Da je intendant HNK Ivana pl. Zajca Marin Blažević junak kao što nije, on bi poput Josipa Broza Tita na Bombaškom procesu poručio Kazališnom vijeću riječkog kazališnog hrama da ne priznaje njihov sud, već samo sud partije. Izvukao bi komad hartije na kojemu bi bila njegova ostavka, bacio taj dokument na stol ispred Zvonimira Peranića, Bojana Šobera i ostalih kolega iz Kazališnog vijeća i odjahao u sumrak. Kao Šejn. No, umjesto toga, intendant Blažević uhvatio se žestokih polemika iako su protiv njega i predstavnici osnivača, Grada Rijeke, i predstavnici kazališnih radnika. Iza njega fakat stoji samo partija, ona socijaldemokratska, a što se dade iščitati iz velike podrške koju mu daju gradonačelnik Marko Filipović, zamjenica gradonačelnika Sandra Krpan i pročelnik Odjela gradske uprave za kulturu Ivan Šarar. Pride i ministrica kulture iz one druge partije, HDZ-a, Nina Obuljen Koržinek. Da je Blažević junak kao što nije, ne bi mu na pamet palo tražiti dodatno vrijeme za pisanje na desetke kartica teksta kojima će objašnjavati da je Kazališno vijeće u krivu, da siluje pravne procedure i tome slično. Te kartice bit će ispunjene pameću i erudicijom kao što je uvijek slučaj kada je Blažević u pitanju. Nitko razuman na ovome svijetu ne može osporiti nevjerojatne kvalitete koje taj čovjek ima. Samo, problem nastaje onda kada te kvalitete postaju same sebi svrhom, a Blažević se pretvara u Herostrata koji je spreman zapaliti sve oko sebe, uništiti do temelja, kako bi dokazao da je u pravu.

Hrvatska enciklopedija navodi da je »Herostrat Efežanin koji je po antičkoj predaji, u želji da se pročuje, 356. pr. Kr. zapalio hram božice Artemide u Efezu. Zbog toga je bio osuđen na smrt i nitko, pod prijetnjom smrtne kazne, više nije smio spominjati njegovo ime. Herostratsko djelo, nerazuman čin izvršen iz pukog slavohleplja, na štetu zajednice«. Uza svu pamet i inteligenciju, Blažević je napravio najveću grešku jer je stavio sebe ispred Kazališta i kazališnih radnika i pretvorio se u tragičnog antijunaka koji i dalje gusla po svome bez obzira na štetu koju nanosi HNK-u Ivana pl. Zajca koje je svojevremeno hrabro otvorilo vrata njemu i Oliveru Frljiću. Njih dvojica radila su nekoliko godina velike stvari, stvari koje je trebalo raditi. I to su mogli raditi jedino u Rijeci koja je bila dovoljno otvorena za njihov projekt političkog kazališta. Da ništa nisu napravili osim Trilogije o hrvatskom fašizmu, vrijedilo ih je podržati. A napravili su puno više od toga. Kada je bilo najgore, kada su se spremali domoljubni eskadroni na obračunavanje s kazališnom umjetnošću, iza njih su stali i kazališni radnici i ljubitelji kazališta. I neka su, svijetle su to stranice riječkoga glumišta. Sjećam se da sam imao čast, sasvim slučajno, razgovarati s Leonom Lučevom, velikim glumcem koji je bio oduševljen što je imao priliku gledati Trilogiju o hrvatskom fašizmu. I ja sam bio oduševljen i kao pravi provincijalac duša mi je plakala od sreće kada sam slušao njegov osvrt na Bakhe, Aleksandru Zec i Hrvatsko glumište. Jednako tako sam bio oduševljen svaki put kada bi put nanio Blaževića u Gradsko vijeće dok sam slušao njegove briljantne polemike s gradskim vijećnicima desne provenijencije. A onda je čarolija počela nestajati. Najprije je otišao Oliver Frljić, tiho, gotovo je nestao iz grada koji je zajedno s Blaževićem označio kao relevantno kazališno mjesto u Hrvatskoj. Blažević je kao intendant imao potpunu podršku tadašnjega gradonačelnika Vojka Obersnela i gradskog parlamenta, podršku ima i danas od gradonačelnika Marka Filipovića. Ono što je nestalo, nestalo je podrške kazališnih radnika, a nestala je i podrška gradskog parlamenta. Vidjet će to Blažević kada točka o njegovom razrješenju dođe na dnevni red Gradskog vijeća. Za Kazalište ne znamo kada je i kako nestala podrška radnika intendantu, ali za Gradsko vijeće znamo. To je bilo na sjednici kada se raspravljalo o poslovanju HNK Ivana pl. Zajca. Blažević je oponirao predsjednici riječkog ogranka PGS-a Tei Mičić Badurina koja je vodila kampanju protiv njega.

Za govornicu je izašao počasni predsjednik te stranke Nikola Ivaniš i ponudio ruku pomirnicu Blaževiću. Koji to nije shvatio. Već je napao Ivaniša da je ovaj tražio da preko veze zaposli jednu mladu glumicu. Tada je Blažević pucao sebi u čelo. Bio je to njegov kraj. Sve ostalo je farsa u kojoj Blažević dobrovoljno sudjeluje. Možda je vrijeme da shvati da je kao intendant mrtav i da se barem pobrine za dostojanstven sprovod, kada nije iskoristio priliku da na vrijeme uzjaše na konja i da poput Frljića odjaše prema zalazećem suncu. Vjerujemo da bi mu to savjetovao i Frljić koji se znakovito o cijelom ovom slučaju ne oglašava.