Bilo je doduše i pisaca, poput G. K. Chestertona, koji su smatrali da čovjek nikada neće moći dijeliti svijest s psećim prijateljima i da bi stvarno bilo pristojno prestati se pretvarati kako »razumijemo svoje pse«, ali uglavnom je prevladavao stav o tome da su psi naši učitelji i iscjelitelji, bolje rečeno naša četvernožna, sveopraštajuća, nepokolebljivo vjerna savjest. Možda najbolniji i najuspješniji primjer izjednačenja ljudske i pseće političke nesreće, ponovno s jakim apelom na savjest gledatelja, bila je i predstava »Timbuktu« Boruta Šeparovića iz 2008. godine (prema romanu Paula Austera).

Niz monologa

Najnovija Exitova izvedba »Njuški« u režiji Matka Raguža također nas nastoji upozoriti do koje smo mjere odgovorni za pseća stvorenja, za tu se svrhu posluživši tekstom mladog australskog dramatičara Christophera Johnsona.

   Filip Križan, Enes Vejzović i Janko Rakoš izvrsno su odabrani za glumački trolist predstave. Svaki od navedenih glumaca ima osobitu kvalitetu ljudske topline i neposrednosti, što se u kombinaciji s psećim monolozima pretvara u precizne portrete ljudskopsećih, nerazdjeljivo pomiješanih afekata.

   I dok je pomalo robusni, ali zato srčani Janko Rakoš zaslužan za vjerojatno najpotresniju, tragičnu priču o pitbulskoj agresiji, u kojoj se pas koji kolje svoje dvorišne susjede duboko srami svoje ljutnje i u pokušaju isprike bespogovorno jede otrov u zdjelici, serviran blagom rukom vlastita gospodara (ova izvedba još dugo ostaje s gledateljem), dotle zaigrani i gotovo prozirno tanak Filip Križan izvanrednim komičkim darom igra niz psećih osobnosti koje su ili prisilno trenirane da budu trkaći psi ili podučavane za njušenje hrane na aerodromima ili naprosto opsesivno zainteresirane samo za zadovoljavanje gladi i seksualnog nagona. Ipak, upravo Filip Križan igra drugi veliki monolog predstave, svojevrsnu pseću »Medeju« ili ispovijed zlatne retriverice koja nije htjela dozvoliti da joj ponovno i ponovno odnose štenad, zbog toga ih osobno usmrtivši.

   Romantika je rezervirana za bogartovski ležernog Enesa Vejzovića, koji u dva prekrasna monologa o ljubavi prema psećem najboljem prijatelju i lokalnoj psećoj ljepotici dočarava svu stidljivost iskompleksiranog psećeg zaljubljivanja, da bi zatim u priči o dobroti dubrovačkog gospodara i njegovom nestanku dotaknuo veoma bolnu temu rastanka čovjeka i psa. Aktivistički aspekt predstave pokriva i Vejzovićeva priča o njemačkom ovčaru, policijskom psu, odlučnom da zaustavi izvanzakonske borbe pasa.

Okvir za pse

Posebno pohvaliti treba kostimografiju Marite Ćopo, zbog toga što je lucidnim odabirom iznošenih kožnih jakni ili elegantnih bijelih kućnih ograča, ovisno o profilu psa, uspjela dočarati njihove životinjske karakteristike. Vrlo je studiozno napravljen i scenski pokret ili koreografska matrica pasa pod vodstvom Ksenije Zec, zaslužne za nekoliko zajedničkih plesnih numera i uopće za duhovito, ali ne i karikaturalno postavljanje glumačkih tijela.

   Ozbiljan problem »Njuški« jedino je videomaterijal koji potpisuje Vice Rossini. Riječ je o površno sklepanoj zbirci psećih glava (vjerojatno skinutih s interneta) u stalnom i nadasve brzom izmijenjivanju, što stvara nepotrebni fokus na televizijsko montiranje slike i odvlači pozornost gledatelja od glumačke izvrsnosti. Šteta je što predstava uopće koristi ikakvu videomašineriju, budući su izvođači itekako sposobni dočarati pseće svjetove i bez svedostupnog kiča pokretnih sličica.

   Možda se na suradnju moglo pozvati i likovnog umjetnika koji će na licu mjesta crtati pseće vinjete ili glazbenika koji će pse dodatno predstavljati kroz umjetnost zvuka, ali ovakav videozid je svakako prepovršno režijsko rješenje.