Mudrost je ne osuđivati ni sebe ni druge, imati otvorene oči, suosjećati, ali ne u romantičnom smislu, već trezveno. Žena koju igram je žena u šezdesetima, iza nje su i porodi, i pobačaji, i razočaranja, i strahovi, i ljutnje prema društvenim i socijalnim nepravdama, licemjerju... Došla je u godine kad i kaže – dosta je
Nema velikih i malih uloga, samo velikih i malih glumaca – stra je uzrečica, ali ne i suviše potrošena. Uz ime riječke glumice Olivere Baljak ona zasluženo stoji. Potvrdila je to i ovoga tjedna u dvorani Filodrammatice sjajno odigranom monodramom »Kurva« autorice Vedrane Rudan u režiji Zijaha Sokolovića, kao i karijerom dugom trideset i četiri godine s odigranih preko sto različitih likova, brojnim strukovnim priznanjima, ali i brojnim aplauzima publike… Redale su se uloge od Držićeve Adrijane, Molierove Marianne, Fabrijeve Mame Flore, Geneovljeve Kler, pa do nenadmašne Novakove Erminije, koja govori, misli, gega se… S prvakinjom riječke hrvatske drame dogovor je bio naći se i razgovarati u iskušanom miru riječkog hotela Bonavije. Sjedim i čekam, ne puno, svega nekoliko minuta. Olivera nije glumica koja kasni, ona nije glumica koja dolazi kao »glumica«. Stiže, tiho ali primjetno. U crnom jednostavnom kaputu, crveni ruž na usnama i vedro nenašminkano lice. Osmijeh, iskren pogled, pozdravni zagrljaj i opet neobična rečenica za jednu glumicu:
Edita draga, mogli ste odmah doći s kolegom fotoreporterom. Znam, rekla sam da ću se urediti za snimanje neki drugi dan, ali kad bolje promislim, ja se ionako nikad ne šminkam više od ovog što vidite, glasno je komentirala skidajući kaput brzim, ali skladnim pokretima.
Ova vrsna glumica prvi put je igrala u monodrami, prvi put u stajala je na pozornici sama pred publikom. Zanimalo nas je kako se osjećala, kako je pripremala ulogu i koliko je to bilo novo i zahtjevno, pa čak i za glumicu njenog formata. Zavaljene u kožnate naslonjače, već oblikovane da slušaju, započele smo priču.
Rudarski posao
Igrali ste brojne uloge, ali monodrama je uvijek veliki glumački izazov, skoro dva sata samo vaših na pozornici Filodrammatice … kako ste se osjećali, je li bilo treme? – Strah je bio već u startu kad sam ugledala tu hrpu teksta , a onda sam prionula poslu i vidjela da se to ipak može…Nije nepoznanica da je monodrama kao forma vrlo zahtjevna. Stati pred publiku i držati pažnju sat i četrdeset minuta, kao što je slučaj s ovom monodramom, iziskuje ogromnu koncentraciju i energiju jer ne smiješ »pasti«. Još prije četiri dana pred premijeru mislila sam da će me drmati trema, međutim, za čudo, imajući pred sobom tu odgovornost, bila sam savršeno pribrana i usredotočena pa i mirna. Hvala Bogu! Predstava je »nabrijana« tekstom, nema ni songova ni predaha, a k tome morate i brzo ispadati iz jednog lika u drugi… prilično zahtjevno. Koliko ste uopće dugo radili na predstavi? – Na predstavi sam intenzivno radila od rujna prošle godine znajući da moram dobro baratati tekstom prije no što krenemo sa mizanscenom, jer je teško raditi i držati tekst u ruci. Imali smo više intervencija na tekstu tako da je usput i to trebalo usvajati. Ne bih htjela o tome pričati kao o najtežem poslu na svijetu, ali da je bio rudarski posao – bio je. Kakav je to proces, zasigurno različitiji od dosadašnjih iskustava ? – Apsolutno! Gledajte, svaki redatelj ima svoj rukopis, a glumac na njega mora pristati, mora ga usvojiti, a to ponekad nije lako. Zijah Sokolović je bio moj izbor. On je glumac velikog iskustva, glumački zanat mu je u malom prstu. Njegov rukopis je vrlo slojevit, ne vidi monodramu na način da jedan glumac stoji na sceni i nešto publici priča. On od svega radi predstavu i tu nema diskusije, a takav način rada je vrlo zahtjevan. Još uvijek učite? – Uvijek učim. To je najvažnije u ovom poslu, ne stati, ne misliti da sve znaš, da si već sve dosegnuo. Uvijek moraš biti otvoren za novo učenje. Treba prihvaćati ne samo savjete, već druge poglede, druge kodove, drugi način čitanja… Ljudi koji na to ne pristaju sami sebe uskrate. Spremni ste učiti i od mlađih? – Uvijek, mladi donose trend i novu energiju, zbog toga su dragocjeni u svakoj profesiji, pa tako i u ovoj, glumačkoj.
