Kamerni teatar 55

Predstava s 12 glavnih glumaca: Gledali smo “Sjećaš li se Doli Bel” Kokana Mladenovića

P. N.

Glavnog glumca u ovoj predstavi nema. Nema niti glavne glumice. Ono čega međutim ima jest dvanaest suverenih glavnih glumaca, što je zbilja rijetko viđen fenomen. Na daskama kultnog Kamernog teatra 55 svih je dvanaest glumaca dobilo platformu za predstavljanje vlastitog glumačkog umijeća



SARAJEVO Nakon što je sredinom ožujka glumac Emir Hadžihafizbegović poslije premijere predstave »Sjećaš li se Doli Bel« sarajevskog Kamernog teatra 55 hospitaliziran zbog ozljede noge i reprize su otkazane, predstava u režiji Kokana Mladenovića sada je ponovo na programu. Svi se sjećaju istoimenog kultnog filma u režiji Emira Kusturice – koji je postao simbol jednog vremena i priča jedne generacije i grada, a sada je zaživio kao kazališna predstava. Ovim povodom svoje viđenje predstave dala nam je splitska autorica Natalija Princi, koja je pogledala sarajevsku predstavu.


– U Sarajevu je maestralno odigrana predstava adaptirana prema tekstu bosanskohercegovačkog pisca Abdulaha Sidrana. Glavnog glumca u ovoj predstavi nema. Nema niti glavne glumice. Ono čega međutim ima jest dvanaest suverenih glavnih glumaca, što je zbilja rijetko viđen fenomen. Na daskama kultnog Kamernog teatra 55 svih je dvanaest glumaca: Emir Hadžihafizbegović, Gordana Boban, Mirsad Tuka, Tatjana Šojić, Davor Golubović, Elma Juković, Muhamed Hadžović, Admir Glamočak, Sabit Sejdinović, Amar Selimović, Saša Krmpotić i mladi Sin Kurt – dobilo platformu za predstavljanje vlastitog glumačkog umijeća. I, vjerujte mi, imali smo što gledati. I mogli smo se smijati, često. Dok na kraju ne krenu suze, a nakon suza ovacija nije nedostajalo.


Nevino Sarajevo


Za nas koji smo odrasli u Jugoslaviji ovaj naslov budi sjećanje, izaziva osmijeh i svakako »aha« efekt. Sjetimo se filma sa Slavkom Štimcem koji je uspješno režirao Emir Kusturica, prikazujući sliku jednog naivnog Sarajeva 1960-tih godina koje danas više ne postoji. No u prvom dijelu predstave lijepo se prisjetiti tog nevinog Sarajeva, možda upravo toliko nevinog koliko je nevin pubertetlija Dino kojega je fantastično odigrao mladi glumac Davor Golubović.




Pa radosno pratimo njegove prve pokušaje da, u golubarniku iznad svoga stana, »preživi« susret s Doli Bel (koju odlično igra Elma Juković), fatalnom ženom s halterima, svilenim čarapama, crvenom haljinom i bujnim poprsjem koju je kvartovski nasilnik Braco (mladi glumac Muhamed Hadžović) sakrio na nekoliko dana kod Dina, tako smušenog i sapetog.


Ne gubeći vrijeme Dino od Doli Bel nauči kako ljubiti se i nije neki problem, važno je samo da nos ne smeta i da se dovoljno nakrivi glava. Doli Bel i o Dinu sazna ponešto (»nije da se ne znam ljubiti«), a nešto i o muškarcima općenito (»već se općenito mi muškarci ne volimo ljubiti«).


Poduči je još nečemu: nježnost nije odlika muškaraca s naših prostora i kako nasilnik Braco, kojega Doli Bel k’o u Boga gleda, zapravo nema modnu agenciju u Milanu u kojoj će ona ostvariti svjetsku slavu. No mlada žena ne želi čuti istinu, nasilnik nedostaje mladoj ženi. Zar nisu uvijek na ovim prostorima prizemne emocije oduzimale primat razumskom zaključivanju? Zapravo Doli Bel nije ništa naivnija od Dina, tek se malo vještije ljubi, no oboje su u posluhu goremu od sebe.


