Predstava »Odisej« londonskog kazališta Theatre ad Infinitum od onih je koje dokazuju da su za kazališni čin doista potrebni samo prazan prostor i glumac, te naravno publika. Kao polazište redatelj Nir Paldi i glumac George Mann uzeli su skraćenu i pojednostavljenu verziju priče o mitskom junaku Odiseju. U svom djelovanju Theatre ad Infinitum vraća se danas pomalo zapostavljenoj vještini pričanja priča (storytelling), koju povezuje s različitim kazališnim tehnikama – od škole Jacquesa Lecoqa do klaunerije.

Ono što iznova oduševljava, a što bi se uvjetno rečeno moglo nazvati britanskom glumačkom školom, izvrsna je dikcija glumca Georgea Manna, odnosno visoko kultivirana jezična razina kojom sugestivno vodi gledatelje kroz poznatu priču o Odisejevim putovanjima i njegovu konačnom povratku kući. Bez ikakvih scenskih efekata osim promjene svjetla u funkciji priče i kreiranja atmosfere pojedinih prizora, Mann koristi isključivo svoje tijelo i glas kao izvedbene instrumente. Kombinacijom fizičkog teatra, interpretacije teksta i klaunovskih vještina, on se tijekom sat vremena trajanja predstave transformira iz lika u lik, kreirajući istodobno vizualni i zvučni materijal.

Iskazujući nevjerojatnu moć glumačke imaginacije, George Mann proveo je riječku publiku kroz poznate epizode Odisejeva putovanja – od iskrcavanja na otoku Lotofaga, Polifemove špilje, obračuna s jednookim kiklopom, do finalne krvave osvete Penelopinim proscima. Osim raznih muških i ženskih likova, poput Polifema, čarobnice Kirke, slijepog proroka Tirezije, Odisejeva sina Telemaha, nimfe Kalipso, Penelope i njenih prosaca, Nausikaje, boginje Atene, kralja Alkinoja, Odisejeve dadilje i drugih lica, Mann pokretom i glasom dočarava i more, vjetar, ptice, oluju…, kao i poznatu epizodu kad je Odisejeve ljude Kirka pretvorila u svinje.

U svoju izvedbu Mann je unio i podosta duhovitosti, na pojedinim mjestima parodirajući uzvišeni epski stil. I njegovo prikazivanje raznih mitoloških likova često je na rubu parodije, dok se u interpretaciji ženskih likova glumac ponekad oslanja i na stereotipe, poput sugeriranja ženskih oblina i piskutava glasa.

Izvedbeno majstorstvo Georgea Manna publika je nagradila dugotrajnim pljeskom i povicima »bravo!«, a glumac je dobio i zasad najvišu ocjenu koju će biti teško nadmašiti.