«. Ono što vidimo na pozornici, međutim, toliko je karikaturalno postavljeno i namjerno gurnuto prema humornom gegu naše epohe, pa onda i igranju niza kulturnih stereotipa na kojima se gradi geg, da mi se čini daleko točnijim reći kako smo dobili pravu galeriju glumačkih zafrkancija u kvaziorijentalnim kostimima, a ne analitičko ili geopolitičko ili književnoteorijsko ili plesno »proučavanje« Istoka i njegovih običaja.
Mjuzikl ili komedija?
Šeherezadu igra Ivana Bakarić, čiji se odriješit glas i način pripovijedanja nalik izvikivanju uputa može usporediti sa strogim zadavanjem zadataka iz matematike uigrane školske učiteljice, ali teško s blagoglagoljivošću i mekoćom istinske pripovjedačice. Utoliko je velika šteta da naslovnu ulogu nije ponijela Vanda Vujnarić Šušnjar, koja zna pripovijedati i zna glasom »oblikovati« svijet o kojem govori.
Općenito je razgranato i često puta pogođeno humorno glumačko pretjerivanje potpuno preuzelo ovu predstavu. Lica izvođača krive se do neprepoznavanja, glasovi su modulirani na različite »egzotične« načine ili posve okrenuti pjevanju, čitavi su songovi posvećeni »uraganu« koji je iz neobuzdane stražnjice nehotice ispustio Abu Hasan na vlastitu vjenčanju, a tu su i raskošni kostimi Dženise Pecotić te glazba Damira Šimunovića, zbog kojih se »Šeherezada« stalno primiče žanru »orijentaliziranog«, pa ipak posve zapadnjačkog mjuzikla.
Vrlo je teško povjerovati »skockanom«, ali još uvijek nedovoljno autoritativnom i ozbiljnom Damiru Klemeniću u roli okrutnog Šahrijara da zbilja redom ubija sve djevice s kojima provodi po jednu noć, sve dok se ne pojavi Šeherezada. Dramaturški je promašaj inzistirati na tome da Šeherezada vladara očara svojom ljepotom, kad je čitava priča utemeljena na djevojčinoj sposobnosti »zapričavanja« masovnog ubojice (lijepih) žena.
Šareno i smiješno
U predstavi nastupa i Studio za suvremeni ples, kao neka vrsta žive kulise, uvijek spremne svojim tijelima preoblikovati prostor pripovijedanja, što je odličan primjer na koje sve načine dramsko i plesno kazalište danas u nas mogu i trebaju surađivati. Djeca, kojima je predstava prvenstveno namijenjena, uglavnom nisu mogla pratiti pripovijedanje prepuno digresija, niti ga ponoviti u smislu zapleta i raspleta, ali zabavljale su ih glumačke komičarske numere. Jedna desetogodišnja djevojčica sabila je svoj doživljaj sljedećim riječima: »Šareno i smiješno«. Slažem se: ništa više od toga.
Borgesov ili Rushdijev poučak
I u samoj repertoarnoj odluci da se igra taj enormno utjecajan i kompleksan tekst sigurno je važnu ulogu imala i recentna popularnost »Šeherezade« u formi TV sapunice. Mislim da se s narativnim materijalom »Tisuću i jedne noći«, kao mješavinom fantastike, satire, kriminalističke, ljubavne priče i zapleta u domeni strave i užasa moglo mnogo više propitati i približiti granice drevnog i suvremenog pripovijedanja. Pa i ako inzistiramo na komediografskom ključu predstave, šteta što publika nije saznala da je upravo stara arapska tradicija otkrila postmoderno isprepletanje žanrova – i to davno prije zapadnog 20. stoljeća.
Ipak, valja pohvaliti glumačku strast ove predstave, zbog koje će »Šeherezada« sigurno još dugo imati puno gledalište. Kako je to krasno fomulirao Jerko Marčić: »Teško duhu čije su natprirodne moći dugo sputane životom u skućenom prostoru« (svjetiljke).
Trešnjina »Šeherezada« barem je otpuhnula prašinu s rešetaka iza kojih su zaključane posve nevjerojatne pripovijesti. A ako vas zanima što se s »Tisuću i jednom noći« može napraviti ako zbilja naučimo njihovu lekciju o apsolutnoj vladavini mašte nad činjenicama, pročitajte prozu Jorgea Luisa Borgesa ili Salmana Rushidieja. »Šeherezada« je neusporedivo življa no što nam pokazuje Trešnjina predstava.
