Sedamnaesto izdanje Međunarodnog festivala suvremenog plesa »Monoplay« otvoreno je u Kazalištu lutaka Zadar predstavom »21 Degrees Celsius«. Na scenu je stupila Petra Hrašćanec, umjetnica koja festival poznaje bolje od većine – nekad ga je vodila kao umjetnička ravnateljica, a sada ga je otvorila vlastitom solom.

Rođena u Zadru, odrasla u Bibinjama, danas izvanredna profesorica na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, Hrašćanec već dva desetljeća gradi put između izvedbe, pedagogije, koreografije i kulturnog angažmana. Ples ju je, kako sama ističe, oblikovao u cijelosti, dao joj slobodu i hrabrost da se izražava onako kako se osjeća. Upravo ta potreba da se pomiču granice i propituju uvjeti stvaranja utkala se i u njezin novi rad, kojim se u punom krugu vraća festivalu koji je i sama gradila.

U razgovoru za naš list, Hrašćanec je otvoreno govorila o svom povratku na Monoplay, o izvedenom solu te o procesu njegova nastanka, ali i o značenju suvremenog plesa i mjestu hrvatske scene u odnosu na europsku, kao i o svojim korijenima, angažmanu u zajednici te životnoj filozofiji koja je vodi kroz sve što radi.

KORAK PO KORAK

Što za vas znači Monoplay? Što mislite, zašto je važno da takva mjesta susreta suvremene umjetnosti i plesa opstanu u Hrvatskoj?

– Tijekom dvanaest godina, dok sam ja bila umjetnička ravnateljica festivala, gradili smo ga korak po korak, od skromnih početaka do današnjeg profesionalnog formata. To je izuzetno važno jer u Hrvatskoj mnogi festivali suvremenog plesa mijenjaju formate, a neki su se i ugasili. Takva mjesta susreta plesa i interdisciplinarne publike nestaju, zato je bitno da se ovaj festival zadržao. Kroz selekciju i način na koji smo ga vodili, povezujući ga s drugim područjima suvremene umjetnosti, od instalacija do koncerata, uspjeli smo stvoriti mali »balon« u Zadru koji predstavlja suvremeni ples i umjetnost u širem smislu. Monoplay je specifičan jer prikazuje plesne solo izvedbe – one koje su istovremeno najzahtjevnije i najlakše. I ovaj moj rad, koji je publika imala priliku gledati na otvorenju, upravo je taj poseban napor, jer autorski i izvedbeno, solo traži drugačiji način razmišljanja i stvaranja. Važno je čuvati tu tradiciju i razumjeti zašto nešto treba zaštititi. Mislim da danas u Hrvatskoj polako gubimo svoje »nacionalne parkove umjetnosti«. Trebamo ih prepoznati, poduprijeti i stvoriti okvir u kojem će rasti i ostati sačuvani.

Kod nas većina plesača radi isključivo iz entuzijazma, bez plaća, bolovanja ili osnovne podrške. Naša scena je tiha i bez dovoljno lobiranja, a upravo to bi joj dalo stabilnost / Petra Hrašćanec / Foto Mate KOMINA

Kroz solo istražujete granice suvremenog plesa i povezujete ga s drugim žanrovima, ali i širim temama, poput rada, sreće i naših uvjeta života. Što vas je vodilo u stvaranju ovog rada?

– Sam solo zamišljen je kao šetnja kazališnim žanrovima koji mene uvijek intrigiraju – od suvremenog plesa, preko lutkarstva i pantomime, pa do različitih interakcija prostora i tijela. Htjela sam istražiti što sve ples još može donijeti na scenu. Naslov »21 Degrees Celsius« došao je iz osobnog iskustva. Kad sam prije dvadeset godina prvi put ušla u industrijsku halu Pogona, nije bilo grijanja. Sada, nakon toliko vremena, u istom prostoru bilo je grijanje i ja sam namještala termostat na 21. To mi je otvorilo pitanje uvjeta rada i sreće – jer da bi stvarao, moraš imati minimalne uvjete, a svaki kreativni proces to zaslužuje. S druge strane, htjela sam istražiti koliko smo se možda uljuljkali u tu komociju koja nas nekad uljuljka.

POČETAK I KRAJ

U rad se neminovno upleo i širi kontekst, indirektno se dotičete geopolitičke situacije?

