ZAGREB – U intervjuu za časopis Kazalište iz 2001. godine Vjeran Zuppa o sebi govori: »Mojih zanimanja je sada već povelik broj, ali najdraže mi je ono u kojemu sam najmanje na glasu, a u kojem se najprirodnije osjećam. Najteže se s njime nosim, a najdraže mi je biti – pisac. Bilo što da pišem, to mi je ipak draže od svega drugoga. Uz sve što sam radio, organizirao, pokretao, projektirao, tamo sam najprirodniji.«
I zbilja, pisanje je temelj za ogroman raspon Zuppine karijere. Rođen je u Splitu, stasao u Zagrebu, doktorirao na Filozofskom fakultetu s temom »Pojam dramaturgije u 20. stoljeću«, ali čitavo je vrijeme paralelni dionik i umjetničke i znanstvene scene. Od 1964. do 1966. godine radio je kao upravitelj Galerije Studentskog centra, zatim je dugi niz godina (1966. – 1977.) bio upravitelj i dramaturg zagrebačkog Teatra &TD, čije se tadašnje produkcije smatraju najkvalitetnijom epohom jugoslavenskog glumišta te vjerojatno umjetnički najuspješnijim periodom bilo koje naše kazališne institucije. Od 1980. do 1984. godine radio je kao dramaturg u HNK-u Split (gdje se 2013. godine kratko vraća na savjetodavnu funkciju), zatim i kao ravnatelj Zagrebačkog kazališta mladih od 1988. do 1990. godine. Riječ je o karijeri koja u rasponu od šezdeset godina obuhvaća desetak vrsta autorskog profiliranja, kao i osobitu pedagogiju nastave dramatologije, institucionalno uspostavljene kao stvaralačko-istraživalačke discipline na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje se kalibrira u jednog od najutjecajnijih predavača.

Kuća inovacije: Zuppin &TD

Većina kazalištaraca pamti Zuppu po velikim predstavama Teatra &TD, jer teatar sa Zuppom na čelu postaje originalna i kompleksno mišljena kuratorska umjetnička vokacija, u kojoj kazalište postaje središnji motor kulture u cjelini. U vremenu Zuppine uprave i dramaturgijskog vodstva zagrebačkog Teatra &TD, ta je kazališna kuća osvojila pedesetak gradskih, nacionalnih i internacionalnih nagrada. Eseji, pjesme i drame vezani uz kazališnu produkciju Teatra &TD prevođeni su na svjetske jezike. Zuppa u &TD-u uspostavlja kriterije suvremenosti i kozmopolitizma, multidisciplinarne pedagogije autorskih istraživanja, okrenute eksperimentu s glumačkim autorstvom te vođene kroz dosljedno inovativne umjetničke i analitičke prakse. Postojano gradi i dizajnersku suradnju s likovnim umjetnikom Mihajlom Arsovskim, čime postavlja temelje vizualnog identiteta Teatra &TD (zadržane do danas), u sklopu kojeg pokreće i tribinu »5 minuta poslije osam«, Galeriju Studentskog centra te časopis Razlog. Oko časopisa i istoimene biblioteke okupio se naraštaj pisaca rođenih uglavnom potkraj 1930-ih (uz Zuppu, tu su Danijel Dragojević, Zvonimir Mrkonjić, Nikica Petrak, Zvonimir Majdak, Ante Stamać, Dubravko Horvatić, Igor Zidić, Tonko Maroević, Tonči Petrasov Marović), kasnije prozvanih razlogovcima, s izrazitom sviješću o naraštajnoj i estetskoj distinktivnosti prema ostalim skupinama unutar hrvatske književnosti. Odlikovalo ih je oslanjanje na filozofsku lektiru te uklanjanje čvrstih granica između pjesništva i esejistike. Omiljena forma bila im je pjesma u prozi. Ukupno je objavljeno 57 brojeva.

Kuća stalnog učenja: ADU

I kao nastavnik na Akademiji dramske umjetnosti (od 1981. godine) i kao njezin dekan (od 2000. do 2004. godine), Zuppa provodi čitav niz strukturalnih reformi koje svjedoče o njegovoj upravljačko-pedagoškoj ambicioznosti. Na tragu Gavellina zahtjeva da umjetnik teatra nužno mora stalno učiti, odnosno da Akademija i kazalište moraju biti nastavak jedno drugome, Zuppa provodi i brojne kadrovske promjene na ADU, kao što inovira i samu nastavu analitičkog i teorijskog pisma, povezujući aktualne teorije glume i režije sa suvremenim analitičkim teorijama. Na Akademiji dramske umjetnosti bio je nastavnik, predstojnik Odsjeka za dramaturgiju, pročelnik Katedre teorije, prodekan i dekan. Sveučilište u Zagrebu 2011. izabralo ga je i u počasno zvanje profesora emeritusa. U svim etapama svog rada na Akademiji dramske umjetnosti zalaže se za autonomiju umjetnosti u odnosu na različite političke pritiske i za sustavnu kritiku simboličkog nasilja.