Ljuta i razočarana
Kako ste se snalazili s britkim rukopisom Vedrane Rudan, koliko vam je bio blizak? – Žena koju igram je žena u šezdesetima, koja je već štošta prošla u životu. Iza nje su i porodi, i pobačaji, i razočarenja, i strahovi, i ljutnje prema društvenim i socijalnim nepravdama, licemjerju… Došla je u godine kad i kaže – dosta je. Posvijestila si je da ispred sebe ima još desetak godina kvalitetnog života i želi ga udahnuti do kraja, bez razmišljanja o prošlosti, politici, obavezama… Okreće se sebi i čovjeku kojeg voli. Prepoznala sam se u mnogočemu. I sama sam umorna od mnogočega, i ljuta i razočarana. Zijah je napravio odličnu dramaturgiju, izvukao je najvažnije, ono u čemu će se mnogi moći prepoznati. Kako je Zijah povremeno dolazio na probe i davao smjernice, sa mnom je svakodnevno bila mlada asistentica, dramaturginja Nataša Antunov kao moje ogledalo. Pa to je gotovo pa sasvim ženska priča?! – To je priča iz ženskog ugla. Kroz čitavu priču koja je sastavljena od kolumni i autoričinih, prilično široko obuhvaćenih razmišljanja, Zijah je izabrao ono što je najživotnije. Tu su dijelovi teksta vezani uz oca, djecu, prijatelje, muškarce, društvo u kojem živimo… Jako mi je bilo važno da i ja stojim iza svake izgovorene rečenice. Ili, konkretnije, u čitavoj toj šumi od pedeset i četiri stranice dramatiziranog Vedraninog teksta, s kojom na prvu loptu nemam zajedničkih točaka, jer mi smo ipak dvije posve različite žene, po karakteru, pristupu ljudima, vokabularu, ja sam polako pronalazila stabla. Prolazeći kroz tekst, polako sam se nalazila s autoricom. Kako sam ulazila u priču, tako sam se sve više prepoznavala, i svoj život, i društvo oko sebe, i svoje poglede… Možda ja to nikad ne bih izgovorila tako kao što Vedrana izgovara, ali to je ipak istina… I treba je izreći. Autoričin stav o tome kako društvo doživljava ženu brutalno je izrečen već u samom naslovu knjige, Žena je uvijek kurva… – Da, što god žena učinila, žena uvijek ispadne sebična kurva. Ali, kad se malo bolje zagledamo jedni u druge, ljudi, ma koliko voljeli nekoga, prvenstveno žele sebi ugoditi, čak ako se to i ne vidi na prvi pogled. Nikad pas ne laje zbog sela…
Saplećete se o emocije, dozivate racio, a gdje je strast? – Aaaa strast… To je dio temperamenta i to se ne može naučiti ni nakalemiti. Strast se dobiva po rođenju. Jeste li vi strastvena osoba? – Što vi mislite? Ništa ne mislim, koristim svoje pravo novinarskog ispitivanja? – Ahaha, ma jesam, da, jesam… Donosi li vam ona užitak ili…? – Kažu stari ljudi, čega je previše, nije ni s maslom dobro.
Čarobna kutija
Što za vas znači kazalište, kako se u njemu osjećate kao gledatelj? – To je čarobna kutija… Sve mlade ljude koji dođu kao statisti ili bilo kojim drugim povodom, kazalište odmah i zauvijek očara. Ne možete mu se oteti. Volim biti i u publici, utonuti u praznoj loži ili u prepunom parteru, u svakom slučaju negdje gdje se izgubim sa samom sobom i uronim u predstavu.