– Nisam ih htjela imenovati eksplicitno, ali motivi su prisutni jer je nemoguće biti potpuno izvan onoga što se događa oko nas. Neki su mi rekli da je predstava kataklizmična, kao da se sve raspada, ali ja je više vidim kao razmišljanje o krajevima i počecima, jer uvijek ih imamo, u malim i velikim stvarima. Uz to, kao polazište sam uzela i knjige o tome kako funkcionira sreća – od dopamina, koji nas pokreće na potragu, avanturu, na nove početke, do serotonina, koji donosi mir i zadovoljstvo. Zanimljivo mi je bilo čitati kako sitne kemijske promjene mogu napraviti veliku razliku u životu. No, ne volim previše govoriti što predstava »jest«, jer volim da svatko dođe i doživi na svoj način. Mislim da je upravo ta ambivalentnost važna – da rad otvara prostor različitim čitanjima i iskustvima.

Kako je publika reagirala na predstavu?

– Reakcije su bile vrlo različite, što mi je uvijek zanimljivo. Neki koji me osobno poznaju rekli su da su se rasplakali – njima je to bilo vrlo emotivno, tužno ili iskreno. Drugi su pristupili analitičnije pa su govorili o žanrovima, o tome kako se predstava razvija od cirkusa do postdramskog kazališta. Zapravo, svatko je pronašao svoj put i svoju vrstu doživljaja. To mi je dragocjeno jer cijeli tim koji je radio na predstavi, od zvuka do likovnog, daje slojeve koji publici otvaraju različita čitanja.

Predstava je nastala u okviru projekta »Safe Chemistry« koji razvijate u okviru studija 21:21?

– Da. Ovaj solo je dio diptiha. Nakon toga slijedi još jedan performans, duet koji izvodim s Krešimirom Mikićem, a režirala ga je Ksenija Zec. Ksenija i ja djelujemo kroz našu organizaciju 21:21 i u sklopu nje smo razvile taj projekt. On se sastoji od dvije cjeline – »21 Degrees Celsius« i »Dinner for 21« (što je zapravo stvarna večera, ali iskrivljena u umjetnički format). Kad smo aplicirali za financiranje, tražio se rad na temu rada i sreće. Odabrani smo među četrdesetak prijava i dobili priliku razviti projekt, s osiguranim financijama i, što je još važnije, prostorom za tromjesečni rad. U taj smo proces uključili i druge umjetnike, likovnog umjetnika Igora Rufa, tekstilnog stručnjaka Lovru Ivančića, Nenada Sinkauza za glazbu i Andriju Santra za svjetlo. Kad svi zajedno boravite u istom prostoru, mogu nastati te male magije i interakcije, između prostora, tijela i materijala. Projekt je inicirao Pogon, a premijeru smo imali u Portugalu, nakon Zagreba, tako da smo se povezali s partnerima koji nas kontinuirano podržavaju.

Foto Mate KOMINA

PLESNI PUT

Započeli ste plesnu edukaciju u Zadru, a nastavili u Školi suvremenog plesa Ane Maletić u Zagrebu, potom ste upisali i završili Salzburg Experimental Academy of Dance. Paralelno uz studij, bili ste i članica ansambla Studija za suvremeni ples, te uz to suosnivačica umjetničke organizacije dance lab collective 21:21. Kako je tekao vaš plesni put nakon toga?

– Po povratku iz Salzburga, radila sam u Studiju za suvremeni ples, imala sam gostovanja u inozemstvu preko kontakata koje sam stekla. Počela sam i predavati vrlo rano, rekla bih s četrnaest godina. Kasnije sam postala i asistentica za scenski pokret na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, na Odsjeku za glumu. Pet godina kasnije otvorio se i Plesni odsjek, pa sam prešla tamo, gdje trenutačno radim kao izvanredna profesorica. Dakle, taj pedagoški dio mog puta me oduvijek pratio. Paralelno s tim uvijek sam radila i u kazalištu, tako da moj rad stalno koketira između suvremenog plesa i kazališta, nikada nije u čistom, apstraktnom formatu.

Koliko je važno povezati se kroz produkcije i udruge, u regiji i šire?

– Osim pedagoškog i izvedbenog rada, djelujem, kao što sam već spomenula i kroz organizaciju 21:21 te imam niz međunarodnih suradnji. Tu udrugu sam osnovala s Ksenijom Zec otprilike u isto vrijeme kada je krenuo i Monoplay. Moj put se uvijek kretao između pedagogije, izvedbe i koreografije, ali me jednako zanima i produkcijska strana, odnosno kako nešto poboljšati, kako se kroz udruge možemo uključiti i boriti za određena prava. Taj mi je cijeli paket plesa drag. Ples je, rekla bih, najzahtjevnija forma jer tijelo uvijek traži scenu i izražavanje, a ja sam nastojala to širiti i kroz suradnje. Jedno vrijeme sam radila u norveškoj kompaniji, često imam produkcije s njima, a sada radim i na jednoj suradnji u Sloveniji. Namjera mi je da ne ostanemo izolirani, nego da budemo povezani kroz regiju i s aktualnim strujama u Europi. Mislim da je to ključno.