Rasplesani Tito


Da neće biti dobro, moglo se naslutiti kad je prikazan dokumentarac Tita na dočeku Nove godine u Sarajevu 1963. Bijaše razuzdan, zasut konfetima, preopušten i prepušten drugaricama koje ga obljubiše sa svih strana. Netko izreče repliku: »Tu će biti krvi do koljena. (Kako to? A toliko ljubavi, poljubaca, radosti…). Scenografije ova predstava nema. Čitava je scena života u Sarajevu stala tek u nekoliko kufera. Redateljska provokacija? Odlična metafora? Ili tek zbilja bolna i surova?


Građani Sarajeva su doživjeli najdužu opsadu grada u povijesti modernog ratovanja pa čitave živote svoje spakirali u kufere za put kroz tunel spasa ili za ostanak u Sarajevu – gradu u kojemu, kaže Emir Hadžihafizbegović, žive samo ljudi koji misle da su preživjeli rat.


Zašto su kuferi jedini rekvizit na pustoj sceni Kamernog teatra? Svatko neka zaključi po vlastitoj duši. No osjetit će, sjedeći u publici, istinsku moć te ogoljene siromašne scene Sarajeva koju Mladenović puni samo i isključivo vrhunskim izvedbama dvanaestorice glavnih glumaca.


Publika se međutim više ne smije. Tragičnu scenu višestrukog silovanja, koju je Kokan Mladenović vrhunski prikazao, nikoga nije ostavila indiferentnim. Bez da se glumci dodiruju, koristeći se isključivo vrhunskim ekspresijama lica i gestikulacijom tijela, bilo ih je upravo nevjerojatno promatrati.


Iako mahom mladi (Davor Golubović, Elma Juković, Muhamed Hadžović, Sabit Sejdinović, Amar Selimović i Saša Krmpotić), glumci su dokazali kako dobroj glumi nisu potrebna golotinja niti vulgarnosti. Metamorfoza mlade Doli Bel od jedre i putene žene odjevene u radosni crveni haljetak do potrošene žene obučene u drvenu kutiju koja se otvara za novce, po potrebi i za zabavu muškaraca, je nevjerojatna.


Silovanje Bosne


»Koliko sudbine Bosne ima u tragičnoj sudbini Doli Bel?« To se pita bard bosanskohercegovačkog glumišta Emir Hadžihafizbegović u jednoj od svojih posljednjih replika koju izvikuje put neba: »Hoće li u ovom gradu ikada zasjati sunce kako treba?« Čak i sada, dok ovo pišem, zapravo nisam sigurna koliko je ova vrhunska kazališna adaptacija prikazala osobnu sudbinu Doli Bel, koja tek predugo ostaje vjerna krivom čovjeku, a koliko zapravo silovanje Bosne koja predugo ostaje vjerna krivoj ideologiji? Ali vjernost bilo kojoj ideologiji na ovim našim prostorima je zapravo pogubna: ona o Jugoslaviji ili ona o poljupcima koje su strane velesile pripremile za ove naše države. Jugoslavija ili »24 mila baci« pitanje je sad?


Je li se moglo spriječiti nasilnika Bracu? Zašto su ga mladići poslušali pa i oni silovali Doli Bel, umjesto da nasilje spriječe svojim nesudjelovanjem. Zašto Bracina majka, koju je vrhunski odigrala Tatjana Šojić, nakon što izgovori monolog života ne zaustavi svoga sina delinkventa namjesto što plače i rezignirano se zatvori u kufer. Koliko dugo ostajemo vjerni krivim osobama? Koliko dugo ostajemo vjerni krivim ideologijama? Koliko smo sami odgovorni kada šutnjom (ili plahim plakanjem) surađujemo sa zlom?


Hipnotički trans


Predstava je toliko dobra da obiluje elementima hipnotičkog transa. Možda vještina hipnoze, u koju vjeruje mladi Dino, ipak ima budućnost; možda bude djelovala terapeutski na naše narode i narodnosti. Bilo bi lijepo da i dalje vjerujemo kako svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujemo. A svima nam treba da makar na trenutak, pa bio to taman hipnotički trans induciran dobrom kazališnom izvedbom, povjerujemo kako svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujemo…, zaključuje u svom osvrtu Natalija Princi.