Ovako Matoš o drami »Prokletstvo« piše 1907. godine: »Dva-tri dana prije prikazivanja umiješao se Neko i drama bi zabranjena! Zašto? Jer raspravlja o sasvim evanđeoskoj misli, o slobodnoj savjesti. Jer purgar Toma sasvim pravilno misli, da za razgovore sa božanstvom ne treba svijesnim dušama nikakvog nametljivog tumača.

Jer je u komadu iznesena stara, i vrapcima poznata, nepobitna historijska istina, da je katoličko svećenstvo usurpiralo vlast sasvim neduhovnu, silovitu, neevanđeosku i svjetovnu, da je razum ljudski držalo u debelom mraku, vojevalo proti uspjesima nauke, pomagalo političke tiranije, nametnulo sebe glavnim duhovnim i svjetovnim sudijom, postavši najizrazitijim neprijateljem svakog napretka i slobode.« Borna Baletić u Eurokazovoj produkciji iznimno opravdano ponovo otvara »ateističku misu« ili dramu »Prokletstvo« Milana Ogrizovića i Andrije Milčinovića, promijenivši joj naziv: sada je pred nama »Toma« ili glavni lik iz »Prokletstva«. Ono što prvo iznenađuje u malom prostoru Eurokazove pozornice, gdje publika praktički sjedi jedna drugima u krilu (toliko je stješnjen prostor), nisu ekspresionističke maske (efektna izobličenja glave u stilu pereca/cijevi koje nose glumci), nego ljepota jezika ove stoljetne drame. To je zbilja agramerski slojevit matoševski i krležijanski jezik, isprepleten s latinskim i njemačkim, a opet izvanredno izbrušena kombinacija štokavštine i kajkavštine. Njegova elegancija više se ne čuje u javnim diskurzima, dapače to je jezik koji momentalno izaziva nostalgiju za vremenom kad je edukacija inzistirala na cjelovitim, logički razrađenim rečenicama, a ne na emotikonima i krnjim rečenicama interneta.

Osuda progona

Zato je posve nepotrebna dramaturška odluka Mihovila Rismonda i Borne Baletića da originalnom tekstu »nadoštukaju« još i komadić Flaubertova »Iskušenja Svetog Antuna«, a onda i završno krpicu iz Büchnerove »Dantonove smrti«. Povećavanje heterogenosti materijala, baš kao ni promjena nazive drame, ne rade za predstavu. Jer glavna teza originalnog teksta »Prokletstva« jača je od naknadno nadopisanih komadića. Tu, doma, na Kaptolu, imamo uhljebe i ucjenjivače naroda. Glavni lik Ogrizovićeve i Milčinovićeve drame, Toma, progovora o svećenstvu koje ne potiče svoje vjernike na međusobnu brigu, solidarnost, dobrosusjedsku slogu, na mir i opraštanje, na ravnopravnost među spolovima, nego politikantski kuha ropsku poslušnost vjernika prema različitima politikama nasilja, crkvenih dačbina i svekolike netolerancije. Refren korumpirane crkve u drami glasi: »ubij bližnjeg svoga«, naročito ako ti ne priskrbljuje dovoljno novaca. Ni ne pokušavaj ga razumjeti. Logika crkvenog izrabljivanja naroda je glavno nasilje protiv kojega ustaje Toma, ali jednako je kritičan i prema svojim povodljivim pučanima, o kojima kaže: »Zar mislite, da je manje zlo, ako vi ubijate, palite i otimljete na zapovijed drugih, a sami se u svom srcu radujete?«.

Kakav je, dakle, suvremeni kontekst ovog uprizorenja? Sjetimo se samo molitvene podrške umirovljenog biskupa Ante Ivasa recentnom Thompsonovu zagrebačkom koncertu ovog ljeta, kao događaja koji je suvremeni Toma, teolog po imenu Mario Trifunović, za portal Index.hr ovako komentirao: »Kako je moguće da toliko mladih ljudi dolazi na Thompsonov koncert bez kritičke svijesti, rame uz rame slave s ljudima koji nose ustaške simbole, pitam se gdje je i Crkva zakazala sa svojim edukacijama po školama, ali i u župama. Na koncertima su mač i križ, a mač i križ ne idu nikako zajedno. Svi oni koji znaju kršćansko učenje i Evanđelje, ako se pozivaju na Isusa iz Nazareta, znaju na što je on pozivao, a to je ljubav prema bližnjemu.« Baletićeva predstava kroz nadopisani tekst Mihovila Rismonda citira izboje nasilja koje su recentno pokušali provesti »mladići u crnom«, kad su u ime kršćanskog domoljublja i mržnje prema Srbima (Crkva bi prva trebala paziti da to dvoje nikada ne bude međusobno povezivo) pokušali prekinuti izložbu u Srpskom kulturnom centru u Zagrebu, time narušavajući temeljne vrijednosti Ustavnog poretka svoje države.