Aktivni ste i u političkom životu, kroz stranku Možemo i članstvo u mjesnoj samoupravi. Što vas je potaknulo na taj angažman i kako ga danas doživljavate?

– Stranka Možemo! zapravo je skupina ljudi s kojima sam se i prije družila i čije mi se ideje sviđaju. Moj ulazak u politiku dogodio se slučajno – za vrijeme korone doslovno sam izašla iz stana i vidjela kako u mom kvartu mijenjaju betonske žardinjere sa stablima u mramorne. Počela sam računati koliko to košta, pretražila projekt i shvatila da se to radi mojim novcem, u gradu u kojem živim. Ili ću se odseliti, ili ću se uključiti. Tako sam preko Možemo! preuzela predsjedništvo mjesnog odbora s jednim kolegom glumcem. Danas više nisam predsjednica jer sam pročelnica odsjeka na Akademiji, ali i dalje sam članica vijeća. Bilo je puno pozitivnih stvari, ali i frustracija. Najveći problem u Hrvatskoj nije ni hrana ni priroda ni resursi, nego to kako brinemo sami o sebi i svojoj okolini. Kod nas prečesto ljudi rade poslove koje ne žele, samo jer moraju, i kroz tu loše stvari se provlače. Znate da postoje novci i način da se nešto napravi, ali onda se 30 posto jednostavno ne dogodi. Meni politika nije cilj sama po sebi. Država je dogovor da ćemo imati sustave, da ćemo zajednički stvarati i koristiti resurse. Ako to shvatimo i brinemo se o onome što je naše, onda ima smisla. Ja to radim u svom malom dosegu, makar za četiri ulice svog kvarta. Mislim da bi bilo dovoljno kada bi svatko dao svoj doprinos tako.

Foto Mate KOMINA

ULOGA MLADIH PLESAČA

Kako vidite zadarsku plesnu scenu u odnosu na hrvatsku i europsku? Gdje smo danas?

– Što se tiče Zadra, jako je važno naglasiti da na svakom prijemnom na Akademiji plesa uvijek bude dvoje ili troje Zadrana. To govori da se ovdje ulaže u ljude i da se razvija scena koja ima kontinuitet. Bitno je da mladi plesači dobiju priliku i kontekst koji zaslužuju, a tu veliku ulogu imaju i Monoplay i Plesna sezona. Oni hrane scenu i stvaraju bazu iz koje dolaze novi ljudi, spremni preuzeti i voditi dalje. Osim Zadra, možda još samo Pula ima takvu situaciju – i zato to treba čuvati.

Kad gledamo širu sliku, Hrvatska je daleko od plesnih centara poput Berlina ili Bruxellesa. Tamo je ples nekad bio snažno financiran, danas to polako slabi zbog kriza, ratova i rezanja sredstava, ali svejedno postoji infrastruktura. Kod nas je najveći problem što većina plesača radi isključivo iz entuzijazma – bez stalnih plaća, bolovanja ili osnovne financijske i prostorne podrške. U Zagrebu se otvaraju nove inicijative, prostori za rad, ali na nacionalnoj razini i dalje nedostaje sustavna mreža. U Švicarskoj, recimo, u svako selo dođe neka plesna predstava. Mi to nemamo. Postojala je Plesna mreža, ali sve što se gradi lako se uruši jer nije dovoljno prepoznato. Pogledajte Glazbene večeri u Donatu – netko je jednom rekao da to treba zaštititi i pretvorio ih u kulturni nacionalni park. To plesu još nedostaje. Naša scena je tiha. Aktivizma ima, ali rijetko i bez prave organizacije. Lobiranje u nas zvuči negativno, a zapravo je nužno. Zaklada Kultura nova pokazuje koliko to može biti dobro – bez nje mnogih od nas ne bi ni bilo. I na kraju, tu je i globalni problem što ljudi sve više biraju tehnologiju umjesto odlaska na izvedbu uživo. A ples je upravo to – živi čovjek, živa kreacija. Tehnologija može sve simulirati osim tog neposrednog ljudskog kontakta. I mislim da toga još nismo dovoljno svjesni – ni kod nas ni vani.

Kako biste definirali suvremeni ples i što ga čini specifičnim u odnosu na druge plesne forme?

