Na kraju ove teške godine stiže još jedna tužna vijest – u 94. godini napustio nas je doajen hrvatskog glumišta Pero Kvrgić, kazališni, filmski i televizijski glumac, koji je nizom zapaženih uloga ostavio neizbrisiv trag. Nazivaju ga neusporedivim velikanom hrvatskog glumišta i čudesnim virtuozom koji je »od malih uloga napravio velike, a od velikih – najveće«.

Rođen je u Srpskim Moravicama, u Gorskom kotaru, 4. ožujka 1927. godine. Polazio je nekadašnju zagrebačku Zemaljsku glumačku školu i Dramski studio u Zagrebu. Godine 1944., kao sedamnaestogodišnjak, pridružio se partizanskim kazališnim skupinama »Ivan Goran Kovačić« i »August Cesarec«. Od 1950. do 1954. član je ansambla Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, nakon čega se priključuje novoustrojenoj skupini »pobunjenika« iz HNK-a, što je osnovala Zagrebačko dramsko kazalište, danas kazalište »Gavella«. Nakon rada u Zagrebačkom dramskom kazalištu, ponovo se vraća u HNK Zagreb, u čijem ansamblu ostaje do umirovljenja.

Širok raspon uloga

Pero Kvrgić glumio je u svim većim kazalištima i kazališnim skupinama u Hrvatskoj, kao i na festivalima, među kojima su i Teatar &TD, Zagrebačko kazalište mladih, HNK u Splitu, riječki HKD Teatar, dubrovačko Kazalište Marina Držića, zagrebački Kerempuh i Komedija, Teatar u gostima, Epilog teatar, brijunski Teatar Ulysses, Žar ptica, Bagatella, Dubrovačke ljetne igre, Splitsko ljeto…

Imao je sposobnost tumačiti uloge različitih stilskih obilježja, u širokom rasponu interpretativnih mogućnosti, a nije izbjegavao glumiti ni sporedne likove. Ostvario je uloge kako u impozantnom nizu klasika, tako i u mnogobrojnim djelima suvremenih autora, od čega svakako treba izdvojiti nisku likova iz dramskih djela Marina Držića, od Munua iz »Skupa«, kojega je 1950. režirao Branko Gavella, do uloga Pometa, Dunda Maroja, Zlatikuma, Arkulina, Negromanta, Staniše, Gulisava Hrvata… Prema nekim podacima, broj uloga koje je Pero Kvrgić u kazalištu odigrao tijekom svoje karijere bliži se brojci od 200, a među njima se doista može pronaći sve: Scapin iz Moliereovih »Scapinovih spletki«, Harpagon iz »Škrca«, Sganarelle iz »Don Juana«, Sampognetta iz Pirandellove drame »Večeras improviziramo«, Otac iz »Šest osoba traži autora«, zatim su tu Mockinpott iz Weissovih »Patnji gospodina Mockinpotta«, Don Zane iz Marinkovićeve »Glorije«, Nemoćnik iz »Nemoćnika u pameti«, dubrovačkoj inačici Moliereova »Umišljenog bolesnika«, Nepoznati u Begovićevu »Pustolovu pred vratima«, Poljski Židov iz Krležine drame »U logoru«, Kir Janja iz istoimene drame Jovana Sterije Popovića, kao i legendarne »Stilske vježbe« Raymonda Queneaua. Ta je predstava premijerno prikazana 19. siječnja 1968. godine i od tada je konstantno na repertoaru, oborivši sve hrvatske rekorde te sloveći kao potencijalno najdugovječnija predstava na svijetu, igrana u istoj postavi (uz Peru Kvrgića tu je i Lela Margitić). Svoje kolumne, pod nazivom »Stilske vježbe«, Kvrgić je od 2000. do 2002. pisao u Vijencu, a knjiga s njima objavljena je 2004. godine.