Moj grad je nekad imao puno kazališta
Jako sam tužna, imam kod kuće knjigu profesorice Radmile Matejčić i dok čitam tu knjigu, vidim što je sve moj grad imao nekad. Lučki grad s razvijenom industrijom, nekoliko kazališta, gotovo sam bez teksta. Kako se to uspjelo sve devastirati i pozatvarati? Pitam se kako smo uspjeli zatvoriti Teatro Fenice, Plavi Jadran, toliko kazališta, kino Garibaldi koje je moglo biti krasno malo kazalište, a danas je DM, pa zgrada amaterskog kazališta »Viktor Car Emin« u Ulici Račkoga. Taj dio priče me muči, 3 maj, Torpedo, Rikard Benčić, Hartera… Što sve Rijeka nije imala i umjesto da se na svemu tome radilo i obogaćivalo društveni život, sve je nestalo. Mladi ljudi nemaju posla, nemaju gdje izlaziti, osim po kafićima i… Dok šetam svoje pse, gledam tu mladost koja se okuplja po parkovima i na ulicama s plastičnim bocama alkohola i u takvom druženju provode večeri, često i na hladnoći. Ali, ni mi stariji nemamo kamo izaći. Kamo možete izići na ples? Više ničega nemamo. Nisu laka vremena, ali građanima nedostaje prostora za međusobnu komunikaciju i društvene aktivnosti. Mi u kazalištu godinama čekamo neki prostor za malu scenu, što je moglo biti kino Garibaldi. Volim ovaj grad i svojevremeno, kada sam mogla, nisam htjela otići u Zagreb. Sada smo gotovo isto toliko marginalizirani kao u doba Jugoslavije. Za nas kazalištarce se gotovo ništa nije promijenilo… Zagreb je sam sebi dovoljan. Bit će bolje.
Obožavam ples
Volite glazbu, znači volite i plesati? – Da, obožavam ples. Sve osim polke. Kao djevojčica išla sam na balet, ali nažalost dobila sam žuticu i mama Anica me više nije htjela pustiti na balet. Samo je jedan moj dečko znao plesati, tako da u nekim rijetkim prilikama, uvijek vrebam dobre plesače i onda žicam barem jedan ples kod njihovih partnerica, koje me zbog toga ponekad poprijeko ili barem čudno pogledavaju. Razumijem ih.
U ljubavi su žene hrabrije
Ali, kažu da je sebičnost zapravo pozitivna, vi ne mislite tako? – Samo ukoliko sebičnošću, kako ste je nazvali, štitimo svoj integritet i svoje dostojanstvo ne ugrožavajući i ne povređujući time nikoga. Na žalost, u ljubavi smo često sebični. Ljudi jesu u odnosima, ali svatko gleda ugoditi sebi. Najprije se zaljubimo u tu i takvu osobu, a onda je s vremenom želimo mijenjati. Kad sam bila mlada, romantično sam gledala na ljubav, režemo vene i činimo čuda jedan za drugoga… Sada me je život ipak drugom naučio. Zašto, jeste li se razočarali?! – Nisam, ali gledam život oko sebe. Gledam parove kako žive. Govorimo li o ljubavi između muškarca i žene? – Da. Ne govorim samo iz vlastitog iskustva. Ima tu svega, ljudi žive u braku, a imaju izvanbračne veze, ali vraćaju se u bračnu instituciju i žive u njoj. Tome su skloniji muškarci. Žene su hrabrije. Rijetko tko je spreman potpuno se predati ljubavi. Ali onda to i nije ljubav?! – Pa ja sam se puno puta pitala što je ljubav i znamo li uistinu voljeti. Smatram da je jedina bezuvjetna ljubav ona koju imamo prema svojoj djeci, sve drugo protkano je kalkulacijama. I jeste li pronašli svoju definiciju? – Najbliža mi je ona Halila Gibrana koji kaže: …neka nebeski vjetrovi plešu među vama. Ljubite jedno drugo, ali ne pravite spone od ljubavi… ,mada nisam sigurna da se i sama mogu pridržavati te definicije. Zaljubljenost je prekrasna, naprosto izgaraš, ali za dugovječnu vezu potrebno je, uz ljubav, pronaći partnera na kojeg se uvijek možeš osloniti i koji će za tebe uvijek podmetnuti leđa.
