Izbor pjevača govori o moćnom solističkom ansamblu u kojem je moguće napraviti podjelu dostojnu veličini djela kakvo je »Onjegin«. Larinu i Dadilju pjevale su pouzdane Željka i Neda Martić, Olga je bila izvrsna Jelena Kordić, dok je Tatjanu – duboko proživljeno – tumačila sjajna Valentina Fijačko. Ljubomir Puškarić lijepim je zapjevom nijansirao karakter Onjegina, ali najviše je oduševio Domagoj Dorotić kao Lenski. Gremina je, svojim zagasitim basom, donio Luciano Batinić.

  Kad spominjem muzičko vodstvo, čini mi se najvažnijim reći da je Nikša Bareza od svakog pjevača dobio izraz primjeren njegovu karakteru u vremenu u koje ga je postavio Čajkovski. Tako se u glasu Valentine Fijačko moglo čuti melakoliju i zasanjanost djevojačke duše koja ne pripada realnom svijetu, kao i ledenu distancu, ali i bol zbog neostvarene ljubavi. Površnost karaktera i malograđanski rezon, dočarala je kapricioznim zapjevom Jelena Kordić, a Ljubomir Puškarić je osvojio finom gradacijom raspoloženja – od promišljena odbijanja do strasti.

Izraz

Sve što se čulo u muzičkoj izvedbi nije se uvijek uklapalo u scenski okvir postavljen scenografijom (Luigi Scoglio) i režijskim odlukama (Michal Znaniecki). Iako se doima u početku efektnom, scenografija koja je »zgurala« zbor u dubinu pozornice već u prvoj se slici pokazala upitnom (zbog evidentnih teškoća s čujnošću zbora s orkestrom na tako udaljenom mjestu pozornice), a gotovo isti dekor pratio je i scene plesa – na vlastelinskom imanju i u sanktpeterburškoj palači, s tim da je u zadnje dvije slike uvedena i voda.

  Lijep detalj bio je kad su se dvije sestre (u četvrtoj slici) – očajne zbog sukoba Onjegina i Lenskog – našle zgurene ispod biljarskog stola, koji je malo prije toga bio poprištem ruganja na račun Tatjane, ali i sukobom dvojice prijatelja. Odluka da balskom scenom dominira samo biljarski stol, a u sobi Tatjane (druga slika) da jedini namještaj bude krevet – donosi niz nedoumica, koje prate ne sasvim pogodna rješenja.

Dvoboj

No, bez namjere detaljiziranja, jer o svakoj bi se slici moglo napisati podosta teksta, treba reći da je vrhunac predstave bio dvoboj – na praznoj sceni uz projekcije snijega. Upravo tako sami, prepušteni svojim emocijama, Onjegin i Lenski ostvarili su najljepše trenutke ove predstave, pri čemu je Domagoj Dorotić zaista briljirao u ariji Lenskog. U suradnji s dirigentom i orkestrom, on je ostvario interpretaciju koja je imala smisla u svakoj riječi, svako je ponavljanje fraze bilo duboko promišljeno i obojeno izrazom boli, ali i odlučnosti, žaljenja te potpune svjesti da je to trenutak oproštaja sa životom…

  Ključne scene »obračuna« između Tatjane i Onjegina, redatelj je otežao vodom kroz koju su bili primorani gaziti, a ni kostimski (redatelj potpisuje i kostimografiju) nije bio baš sklon Valentini Fijačko…

  Ukratko, izvedba solista, zbora, baleta na sceni i odlično dirigentsko vodstvo sjajnim orkestrom, bilo je iznad inscenacije, što nije ni prvi ni jedini slučaj u našim opernim kućama. Zagrebačka publika ispratila je pjevače i dirigenta aplauzom, dok je autorsku ekipu dočekalo višestruko Buuuuu! iz gledališta.