Dramaturg Milan Marković Matis odlučio je na Gavellinoj pozornici Krležina domobrana Vida Trdaka (suprotno predlošku) ostaviti na životu, pretvoriti ga u ratnog invalida i pokloniti mu pravi psihoterapijski tretman današnjeg vremena, kao da je »Bitka kod Bistrice Lesne« početak ratne traume koja će Trdaka pratiti i kroz Prvi i kroz Drugi svjetski rat, baš kao i kroz godine domovinskog vojnovanja.

U prvom je dijelu predstave stražnji plan pozornice posvećen upravo tom beskrajno dugom i neumorno ratnom dvadesetom stoljeću, prepunom »propalih« povijesnih i vjerskih relikvija. Na istim su policama predstave (scenograf: Jürgen Kirner) smješteni križevi, krstevi, petokrake, spomenik ubijenima u Jasenovcu, maketa Meštrovićeve džamije, biste i fotografije državnika i vojnika (Pavelić, Tuđman, Tito, Gotovina), puške i zastave. U drugom dijelu predstave, sva se navedena povijesna krama donosi u prvi plan scene, a mjesta na ispražnjenim policama zauzimaju ranjenici iz Krležine »Barake pet be«, novele također objavljene u ciklusu »Hrvatskog boga Marsa«, s time da su likovi kombinirani i sa sadržajem pripovijetke »Smrt Franje Kadavera«.

Stišavanje i sažimanje glasova

Kroz oba dijela predstave (u režiji slovenskog redatelja Sebastijana Horvata) ponavlja se i razrađuje razgovor liječnice ili profesionalne slušateljice (Bojana Gregorić Vejzović), ovdje Krleži nadopisane, s konglomeratom raznih Krležinih likova ili pacijentom Vidom Trdakom (Amar Bukvić). Kao u kakvoj glumačkoj ili terapijskog vježbi, ovo dvoje sugovornika stalno iznova pokušavaju otkriti zašto se Trdak, od Krleže opisan kao »od svih najtužniji«, ne može riješiti svoje boli. To je relevantno i višestruko pogođeno pitanje. Trdak je ujedno i »Domobran Jambrek« ili zavodnički Narcis galicijskog ratišta u koga se zaljubljuje grofica Marija Annunziata (opet Bojana Gregorić Vejzović), domišljato stižući na pozornicu u svečanoj crnoj haljini sa sitnim zvončićima koji vilinski jezovito prate svaki njezin korak.

Lica iznad uniformi

Na razini dramatizacije, vidljivo je da Marović Matis traga za nekom vrstom ključa koji će Krležin svijet provući kroz ušicu jedinstvene dramske sudbine, čime se gubi namjerna višeglasnost i hotimična »buka«, pa i delirična kaotičnost Krležine ratne rapsodije, ali dobiva se na dubokoj melankoliji ratnih veterana i njihove nemogućnosti da iskorače iz trokuta ratište-bolnica-ubožnica. Predstava funkcionira kao tužna posveta svakoj generaciji muškaraca koju se pustilo da poginu samo zato da šačica ratnih profitera na njihovim grobovima izgradi još sumornije zatvore i klaonice.

  Okupljena glumačka grupa osjećajno se, nijansirano i slojevito nosi s Krležinom situacijom, kao i s Krležinim (ovaj put izrazito reduciranim) kajkavskim i štokavskim rečenicama. Amar Bukvić odigrao je svoju prvu ulogu na Gavellinim daskama u kojoj zaista dopušta da njegovo lice postane sve prozirnije i samim time podijeli s publikom ranjenost prisilnog vojnika, neprestano napetog i zakočenog jer se ne usuđuje »otpustiti« silinu negativnih emocija koje ga pokreću. Franjo Dijak gotovo je idealni interpretator krležijanske gorčine i zagrižljivosti, dok Nenadu Cvetku treba priznati da je na scenu donio utopijski, revolucionarni, baš kao i duboko melankolični, sumnjama prožet štih tadašnjih i sadašnjih sanjara. Sven Medvešek igra ženskara i licemjera Kadavera, pažljivo gradeći njegov neočekivani tragički završetak, dok se u likovima vojnika pojavljuju Đorđe Kukuljica, Ivan Grčić i Pavle Vrkljan.

Hrvoje Klobučar poklanja publici dresurom obuzetog Poručnika i pragmatičnog Slepčevića, premda se čini da bi ovom glumcu upravo u Krležinom tamnom svemiru trebalo pokloniti veći autorski prostor. Ana Grgić vrlo je snažno odigrala ogorčenu Kadaverovu suprugu Katarinu, no šteta što ni dramaturg ni redatelj uopće nisu istu pozornost poklonili muškim i ženskim likovima Krležina svijeta. Usporedimo li aktualnog »Hrvatskog boga Marsa« s adaptacijom Krležinih »Balada Petrice Kerempuha«, također postavljenima u Gavelli u režiji Franke Perković prije nekoliko godina, riječ je o srodno liričnim predstavama, s time da »Balade« ulaze i u muzikalnost Krležina jezika i u žensku perspektivu gubitka, zbog čega se čine umjetnički bogatije od »Hrvatskog boga Marsa«.

Laži za bokce

No Horvatova je predstava u prvom redu pacifistička, koliko i kritična prema ratnohuškačkoj propagandi, što se samo po sebi čini vrijednim suautorskim postignućem. Sumnjam da će postići široku popularnost, ali izvjesno je da bi je trebalo preporučiti upravo srednjoškolskim i studentskim gledateljima, kao metodu stvaranja imuniteta prema zagovaračima bilo kakvog žrtvovanja u ime Povijesti, u ime Domovine ili u ime Boga. Uzmemo li da je Krleža pročitan kao pledoaje za čovjeka koji se želi izliječiti od svog ratničkog usuda, predstava ima i političku vrijednost, možda i značajniju od uobičajenih prozivki državne uprave. Već je i samo scenografsko spajanje bolnice i muzeja zanimljiva scenska konstelacija, zbog koje rat gubi na svakoj glamuroznosti. Posljednji pogled Amara Bukvića, upućen publici, opravdano traži da u vojniku prepoznamo višestruko izdanog građanina, što je svakako bila namjera i Krležine zbirke novela posvećenih trajnom, pardon, Prvom svjetskom ratu.