Sretan način života
Kažu i da valja sebe uzljubiti da bi se voljelo drugoga? – Da, to je pravo pitanje, voli li čovjek sebe dovoljno da izabere sretan način života. Ali, zato valja poraditi na sebi i upoznati se. I jeste li se upoznali? – Radim na tome i donijela sam odluku da umrem kao mudra starica. Ajme, Olivera, sad ste me nasmijali, otkud vam to?! Što vam to znači?! – To znači neprekidno raditi na sebi, ne osuđivati ni sebe ni druge, imati otvorene oči, suosjećati, ali ne u romantičnom smislu, već trezveno. Mislim da je to mudrost. Mudrost je živjeti i pustiti druge da žive. Niste odgovorili na pitanje, što vidite kad se zagledate u sebe? – Još uvijek vidim ženu, koja ima puno pitanja, naročito o ljubavi i međuljudskim odnosima, ali i ženu koja želi vjerovati u dobrotu. Mislim da je dobrota temelj svakog života i treba paziti da se na nju ne nakalemi zlo. Ne postoji sasvim dobar ni sasvim zao čovjek, ako izuzmemo psihijatrijske slučajeve. Prilazimo li dobrotom, bit će nam i uzvraćeno dobrotom. Postajem sve zahvalnija za svaku dragu i pozitivno nastrojenu osobu koja mi uđe u život.
Scena poput rendgena
Volite čovjeka, to je važno i za vaš poziv, zar ne? – Glumac mora voljeti ljude, to je gotovo uvjet poziva, pa što ćeš na sceni ako ih ne voliš! Moraš voljeti i publiku i kolege, jer, i to se osjeti. Scena je delikatno mjesto, na njoj se sve vidi, poput rendgena. Iako smo mi glumci i glumimo, svako nezadovoljstvo i negativnost koju nosimo preslika se u tom prostoru. Ljubav se na sceni vidi iz sjaja oka, pokreta tijela, miga, svega… A što je s glumačkom taštinom, kako se ona uklapa u to ? – Dobro! Taština u službi samopoštovanja je dobar partner, ali taština da bi druge bacio na tlo, to ne valja. Spomenuli smo ljubav, taštinu, umijeće, ali što biste vi izdvojili kao najvažnije za vašu profesiju? – U našem je poslu najvažnije opstati. Gluma nije lak posao, to je rad, rad i rad. U trendu smo telenovela i sapunica, mnogi glumci igraju na nekoliko razboja, kazalište, film, sapunica… Kako biste to komentirali iz stava glumice, formira li to glumca i na koji način? – Mislim da sve utječe na profil glumca, ali ne prepoznaju svi gledatelji kvalitetu. Ljudi moraju raditi, to je naša profesija, na koncu to je jedini način zarade i popularnosti. Film i televizija su jak medij, svi odmah znaju za vas, zovu vas, čestitaju. U kazalištu vas vide samo oni koji dođu tamo. Ne sviđaju mi se loši scenariji i to što redatelji i producenti naprosto štancaju epizode u mnogim sapunicama. Velika je razlika u višemjesečnom radu na nekom kvalitetnom filmu i jednovečernjem biflanju teksta za sutrašnje snimanje nove epizode sapunice. Birate li uloge? – U kazalištu ne, rijetko se događa da redatelj pita želimo li određenu ulogu. S druge strane, mislim da treba biti profesionalan i zaraditi plaću, to je naš posao i to je to.
Nema glumačkih zvijezda
Spomenuli ste popularnost, ali usudila bih se reći da trenutačno nisu u modi glumačke zvijezde? – Točno, nemamo zvijezda, osim onih estradnih. U ovom času nema glumaca koji su zvijezde, ni onih iz kazališta, pa ni onih s filma, iako mi imamo puno dobrih glumaca. Ipak, unatrag dvadesetak godina postojale su glumačke zvijezde, kako to objašnjavate? – Nekad smo imali jaku filmsku produkciju i serije su bile puno kvalitetnije: Malo misto, Gruntovčani, U registraturi, Sinovi i prosjaci, Nikola Tesla… da ne nabrajam. Da bi netko danas postao zvijezda, trebao bi imati dobrog i sposobnog menadžera koji brine o dotičnom glumcu i ne zaboravimo da su mediji i te kako zaslužni za nečiju popularnost. Možda je odgovor u nekim zatvorenim krugovima koji ne dopuštaju novim licima, pa i mladim redateljima i scenaristima, da ponude nešto novo i drugačije, ali to je zaista široka tema. Dobili ste nagradu za ulogu Erminije, volite li taj lik? – Da, mjesec i pol dana smo je radili, a ja sam se sva uprla da je nađem u sebi. Sjećam se, nakon što su završile Riječke ljetne noći, otišla sam na ljetovanje na svoj otok Premudu i ta mi Erminija nije izlazila iz glave. Gledala sam je u tim ljudima na otoku, nosila u sebi… još dugo. Jeste li imali još neko slično iskustvo? – Jesam, sa sluškinjom Kler iz Geneovljevih Sluškinja, i ona me je bila preuzela. I kako to izgleda… – To je kad obučeš taj kostim, cijelo tvoje biće postane ta osoba, ta dva sata koliko traje predstava. Kako se osjećate u tome, je li to dobar osjećaj? – O da, to je to… To je također jedna vrsta ljubavi, ostavlja ljepotu, zar ne? – Da, to su te prave velike ljubavi. Eto, stalno se vraćamo na ljubav, ali ako sebe daješ cijelog, to se osjeća. U ljubavi nema prevare. Ima ljudi koji se daju polovično, kako u poslu, tako i u ljubavi. To su ljudi koji se ne znaju dati, a i to se prepoznaje i osjeti.
