RIJEKA – Talijanska drama HNK-a Ivana pl. Zajca prvi put u svojoj povijesti postavila je na scenu dramu »Enrico IV.«/»Henrik IV.« talijanskog dramatičara Luigija Pirandella (1867. – 1936.). Praizvedba ovog komada bila je prije točno sto godina, 1922. u Milanu, a smatra se Pirandellovim remek-djelom.

Postavivši ga na svoj repertoar Talijanska drama napravila je odličan potez, a u režiji talijanskog redatelja mlađe generacije Marca Lorenzija riječki HNK dobio je osuvremenjenu interpretaciju dramskog klasika koju je premijerna publika ispratila pljeskom i ovacijama, pozvavši glumce nekoliko puta na naklon. U Talijanskoj drami, ali i općenito u dramskom programu »Zajca«, nakon poduljeg vremena dogodila se – predstava, onakva kakvu ćemo pamtiti.

Gluma i ludilo

I u »Henriku IV.« do izražaja dolaze bitne karakteristike Pirandellova dramskog opusa. Gotovo u svim njegovim dramama narušava se tradicionalna dramska struktura i nastoji razotkriti fikcija o nekoj »pravoj zbilji« koja bi prethodila i utemeljila kazališnu igru. U tom se smislu Pirandello drži prethodnikom teatra apsurda, ali i nekih drugih modernističkih, pa i poslijemodernističkih pravaca u oblikovanju kazališnog teksta i izvedbe. Također u svojim dramama često eksperimentira s redateljima i glumcima, nastojeći nadići granice između scene i gledališta. Suvremena kritika osobito cijeni njegovu dramu »Henrik IV.«, u kojoj se isprepliću motivi glume i ludila.

Zaplet »Henrika IV.« je ukratko ovakav: prije dvadesetak godina u visokom su društvu priredili maskenbal i odlučili da će svaki par odigrati ulogu neke povijesne ličnosti. Jedan od uzvanika sudjelovao je odjeven u kostim koji je predstavljao Henrika IV., njemačko-rimskog cara iz jedanaestog stoljeća, međutim dogodila se nesreća – pri padu s konja on zbog udarca u glavu gubi svijest i budi se uvjeren da je doista car. Kako se njegovo ludilo više nije moglo liječiti, obitelj mu je u njegovu dvorcu uredila dvorane te unajmila pratnju, tako da je mogao živjeti kao Henrik IV.

Uspjela adaptacija

U svojoj, uspjeloj, adaptaciji Pirandellova predloška dramaturg Lorenzo De Iacovo i redatelj Marco Lorenzi radnju su smjestili u neku suvremenu kliniku, pa tako predstava počinje dolaskom Matilde (nekadašnje Henrikove ljubavi koju je utjelovila Leonora Surian Popov) u pratnji Belcredija (Mirko Soldano) u psihijatrijsku ustanovu gdje im Doktorica (Ivna Bruck) govori o svom istraživanju i objašnjava proces liječenja kojim će se razriješiti Henrikova trauma – psihijatrica, naime, vjeruje da je neophodno simulirati scenu njegova pada s konja kako bi se oporavio. Taj prizor istovremeno se odvija u uredu Doktorice i putem videoprojekcije, čime se kazališna stvarnost proširuje onom filmskom. Taj multimedijski dijalog između kazališta i filma nastavit će se i dalje tijekom predstave, posebno u evokacijama ljubavne veze između Henrika i Matilde u mladosti, prije 26 godina (videoprojekcije potpisuju Edoardo Palma i Emanuele G. Forte, a mlade Henrika i Matildu glume Deni Sanković i Ana Marija Brđanović).

U jednom trenutku drvena konstrukcija ureda s prozorima se rastvara i u scenografskoj zamisli Diane Ciufo postaje dinamička, pokretna pozadina mizanscene. Kako bi se Henrika »vratilo« u vrijeme traume koja mu se dogodila, potrebno je uz pomoć glumaca i srednjovjekovnih kostima (kostimografkinja je Manuela Paladin Šabanović) rekonstruirati vrijeme maskenbala tijekom kojega se desila nezgoda. I tu Marco Lorenzi, u pirandelovskom duhu, isprepliće kazalište i stvarnost, zbilju i fikciju. Glumci tako istodobno igraju i sebe i likove koje tumače – Serena Ferraiuolo (ujedno Bertoldo) igra glumicu koja je dobila otkaz u kazalištu u Rijeci (uz komentar da uprava kazališta ništa ne kuži); Giuseppe Nicodemo je Giuseppe i Arialdo; Andrea Tich je Andrea i Landolfo, a Stefano Iagulli je Stefano i Ordulfo. Oni će u improviziranoj glumačkoj garderobi postati glumci koji će poslužiti u inscenaciji za poludjelog Henrika IV.

Maestralni Cvjetković

A tu na scenu stupa nositelj naslovne uloge, Aleksandar Cvjetković, koji je ulogom Henrika IV. vjerojatno ostvario jednu od najvažnijih rola u svojoj karijeri. Na izvrsnom talijanskom jeziku, odlične dikcije, Cvjetković je maestralno utjelovio lik kroz koji se prelamaju vječna pitanja o odnosu ludila i »normalnosti«, odnosno »ludila« putem kojeg se dolazi do istine (nimalo slučajno citira se Shakespeareov »Hamlet«). Cvjetković minuciozno gradi lik Henrika, kojemu je zapravo hinjeno ludilo štit od stvarnosti, a još više od protoka vremena s kojim se ne želi suočiti.

U simuliranoj sceni, koja Henrika treba vratiti u »normalnost«, ulogu Matilde tumači njezina kći Frida (Ana Marija Brđanović). Henrik se tako nalazi pred ženom sličnoj Matildi prije dvadeset godina, koju je tada volio i koju i dalje voli. Tu je važna i jedna povijesna epizoda – nakon likvidacije saskog ustanka u odlučnoj bitci kod Hamburga, Henrik IV. je došao u oštar sukob s papom Grgurom VII. u pitanju laičke investiture. Kad ga je papa ekskomunicirao, on je popustio i poklonio se papi u Canossi. Taj Henrikov dolazak u Canossu u predstavi najavljuje padanje snijega, što će postati naročito znakovito u posljednjem prizoru. Završnica Pirandellova »Henrika IV.« je takva da Henrik – koji se već prije nekoliko godina probudio iz svojeg ludila, ali je odlučio i dalje glumiti ludilo, jer se nije želio vratiti u stvarnost za kojom je toliko kasnio, mačem probada Belcredija. U finalnoj sceni Aleksandar Cvjetković kao Henrik, odjeven u crvenu haljinu poput luđačke košulje, silazi s pozornice u gledalište i nestaje u hodniku kazališta, dok na ekranu pratimo film u kojem on izlazi iz riječkog HNK-a ispred kojega upravo počinje padati snijeg. U ovoj dojmljivoj završnoj sceni Marco Lorenzi simbolički vraća Henrika IV. u Canossu, natrag u njegovo »ludilo« – Henrik će do smrti glumiti luđaka, jer bi mu u protivnom sudili kao ubojici…

Uz sjajan glumački ansaml »Henrika IV.« treba istaknuti i izvrsnu glazbu Marina Butorca, dok je za vizualni dojam predstave zaslužan i oblikovatelj svjetla Predrag Potočnjak.