Filmovi i nagrade

Pero Kvrgić nastupao je u nizu televizijskih i igranih filmova (»Opsada«, »H-8«, »Tri četvrtine sunca«, »Drug predsjednik centarfor«, »Sreća dolazi u 9«, »Prijeki sud«, »U sredini mojih dana«, »Kamenita vrata«, »Nausikaja«, »Pont Neuf«, »Doktor ludosti«…). Dobitnik je brojnih nagrada, među kojima su i Nagrada »Vladimir Nazor« za životno djelo, Nagrada »Dubravko Dujšin«, Nagrada Grada Zagreba, Nagrada Grada Dubrovnika, nagrada na Sterijinom pozorju, kao i na sarajevskim Malim scenama, Nagrada »Orlando«, Nagrada »Tito Strozzi«, Nagrada hrvatskog glumišta, Nagrada »Eleonora Duse«, »Marul« i druge. Kvrgić je od predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića odlikovan Redom kneza Branimira za izniman i dugogodišnji doprinos kulturi Republike Hrvatske, a 2007. godine dobio je i vlastitu zvijezdu u Ulici slavnih na opatijskoj šetnici Slatini.

Umirovljenje za njega nije značilo i mirovanje – glumio je do poznih godina, čak je i 90. rođendan proslavio na sceni, u legendarnim »Stilskim vježbama« koje su ušle i u Guinnessovu knjigu rekorda. U razgovoru koji je s Perom Kvrgićem 2012. godine vodio Mišo Cvijanović, Kvrgić je otkrio da je htio biti liječnik, a postao je glumac. Cvijanović ga je doživio kao divnog samozatajnog čovjeka, koji ni od jedne svoje briljantne uloge, ni od svog uistinu grandioznog opusa nije činio i ne čini mirakul.

Čitao Novi list

– Iako sam htio biti pilot, vatrogasac, liječnik, čak sam počeo skupljati izvatke iz novina, liječničke savjete. Ali, ima neke sličnosti između liječnika i glumaca, jedni liječe tijelo, drugi dušu. Sa šesnaest, sedamnaest godina otišao sam u partizane, bio sam sretan da mogu otići. Kao amater recitirao sam neke pjesme, igr’o jednog ustašu na groteskan način i neki Pavelić, član partizanske družine, zapazio me kao talentiranog i rekao mi da l’ bi’ ja pošao s glumačkom grupom; bio sam sretan i otišao. U toj grupi nije bio nijedan glumac, a nitko i nije postao glumac, a poslije su u družinama bili Mladen Šerment, Sven Lasta, pa stari glumci koji su prešli iz Zagreba, Laurenčić, Cilić… Igrali smo uglavnom neke skečeve, čak i Čapekove, recitirali pjesme Nazora, Ćopića, ali i Kočićeva »Jazavca pred sudom«…

Prvu pravu predstavu, u teatru, još kao đak u Zemaljskoj glumačkoj školi u Zagrebu, igrao sam u Čehovljevu »Ujaku Vanji«, u režiji Tita Strozzija, bio sam Serebrjakov, četrdeset i sedme. Zahvalan sam Strozziju što je u meni otkrio karakternog glumca, usmjerio me na neki način. Dobili smo i neku pohvalnu kritiku od Marijana Matkovića. Pisao je da smo još nedorasli, ali je predstava, kaže, bila bolja od pola onih predstava u HNK-u – rekao je Kvrgić u razgovoru za Novi list.

A na pitanje je li ima tremu prije predstave, odgovorio je:

– A, kako ne! Još uvijek imam tremu prije predstave. Bez treme kao glumac ne možeš živjeti. Trema je zapravo poticajna, daje nekakav adrenalin. I danas sam na dan predstave uznemiren, nije to običan dan kada mi je svejedno, kad sam opušten, kad odem u kafić na kavu, pročitam novine, Novi list kupujem redovno, da se zna. Prije predstave sam nervozan. Tek kada odigraš predstavu, osjećaš se opušteno, mogao bi odmah odigrati još jednu predstavu – osvrnuo se Pero Kvrgić.

