Perforacije u riječkom HKD-u

Performans Brune Isakovića: Tenzije nagog tijela

Dragan Rubeša

Predstava »Nečastive/Denuded«, Brune Isakovića, stiže u Rijeku nakon izvedaba u Koreji, Japanu, Grčkoj i SAD-u, što ju čini jednim od najuspješnijih projekata hrvatske nezavisne scene



Performeri sami na sceni u konstantnoj potrebi da podijele s nama vlastitu nagost riječi, djela i tijela često se ukazuju na daskama HKD-a u komadima s organizacijskim pečatom agilnog Drugog mora.


Tamo gdje recimo u »Psima« (homo)eros Stipe Kostanića izvire iz (polunagog) tijela u kombinaciji s bujicom izgovorenih riječi, (homo)eros Brune Isakovića izvire iz (nagog) tijela odnosno njegovih gesti u kombinaciji s disanjem. U zagrobnoj tišini prostora.    Riječ je o Isakovićevoj predstavi »Nečastive« (»Denuded«) izvedenoj prošle subote u sklopu već tradicionalnog gostovanja zagrebačkih »Perforacija« u Rijeci, nakon što je ista već izvedena u Koreji, Japanu, Grčkoj i SAD-u, a potom kreće u Veliku Britaniju i Brazil, te na još jednu azijsku turneju (Filipini, Hong Kong, Indonezija). Time je možemo smatrati jednim od najuspješnijih projekata s hrvatske nezavisne scene, ne samo onih s kvir predznakom.   

Dok se energični Kostanić u »Psima« kreće čitavom pozornicom i praktički s njome vodi ljubav, Isaković u ovoj novoj verziji »Nečastivih«, nakon što se skinuo do kraja, postavlja svoje nago tijelo na jednu točku pozornice od koje se praktički ne odvaja.


Performer gleda nas, a mi gledamo performera. No koliko on direktnim sučavanjem sa publikom propituje odnos između sebe i te iste publike, toliko predstava propituje odnos između njegova tijela, svjetla i sjene, ali i suodnos disanja i fizičke tenzije.




Isakovićevo tijelo se naglo opušta, da bi se nanovo »aktiviralo« i osvijestilo. Takve transformacije izvedbenog tijela na prvi pogled prizivaju estetiku japanskog butoha. No Isakovićev odnos prema tijelu izvođača puno je smireniji, gotovo na nivou transcendentalnog, ali i s dostatnom dozom narcizma. 


   Inače, dan ranije prikazana je ista predstava ali iz pozicije ženskog tijela, u izvedbi Ane Vnučec, koja podrazumijeva i drukčije izvedbeno iskustvo. Zato bi bilo zajnimljivo vidjeti i treću verziju projekta, trenutno nepostojeću, u kojoj bi se Vnučec i Isaković napokon susreli na istoj sceni izvodeći paralelno isti performans kao svojevrsno sučeljavanje dvaju različitih tijela.


No Isaković trenutno radi u suradnji sa zagrebačkim Studijem za suvremeni ples na novoj predstavi »reMove« čiju smo kraću prezentaciju mogli vidjeti u HKD-u, osmišljenoj kao work in progress i inspiriranoj opusom eksperimentalnog austrijskog sineaste Martina Arnolda koji opsesivno manipulira found footageom starih hollywoodskih filmova i agresivno ga dekonstruira u seriji »kompulzivnih ponavljanja«, pri čemu Isaković prisvaja Arnoldov princip loopiranja slike i privodi ga u polje scenske izvedbe.