Uz originalnu razradu surioovske matrice energologije dramskih likova i uspostavljene gramatologije dramskih situacija u ranijim teorijskim studijama, Zuppina teorija »dramskog lika kao gosta« obilježila je teatrologiju kao disciplinu traganjem za dubokim principom socijalne mimeze, pitajući se tko točno na sceni »preuzima« koga. Preuzima li lik jezik ili jezik kontrolira lik? Preuzima li glumac jezik dramskog teksta i građanske zajednice ili ga na sceni osporava, mijenja, prevrednuje? Kakav je odnos između likova kao »trajnih«, pismeno zacrtanih modela ponašanja i njihovih privremenih, glumačkih i građanskih korisnika? Ovo nisu teme koje zanimaju samo kazališnu teoriju i praksu. Naprotiv, Zuppa je stalan sugovornik i proučavatelj filozofije jezika, filozofske antropologije, psihoanalize, lingvistike, kao i svih umjetničkih disciplina. U nizu radova i nastupa govori o likovima kao dinamičkim, otvorenim, pa ipak precizno »programiranim« modelima društvenosti. Posebno ga zanima što točno znači preuzeti obrazinu u doba 21. stoljeća, dakle u doba serijalne bezličnosti ili poplave ljudi bez svojstava.

Studenti ga pamte po iskoracima iz konvencija – otvorenosti diskusiji, velikoj zainteresiranosti za nove umjetničke tendencije, sklonosti humoru i autoironiji, čak i po sklonosti performativnim etidama izazivanja različitih političkih i estetičkih poredaka. Kad god je stvarnost postajala presurova, prenasilna ili previše skučena, Zuppa bi odvrnuo karneval, komediju, klaunijadu. Ne zato što »nije vidio« ozbiljnost problema. Nego zato što mu se činilo da je humor u radu s ljudima učinkovitiji od prozivke.

Kuća periodike

Uz rad u kazalištu i na Akademiji dramske umjetnosti, Vjeran Zuppa pokreće i kasnije uređuje mnogobrojne veoma utjecajne časopise (Razlog, Telegram, Teka, Frakcija, Novi Prolog, Teatar & teorija). Svaki od navedenih publicističkih projekata uvodi novu paradigmu mišljenja umjetnosti, što mnogo govori o tome koliko je Zuppa i urednički i komentatorski i autorski »alergičan« na bilo kakvo zatvaranje interpretacijskog horizonta. Iznimno je važan i njegov doprinos prijevodnoj umjetnosti: od 1979. do 1984. radio je na mjestu glavnog urednika u Grafičkom zavodu Hrvatske, gdje kurira prijevode mnogih ključnih filozofskih i kazališnih tekstova. Govoreći o publicističkom rasponu Zuppina djelovanja, riječ je o intelektualcu koji objavljuje književne kritike, eseje i različite oblike teorijskih i znanstvenih radova kontinuirano od 1959. godine. Među istaknutim Zuppinim prijevodima ističe se 1969. godine prijevod Bachelardove knjige »Plamen voštanice« s pogovorom, kao i niz prijevoda pjesama, zastupljenih u brojnim hrvatskim časopisima i antologijama.

S francuskoga i talijanskoga prevodi teorijske spise, poeziju i dramske tekstove: Ionesca, Becketta, Milosza, Lanouxa, Foucaulta, Derride, Bachelarda, Wahla, Valéryja, Apollinaira, Mallarmea, Bretona, Saint-John Persa te brojnih drugih francuskih i talijanskih pjesnika i teoretičara. Autor je i pet teorijskih knjiga: »Štap i šešir« (1989.), »Uvod u dramatologiju« (1995.), »Teatar kao shole« (2004.) i »Subjekt kao gost« (2014.) te »Intelektualac: čovjek u pitanju« (2022.). Njegova knjiga »Uvod u teatrologiju« objavljena je i na francuskom jeziku, kao »Introduction à la dramatologie« (2004.). Ogled o europskoj i hrvatskoj kulturnoj politici – »Bilježnicu« – objavio je 2000., a djelo je prevedeno i na engleski 2001. godine. U knjizi »Ispruženi jezik i drugi razgovori, uglavnom o politici« (Zagreb: Antibarbarus i Feral Tribune, 2007.) objavljeni su intervjui koje je Vjeran Zuppa kontinuirano objavljivao u Feralu, Arkzinu, Nacionalu, Ciceru i Globusu između 1993. i 2005. godine. Upravo u ovoj knjizi Zuppa kritički raspravlja i probleme sa slabljenjem suvremene ljevice kako naših, tako i europskih prostora, tragajući za novim modalitetima aktivističkog lijevog djelovanja. Na osnovi svog neprekidnog rada za zajednicu i njezino »demokratsko pismo«, kao i zbog njegova sustavnog doprinosa kulturi, dobitnik je i odlikovanja Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića (2000.).