Performeri zatim navode i činjenicu da samo pet bolnica u Zagrebu trenutno službeno administrira abortuse. Ostale negiraju ženama prava odlučivanja o vlastitu tijelu, iako bismo trebali imati zdravstveno osiguranje dostojno sekularne države, a ne svećenstvo koje upravlja medicinskim institucijama. Predstava upozorava i da već spomenuti Marko Perković Thompson, ponosan na svoja ustaška obilježja (»Ustaške mi pjesme ne smetaju, dapače, pjevam ih«, poručio je u intervjuu Večernjem listu iz 2002. godine), upravo javno prijeti zagrebačkom gradonačelniku Tomislavu Tomaševiću zbog najnovije zabrane svog koncerta u Areni, što je još jedan presedan pjevačeve bahatosti i nekulture. Da, apsolutno je vrijeme za Ogrizovićevu i Milčinovićevu dramu. Ona osuđuje ekstremizam crkvene privilegiranosti, manjak empatije crkve prema svim oblicima teškog života, kao i manipulaciju domoljubnim vrijednostima (tu je važna rečenica: »Svijet hoće da bude varan.«). Ulazi i u kritiku nasilja koje u zadnjih pola godine provode pojedini branitelji i navijači, također se lažno sakrivajući iza »patriotskih« agendi. Nitko kome je u interesu vlastita zemlja, međutim, ne progoni i ne mrzi svoje sugrađane.

Glumačka samosvijest

Pohvaliti treba i sjajnu glumačku ekipu: Luku Sliškovića kao zgranutog i zabezeknutog, ali nepokolebljivo istinoljubivog Tomu, čija se emocionalna intonacija vrti oko očuđenog i produljenog stanja šoka. Prizor u kojem visi sa stropa (noge su mu na tavanu, samo glava i ruke vise prema publici) podsjeća nas koliko lako borci za pravdu završavaju kao žrtveni jarci, čije se tijelo udara, razapinje i slama kako bi svojom raskomadanošću ili izobličenošću pojačalo vladavinu straha. Šteta je jedino što Slišković glumački čita Tomu isključivo kao fanatika pravde, ne uviđajući u liku ljudsku toplinu, jasno zadanu tekstom. Izvrsni su i Luka Bulović (Gaj, Prepozit, Đavao) i Igor Jurinić (Imbro, Župnik, Hilarion): dva glumca koji sa sobom donose ne samo dikcijsku virtuoznost (posebno Bulović), nego i brutalno točne intonacije institucionalnog zlostavljanja Tome. I ženske su uloge maksimalno predane paroksizmu ekspresionističke geste: Tara Dorotić s velikim mračnim mirom igra Tominu skršenu Majku i k tome okrutnog, nemilosrdnog, ciničnog ženskog Boga ništavila i destrukcije (glumački izvrsnu, ali ponovo dramaturški slabu kariku izvedbe). Ena Jagec snažno i sugestivno igra vapajne likove zagrebačkih pučanki. Borna Baletić glumački sudjeluje u vlastitoj redateljskoj predstavi, što je s jedne strane pohvalna ravnopravnost s ansamblom, ali s druge manjak svijesti o tome da i redatelju (kad je na sceni) treba zrcalo za glumački rad, u čijem nedostatku igra usiljenije od ostatka ekipe.

Završno, predstava donosi kritičku osudu crkvene bezdušnosti, kao i promišljanje nasilja povodljive rulje, gradeći ih kroz bogatu i pažljivo koreografiranu glumačku ekspresivnost (Ena Jagec je potpisana i kao koreografkinja). Svrstala bih »Tomu« u hrabrija i originalnija ostvaranja aktualnog zagrebačkog repertoara. Unatoč tome što igra u prostoru sitne građanske dnevne sobe, način na koji Baletić majstorski koristi prostor kao redatelj (otvaranjem ugradbenog zidnog ormara, zatim ljestvi koje se penju prema tavanu, kao i stepenica koje vode u podrum Eurokazova ureda), izvedbi poklanja elizabetinsku troslojnost pakla, čistilišta i rajskog nadzemlja. Ne koristim slučajno ovu terminlogiju. Ogrizovićeva i Milčinovićeva drama je zapravo jedan kritički misterij vjere, a ne njezino odbacivanje. Vjerojatno zato Baletićeva ekipa ne igra verziju Ogrizovića i Milčinovića, nego se nastoji povezati s pathosom francuske revolucije i njezina zaokreta iz zaustavljanja jedne vrste (rojalističkog) nasilja prema drugoj vrsti (revolucinarnog) terora.

Aktualnost »Prokletstva«

Dublji stav predstave je da na mjestu vjere, nade i ljubavi stoji praznina ili bar manjak projekta ljudskog oslobođenja od mržnje. Ne bih se složila da su emancipatorske politike tako jalove i slabe, ali razumijem ogorčenost iz koje se progovara. Bitnija od nje je buntovna dimenzija predstave i mali, ali uzorni glumački ansambl. Svakako izvedba koja se ne boji prozvati laž i licemjerje crkvenih »dušebrižnika«, kao ni nasilje narodskih hajkača na mržnju. Ovo nije na pozornici, ali vrijedi ponoviti iz drame, Tomine riječi: »Ne radi se ni o tom, hoćemo li stradati od naroda, što smo kaptolski ili nismo – nego o tom, jesmo li i sami sebi dužni štogod. Eto, kad ja učinim zlo, mene boli. Ja ne pitam što će na to ovaj ili onaj, bio on sudac ili svetac. Pa tko od mene ište da činim ono, što mene boli i što druge boli, taj ne misli dobro ni meni ni drugima i toga ja nisam dužan slušati.« Začuđujuće aktualan dramski rukopis!