RIJEKA – »Kvazi« stand-up komedija »Rođenja i preporođenja«, prema tekstu i u režiji Laure Marchig, premijerno je izvedena na hrvatskom jeziku u Zajednici Talijana Rijeka.

Ovaj kazališni projekt Umjetničke organizacije Fedra art imao je premijeru na talijanskom jeziku 2024. u Malom kazalištu Zajednice Talijana u Poreču, a sada je izvedena u novoj varijanti – u prijevodu na hrvatski Lorene Monice Kmet. Riječ je o predstavi koja se kreće između performansa, koncerta i stand-up izvođenja, u kojoj je uspostavljen zanimljiv intermedijski dijalog između teksta Laure Marchig i originalne glazbe multigitarista Darka Jurkovića Charlieja.

Pobuna protiv sudbine

Izvedba počinje poput improvizacije, tako što je Marchig pomalo zbunila publiku odmičući se od stalka s tekstom i mikrofona uz riječi negodovanja: »Ne mogu!« Kao pjesnikinji, književnici i performerici kojoj je talijanski jezik materinski, Laura Marchig time je signalizirala tremu od izvođenja na hrvatskom jeziku, objašnjavajući potom prisutnima u gledalištu probleme koje ima s izgovaranjem samoglasnika. Cijela njezina izvedba zapravo je autoreferencijalna, temeljeći se na kombinaciji dokumentarizma, poezije, performansa, glume i pjevanja.

Tematski, predstava počinje evokacijom rođenja, a zatim Laura Marchig – često humorno, pa i samoironijski, evocira događaje iz djetinjstva – uz crno-bijele fotografije nje kao djevojčice, između ostalog i epizode s neobičnim dadiljama koje su je čuvale. Marchig niže anegdote i viceve, ali uvijek pomiješane i s onim »gorkim sjećanjima«, podsjećajući nas da je život satkan i od radosti i od boli, i od uspona i od padova.

Oda životu

Trenutke radosti zamjenjuju razočaranja, ali, kaže Marchig u predstavi: »Potrebno je znati se pobuniti protiv sudbine, izazvati je kako bismo mogli ispasti pobjednici.«

Progovarajući o nekim teškim, bolnim životnim situacijama, Laura Marchig ukazuje i na današnje ratove, podsjećajući na zastrašujuće brojke poginule djece u Gazi, svodeći anatomiju ljudske destruktivnosti na riječ – genocid. S teme rata kao globalnog problema, Marchig zatim skreće u okvire svakodnevnog života u kojemu je sve prisutniji problem različitih vrsta nasilja – od onog u dječjoj i školskoj populaciji, do mobinga na poslu i rodno uvjetovanog zlostavljanja. Dotiče se pritom i teme ljubavi, ukazujući i na njezinu tamniju stranu.

U ovom svojevrsnom poetskom hodu vlastitim životom, Laura Marchig od početnog rođenja stiže i do neizbježnih tema bolesti i smrti, a u epilogu izvodi pjesmu koja je zahvala ili oda životu, koji unatoč svim problemima i teškoćama vrijedi živjeti. Darko Jurković Charlie prati Lauru Marchig svirajući dvije gitare istovremeno, te ima i svoje sugestivne solo glazbene točke koje nadopunjuju i obogaćuju verbalni i pjevani dio ove na trenutke dirljive, ali istovremeno i duhovite predstave.