Petogodišnja djevojčica
Kad ste prepoznali glumicu u sebi? – Još kao petogodišnja djevojčica rekla sam da ću biti glumica, i to kazališna. Maštala sam o sebi kao o glumici u teatru, to je bio moj san. Ipak niste odmah otišli na akademiju, već ste studirali pravo? Je li vam nedostajao taj zanatski dio? – Jest, gluma je zanat, ona se uči. Uz talent, uvijek morate znati i tajne zanata. Glumac mora naučiti baratati svojim tijelom. Naše je tijelo instrument, ja sam to učila na sceni, gledala i krala od starijih kolega. I kakvi su bili prema vama, jesu li vam rado pomagali? – Pa, ja nisam previše pitala, a oni se nisu upletali, ali vidjeli su da ja to jako volim i da sam ambiciozna. Pomučila sam se… Moj put nije bio lagan, bez obzira što sam relativno brzo dobila dobre uloge i stigla na novinske stranice. Imali ste dvadesetak godina kad ste stali na daske… – Mislim dvadeset i dvije. Kad sam ušla u kazalište, napustila sam sve, i studij prava gdje sam bila apsolvent, i posao u lovranskoj bolnici gdje sam radila kao fizioterapeut. Naprosto, kazalište je bilo jače od svega. Kazalište je moja fascinacija mirisom, prostorom, svime i svaki put kad ostanem sama na sceni pred praznim gledalištem pomislim da je to to, to je moj život. Kakvi ste vi danas prema svojim mlađim kolegama? – … mladi ljudi, koji danas izađu s Akademije, dosta su sigurni u sebe i ne želim se previše miješati, ali ako me pitaju, onda im rado pomognem. Znate, glumca je lako obeshrabriti, zbog toga i kad se ne slažem nastojim im to nekako objasniti, da ih ne obeshrabrim ili ne daj bože povrijedim. To je uvijek jako osjetljivo, ali morate biti dobronamjerni, pravedni, pošteni i ukazati im na pogrešku. Sljedeće godine zbrojit ćete trideset i pet godina glumačkog stvaranja, hoćete li to obilježiti nekom posebnom ulogom? – Postoji neki dogovor koji mene jako veseli, ali daleko je pa zasad još ne bih o tome. Sigurno je samo da obljetnicu želim proslaviti, ne obilježiti. Dakle, želim proslaviti nekom rolom za koju znam da je želim igrati.