Kuća poezije

No stvaralačku jezgru čitava Zuppina opusa tvori autorski pristup pisanju, promišljanju i prevođenju poezije. Zuppa je autor utjecajne i višestruko antologizirane pjesničke zbirke »Prijatelj Silvestar« (1976.) te drame »Floria Tosca ili smrt engleske kraljice«, koja je 1978. odigrana u celjskom Narodnom gledališču kao koreodrama u stihovima i u prozi. Godine 1988. objavljuje poemu »Život i smrt lovca Luke«, uz grafičku mapu nastalu u suradnji sa slikarom Daliborom Jelavićem. Godine 1997. objavio je pjesmotvor »De rationes communi«, dok početkom 2018. godine objavljuje novu pjesničku zbirku »Kristijan Silvestar«. Kao pjesnik, zastupljen je u značajnim antologijama Kiša, Pogačnika, Zagoričnika, Mrkonjića, Hećimovića, Šicla itd. I sam je djelovao kao antologičar. Tako je izbor mlađe hrvatske poezije pod naslovom »Pjesnici« objavio 1962. godine, da bi zatim s Antom Stamaćem sastavio antologiju »Nova evropska kritika (I–III, 1968.–72.)«, dok knjigu eseja o suvremenim pjesnicima pod nazivom »Isprika za pjesmu« objavljuje 1966. godine. Zatim 1970. godine objavljuje i zbirku književnih kritika o hrvatskoj, srpskoj i slovenskoj poeziji, pod naslovom »Lirika i navika«. Godine 1974. objavljuje »Slučajnu panoramu hrvatskih pjesnika«, vrstu zbornika poezije vlastite generacije.

Zuppin pjesnički rad vrijedi opisati riječima kritičara Brune Popovića: »Bez tog ‘velikog testamenta’ razlogovske generacije na istom bi mjestu zjapila neobjašnjiva praznina.« Bavljenje mikroskopskim razinama jezika i neprestanim metaforičkim inoviranjem javne sfere govora (kroz poeziju, kazalište, javni govor, dramaturgiju, intervjue, kazališne studije), kao i njegovim gramatičkim, strukturalnim, paradigmatskim obilježjima (u tekstovima humanističkih znanosti, s posebnim fokusom na dramu), paralelno prati rad Vjerana Zuppe od trenutka kad je stupio na pozornicu javnog obraćanja svojoj zajednici do danas, dakle već punih pedeset godina. O Zuppinom poetskom pisanju i pisanju poezije Branimir Bošnjak zapisao je: »Zuppino čišćenje tereta pjesme dovodi do toga da se ona višestruko veže uz filozofsko promišljanje svijeta, a to znači uz projekt spasa čovjeka i spasa svijeta. Pjesništvo dobiva veliki propedeutički prostor kako bi samo na sebi pripremilo promjene.« Tea Rogić Musa također ukazuje na transformativnu snagu Zuppine riječi: »S obzirom na to da je Zuppi stalo da pjesništvo mijenja svijet negirajući postojeći poredak i predviđajući budućnost, izravno se nadovezao na međuratnu avangardističku utopijsku projekciju umjetnosti, koja je općim mjestom književnoga djelovanja držala svijest o posvemašnjoj krizi i potrebu da se osmisli novi kulturni model.«

Kuća puna mostova

Zuppin doprinos hrvatskoj kulturi stoga bi valjalo motriti upravo kroz prizmu stalnog prožimanja teatra, pjesništva i filozofije, odnosno kroz cjelovitost pisanja kao javnog djelovanja. Danas je Vjerana Zuppu moguće usporediti jedino s Brankom Gavellom, s obzirom na Gavelli srodan spoj umjetničke, teorijske i kritičke autorske osobnosti. Gavellu nisam imala čast upoznati, ali Zuppa je bio osoba s kojom je svaki razgovor bio iluminativan, neočekivan, duhovit, izazivački, prevrednovalački, lucidan. I stilski rafiniran, cizeliran, elegantan. Oskarvajldovski. Prva rečenica kojom mi se obratio, a nazvao me na kućni telefon nakon jedne objavljene kritike prije no što smo se uživo upoznali, obilježila je naš odnos: »Niste usamljeni, nemojte nasjedati na ideju usamljenosti, ima nas još koji pišemo i čitamo. Možemo li o tome razgovarati?«. Naravno da o usamljenosti više nije moglo biti govora. Ne mogu zamisliti ono što nazivamo javnim prostorom bez Zuppina majstorstva kratkih razgovornih formi, fragmenata, glosa, aforizama, dosjetki, bljeskova misli. Ne mogu zamisliti ni da je ovo nekrolog. I nemojte ga tako čitati. Pisac nam je ostavio toliko novih početaka i novih ulaza u svoje pjesničke, kazališne i filozofske bilježnice. Iz Zuppine pjesme »Kratka uputa«, glas pisca: »Nacrtaj ga bijelim/Bijelim po bijelom/Neka svakako/Na kraju ostane/Čisti početak.«