Postao i ostao glumac

U nastavku intervjua kazao je i sljedeće:

– Kao glumac vrlo sam teško počinjao, mada brzo angažiran u HNK-u. Bio sam čak pred otkazom, ali nisam pomišljao na odustajanje od glume; vjerovao sam u sebe. Bilo je u Zagrebu sjajnih, velikih glumaca, kao mladom glumcu Dujšin mi je bio jedan od glumačkih uzora, Jozo Petričić, ali ja sam vjerovao da ću uspjeti. Međutim, onda sam igrao talijanskog lopova u »Milijunašu u Napulju« i taj lopov me spasio, ha, ha, ha. Postao sam i ostao sam glumac… Onda se jedna mala grupa mladih glumaca odcijepila od HNK-a i osnovala svoj teatar, Zagrebačko dramsko kazališta, koje je poslije po svom iznjedritelju dr. Branku Gavelli poslije dobilo sadašnje ime »Gavella«: Krča, Lasta, Bobi Marotti, Mikuličićka, Vjera Žagar, nas jedno sedam, osam. To je bio čisti revolucionarni pothvat. Bili smo mladi, nadobudni, negirali smo sve što stari rade, što je mladosti valjda i uloga. Željeli smo stvoriti drugačiji teatar, intimniji teatar, intimniji susret s publikom, intimniji ton, slobodniji repertoar, uključujući i američku dramsku literaturu.

I eksperimentirali smo, ono što se nije prije igralo, dakle ne više kruti realizam, igrali smo i farse i tragikomedije, Becketta, Ionesca, što je u ono vrijeme bio velik novitet.

Srećom, našao sam se pod kišobranom Gavelle, koji je bio legenda. Zvao me Mali i bavio se mnome, vjerovao je u mene, radili bismo rečenicu po rečenicu, riječ po riječ, dikciju, izraz, gestu… Volio sam ga jer je bio perfekcionist, takav sam i ja. Kod njega sam igrao poljskog Židova, bila je to ulogica, a rad je bio fantastičan. Onda su zaredale uloge. Gavellino tiranstvo i vanjsku grubost mi mladi glumci tada smo prihvaćali jer smo znali da je to u našem interesu.

»Hamlet« je obično san svih glumaca, Eliot je pisao da je Hamlet Mona Lisa literature, opće mjesto, uloga za slavu. Ali, ja nisam nikada pomišljao na Hamleta, naprosto nisam želio igrati Hamleta, mislio sam da ta uloga meni ne odgovara s obzirom na moj fizički habitus. A nisam bio ni tako slavohlepan, da tako kažem. Ja sam počeo od malih stvari, od nule, što bi se reklo, od prvih nespretnih koraka, od neuspjeha, od malih do velikih uloga…, rekao je Kvrgić.

Današnje kazalište

Zanimljiva su i njegova razmišljanja o današnjem kazalištu:

– Inače, danas je režiserski teatar, režiser je uzeo i ulogu autora, a nekad je postojao sklad između autora i režisera, dramaturga, scenografa, kostimografa i – glumaca. Glumac je bio važan. Danas je glumac na sceni, nevažan – tek tako. Puno se upotrebljavaju tonski efekti, svjetlo, glazba, riječ glumačka je zapostavljena, glumac je zapostavljen. Od pisaca sam najradije igrao Marinkovića, Držića i Pirandella, Mediterance, možda ima nešto mediteranskog u meni. Možda sam zato dvadesetak godina igrao na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Glumac uvijek, zapravo, igra i ono što jest i ono što nije; mislim da bolje igram ono što nisam. Uvijek igram cijelim bićem, i dušom i tijelom, gestom, pokretom, ne samo riječju, pokušavam više značenja davati ulozi. Kad radim ulogu uvijek dolazim do faze, pogotovo kad sam strašno nervozan, kad mi je prvi susret s publikom zapravo najvažniji – onda vidim da l’ uloga prolazi, da l’ predstava prolazi ili ne prolazi. Tada imam najveću tremu, pomalo i paniku, vjerojatno zbog toga jer nisam ravnodušan. Uostalom, ja i publiku smatram dijelom predstave, nema kazališta bez publike, bez publike i bez glumca. Rado igram, u meni nema ni zamora ni zasićenja, ni u primislima. Ja se sam sebi čudim – zašto mi sve to nije već dosadilo i prekoravam se – zašto ne prestanem. Valjda zbog toga i živim tako dugo…, zaključio je Pero Kvrgić.