U šansoni solo, u obitelji terca
Osim glume imate još jednu ljubav, glazbu. Negdje ste izjavili da su u vašoj obitelji svi pjevači i da ste i zbog toga uvijek bili terca u obiteljskom zboru? – Haha, da, volim pjevati. Studirala sam zbog toga i dvije godine na Akademiji Ino Mirković solo pjevanje. Neki su me gledali s čuđenjem. Mislim da glumac mora raspolagati s više vještina, a pjevanje je jedna od važnijih vještina na sceni. Redovito sudjelujete i na Kastavskom kulturnom letu, na večerima čansone, a dugo ste se držali i pri vrhu top liste popularne Gliste na Radio Rijeci? – Ajme, to s Glistom me je jako zabavljalo, to je meni bilo tako simpatično. Ovom prilikom zahvaljujem svima koji su glasali za mene. Kastavsko kulturno leto je nešto čemu se uvijek veselim. Snimili ste i dva CD-a s don Antom Šuljićem? – Jesam, to su njegove uglazbljene šansone i uglazbljeni hrvatski pjesnici, uglavnom autorski rad. Aranžmane je radio Aleksandar Valenčić. I tu dosta terciram, ha,ha,ha Ali bilježite i solo nastup na Šansonfestu 2008. godine, i to s pjesmom koju ste sami napisali, »Ljubav je samo jedna kažu«? – O, da, taj tekst puno govori o meni. Ljubav je samo jedna kažu samo jednom poklanjamo svoje srce zašto te onda volim kao što sam voljela njega i nekog još prije njega zašto me tako voliš, ako ću te jednog dana, možda, prestati voljeti tebe toliko bliskog i toliko svog tebi koji me ljubiš i pišeš mi pjesme tebe koji mi poklanjaš svoje svjetove i ruže… Bili ste zaljubljeni kad ste to pisali? – Da, da, jesam… Zanimljiv tekst, mislite da ljubavi može biti više? – Da, ali u različitim fazama života… Zaljubljujemo se u školskim klupama, pa kasnije kao djevojke, a onda kao žene… U tom smislu može biti više ljubavi. Ipak, teatru ste odani od pete godine, nerado ga mijenjate za film i televiziju? – Ma da, ali inače sam strašan filmofil, stalno gledam filmove. Možda je krivo ono moje doba kad su glumci bili uglavnom u teatru, pa mi drugo nije padalo na pamet, recimo da poželim biti i filmska glumica. I što gledate, što vas se dojmilo u posljednje vrijeme? – Ne znam što bih izdvojila, ali recimo svakako me se dojmio Daniel Day-Lewis kao Lincoln, Meryl Streep kao Margaret Thatcher, film »Kraljev govor« obiluje sjajnom glumom. Volim pogledati europske filmove i oskarovce. Pogledala sam i »Dvanaest godina ropstva« i »Kolovoz u okrugu Osage«, a i na televiziji se nađe poneki stari dobri film. Govorite s gledišta glume ili cjeline? – Oboje, ne mogu to odvojiti, kad je nešto jako dobro, oduševi me. Isto je i s knjigama, glazbom, svime. Žanr je manje važan.
Bogu se obraćam kao ocu
Rekli ste da ste vjernica, što to za vas znači? – Danas se mnogi deklariraju ateistima, a zapravo to nisu. Ispostavi se da ne vole instituciju, ne vole Crkvu. Svećenici i redovnice su samo ljudi, oni imaju svoj poziv, ali Bog je Bog… Za mene je moja vjera intimna relacija s Bogom. Nisam sigurna da ću to moći bolje verbalizirati. To je odnos u trenucima mojih samoća, nesigurnosti, veselja i sreće… Bogu se obraćam kao ocu, nekome kome dajem ruku i koji zna što treba učiniti da prebrodimo nešto, pobijedimo neku nepravdu. To je ljubav, iako moram reći da upravo čitam knjigu Majke Tereze i da mi je ta vrsta ljubavi koju ona ima za Isusa, pomalo daleka. Ona voli kao zaljubljena zaručnica Kristova, a ja ga volim kao Oca. Za kraj, zamolit ću vas da mi komentirate izreke: glumicom se rađa, i onu Simone de Beauvoir: ženom se postaje. Vi ste oboje. – Hvala… Svi se rađamo s nekim od talenata. Netko ima više talenata, netko manje. Tako se rađaju i ljudi talentirani za glumu. To: ženom se postaje, isto je kao da kažeš: čovjekom se postaje, za mene je to isto. Je li to splet naših gena, emocija, naravi i našeg duhovnog svijeta, mentalnog sklopa, to je i pitanje koliko si pošten prema sebi i drugima, koliko si odgovoran. Ne možeš biti kvalitetna žena, ako nisi kvalitetna osoba. Mnogo toga je u jednoj ženi, ali ono što zasigurno svaku ženu zaokružuje rekla bih da je majčinstvo. To sam prepoznala i kod sebe rođenjem Petra, mog sina, danas već brucoša na Visokoj školi za međunarodne odnose i diplomaciju u Zagrebu. Njegovim dolaskom dobila sam na emocionalnoj zrelosti… U odnosu na ljubav koju imam za svog Petra, nema većih ljubavi.