– U samom pitanju već se krije i odgovor – suvremeni ples zapravo nema čvrstu definiciju. Kad kažemo balet ili flamenco, svima je jasno o kojoj formi govorimo. Kod suvremenog plesa toga nema, iako ga ipak prepoznajemo po određenim obilježjima. U suvremenom plesu važnija je funkcija nego forma – važnije je kako se osjećam iznutra, nego kako to izgleda izvana. Zato se razvijaju različiti stilovi i estetike, ali nijedna ne određuje strogo što suvremeni ples jest. Slovenci koriste riječ »sodobni«, što znači današnji, i to mi je jako lijepo jer govori o tome kako se tijelo mijenja, kako se mijenja odnos prema spolu, rodu, društvu – sve to ulazi i u suvremeni ples. On je angažiran i uključen u ono što živimo sada. Naravno, vještina je prisutna, ali nije na prvom mjestu. Važnije je autorsko izvođaštva i osobnost izvođača – jer kad netko nauči isti pokret, on nikad neće izgledati isto kod dvije osobe. To otvara prostor slobodi, improvizaciji i eksperimentu. Mene najviše zanima upravo ta povezanost s drugim umjetnostima – glazbom, glasom, likovnošću, audiovizualnim. To daje osjećaj laboratorija, prostora u kojem ne moram ponavljati uvijek isto, nego mogu stvarati nešto novo. Suvremeni ples je stalno u dijalogu s vremenom u kojem nastaje i zato me toliko privlači.

SNAGA INTUICIJE

Kako je ples utjecao na vas osobno i koje su vam vrijednosti ili stavovi izrasli upravo iz bavljenja plesom?

– Rekla bih da je ples oblikovao cijelu mene – sve ono što, zašto i kako radim. Najviše mi je dao osjećaj slobode. Naravno, nešto od toga dolazi iz doma i odgoja, ali kroz bavljenje suvremenim plesom nikad nisam imala osjećaj da nešto ne mogu zato što sam žena, ili da nešto ne smijem reći jer sam plesačica. Suvremeni ples me naučio slijediti intuiciju – osjetiti trenutak i reagirati na njega. To mi je pomoglo i u životu, da ne živim prema onome što »trebam« ili što se očekuje, nego prema tome kako se osjećam i što mislim. Netko bi rekao da to može djelovati sebično, ali meni je to zapravo omogućilo da budem sretna. Jedino roditeljstvo je odnos koji me stvarno uvjetuje i u kojem se ne radi samo o meni. Sve drugo trudim se živjeti tako da ne dopustim da me nešto gazi – ako osjećam da je premalo ili previše, tražim način da to promijenim. Mislim da je to najvrjednije što mi je ples dao.

Petra Hrašćanec / Foto Mate KOMINA

Rođeni ste u Zadru i odrasli u Bibinjama. Koliko su vas oblikovali ti korijeni?

– Tata je još kao dijete došao u Zadar, u Kampo Kaštelo, pa i danas priča kao pravi Zadranin, a mama je iz Zagreba. Oni su i danas u Bibinjama, u kući koju je obitelj naslijedila. Tamo sam išla u osnovnu školu i bilo mi je zanimljivo – po prezimenu nisam spadala u onih »šest glavnih«, ali se nisam osjećala kao crna ovca niti manje vrijedna. Vjerojatno je upravo iz tog odrastanja došao moj osjećaj slobode, dopuštanja sebi da budem drukčija, iako u jednom zatvorenom društvu koje ima svoja pravila. To me naučilo kako se prilagoditi različitim ljudima i vremenima. Kasnije sam u Zadru išla u srednju, i zapravo ne vidim veliku razliku između odrastanja ovdje ili u Zagrebu – imam lijepe uspomene. Žao mi je jedino što se čini da danas ima manje radikalnih kulturnih sadržaja nego u moje vrijeme. Kad sam imala 13 godina, gledala sam razne predstave u zadarskom kazalištu koje su me zaintrigirale. Bili su tu i festivali poput Zadar snova, koji su donosili neobične i nove formate. Takva mjesta na kojima možeš vidjeti nešto drugačije i nepoznato jako su vrijedna.

Imate vrlo svestran rad, od pedagogije, izvedbe, produkcije do aktivizma… Koja je vaša životna filozofija?

– Najgora rečenica za mene je »svejedno mi je«. Vjerujem da je svaki napor vrijedan, pa makar i za jedan centimetar pomaka. Danas mi se čini da živimo u društvu gdje je »svejedno« postalo normalno. A ja mislim suprotno – mogu, želim, hoću. Ta strast me drži živom – da se potpuno unesem u ono što radim i da to radim s ljubavlju i poštovanjem. Kad bi svatko svoj posao radio tako, od poštara do doktora, imali bismo savršeno društvo. Pritom nije nužno da to uvijek bude isto – ljudi danas mogu promijeniti i pet karijera u životu i opet biti dobri u svakoj. Bitno je da pronađeš ono što te zanima.