ZAGREB – Projekt »Big Box« dramaturško-glumačko-plesne grupe studenata sa zagrebačke Akademije dramske umjetnosti jedna je od rijetkih prilika kad mladi umjetnici otvaraju veliku socijalnu temu nasilja kapitalizma. To je tim važnije jer na mnogim privatnim fakultetima danas edukacija umjetnosti sve više nastoji prešutjeti bilo kakve refleksivne, analitičke ili kritičke dimenzije svijeta u kojem živimo, u korist guranja budućih umjetnika prema skrušenom služenju u »kreativnim industrijama« iliti raznim varijacijama rada u marketingu. Kapitalizam itekako treba poslušnog umjetnika-trgovca, jer funkcionira prvenstveno kao prodaja imidža. Kapitalizam samog sebe najradije prikazuje kao zbirku malih luksuza, dizajnerskih terasa, samougađanja u privatnom vremenu, kao svedostupnost putovanja i zabavnih parkova, partijanja i lake mobilnosti između atraktivnih centara zabave.

No, predstava »Big Box« trga zastor zavodljive »bezbrižnosti« najbogatijih i ulazi u mnogo istinitiji i neusporedivo češći, premda i medijski vrlo slabo reprezentiran radni prostor siromašnih.

Na lokaciji smo lanca brze prehrane, u proizvodnoj korporativnoj jedinici, sa svim njezinim strogim hijerarhijama nadzora ponašanja, stavova i emocija. U njemu možemo prepoznati serijalni model McDonald’sa, najvećeg i najbogatijeg lanca brze hrane na svijetu, premda nije eksplicitno imenovan. Prepoznatljivost donose blistave žuto-crvene boje vašarski osmišljenog prodajnog prostora, unutar kojeg veliki osmijeh prodavača prodaje nutricijski slabokvalitetnu, brzo pripremljenu hranu. Zaposlenici rade za malu (često minimalnu) nadnicu, a tijelo tog korporativnog radništva mahom je zaposleno ili privremeno (studiraju) ili nisu obrazovani i nemaju priliku daljnjeg profesionalnog usavršavanja, dakle ostaju na poslu zato što nemaju kamo drugamo otići. Nema sindikata ni radničkih prava. Nitko se ne buni jer je čitav sustav sračunat na zatiranje bilo kakvog propitivačkog glasa: ili podvrgavanje ili otkaz. To predstava izvrsno pokazuje.

Ludilo klaunova

»Big Box« počinje dolaskom The Antea (Dantea), u interpretaciji pogođeno naivnog i iskreno suradljivog glumca Antuna Antolovića, na razgovor za posao u poslovnici brze hrane. Dočekuje ga dramaturški demonizirana figura poslodavca Lucića (s očitim asocijacijama na Lucifera), izvrsno odigranog cinika u interpretaciji Andrije Žunca. Lucić nudi zaposleniku lažnu ruku »obiteljskog supripadanja«, dakle izrazito podsjeća na srednjovjekovnu rolu srdačnog, svim mastima lažne ljubaznosti premazanog Poroka. Upravo je emocionalna ucjena ono čime najvještije barata. Ali The Ante (Dante) sumnja u svog Vergilija, skeptično promatrajući njegove manevre. Plesni kor (Jana Božić, Lea Brcko, Lea Filipčić, Ana Kljujev, Isabela Eva Ljubičić, Jurica Nikolić, Laura Vojnović, Nina Jugo, Karla Kuljiš i Matija Maksić) ili mehanički obavlja posao pripreme hrane (za dugim limenim stolom) ili partija, što je odigrano s puno pomnosti prema detaljima međusobnog koreografskog usuglašavanja.

Cijela predstava ima štih moraliteta. Prvih sat vremena dvosatne izvedbe pratimo koliko se svi »miševi« ili zaposlenici korporativnog svijeta rado i dragovoljno podvrgavaju robotskim zadacima proizvodne linije (jedni donose, drugi raspakiravaju smrznutu hranu, treći je pripremaju za pečenje, četvrti peku, peti stavljaju na tacne, šesti su na blagajni, sedmi poslužuju, osmi pospremaju stolove, deveti su zaduženi za iznošenje smeća iz poslovnice itd.), mahom obavljajući svoje poslove mehanički i s potisnutim gađenjem, ali bez prigovora. Drugih sat vremena izvedbe vidimo kako se The Ante (Dante) grči u nekoj vrsti psihotične transformacije u klauna (zanimljiva dionica ekspresionističkog plesa), dok ostatak »malih mišića« polako rastura prostor pripreme hrane, bacajući uokolo tijesto i kante, lonce, komade vješalica i stolova.

Višak generalizacija

Drugim riječima, redateljski trio u sastavu Ivane Kukavice, Jana Sameka i Isabele Eve Ljubičić (u produkciji Margarete Ivoš) provodi nas kroz imploziju (samourušavanje) i zajedničku eksploziju suvremenog korporativnog zaposlenika. To je osoba koja mora raditi da preživi, mora pristati na poslove koji su tržišno najdostupniji, a kad jednom uđe u »pakao rada« (na samom početku predstave citira se kratko Danteov spjev), u tom grotlu može jedino izgubiti razum i/ili podivljati. U drugom dijelu predstave prisutno je i otvoreno moraliziranje, obraćanje publici tekstom je li zbilja zabavno sjediti u restoranima gdje te poslužuju poluživi korporativni klauni i sa zvučnika trešti najbanalnija pop-glazba. Kao i uvijek kad se publiku konfrontira pitanjem »kako vas nije sram što se protiv toga ne bunite«, pobuna izostaje. Jer gledateljstvo ima opravdani problem s time da ga se svodi na stereotip o vječnoj pasivnosti i homogenom političkom sljepilu.

Ima i drugih promašenih replika, tipa: »Klauni se ne pamte. Pamti se Hamlet. Zašto što je patnik.« Ne, pamte se vrlo kompleksni tekstovi kulture otpora, jedan od njih je i Shakespeareov »Hamlet«, nesvodiv na patništvo. Osim toga, lik suvremenog zaposlenika koji na sebe dragovoljno navlači odoru slijepe poslušnosti i straha rijetko kad poseže za umjetničkim izrazom (u predstavi samo prijeti poslodavcu kontaktiranjem novinskih medija radi prijave nepravednog otpuštanja djevojke koja je pala i rasula hranu), zbog čega taj samocenzurirani i cenzurirani kotačić kapitalističkog sistema sigurno nema ni pretenzija da bude povijesno zapamćen. Ako umjetnost preuzima njegovu reprezentaciju, mora li od zaposlenika raditi klišej žrtve? Sociologija književnosti upozorava na problem suvremene umjetnosti u kojoj ima sve manje prikaza radništva koje nije krajnje jednobojno i plitko prikazano, premda u stvarnom životu radništvo itekako ima svoje Hamlete, kao i ogromnu paletu likova koji nemaju pretenziju na prozivanje dvorske korupcije (niti na poeziju), ali veoma su etički i emocionalno slojeviti (što recimo vidimo u prozama Tee Tulić i Marije Andrijašević).

Snaga brehtijanske teme

Zato bih rekla da je »Big Box« projekt koji odlično započinje, da bi zatim prešao u sve općenitije prizore nemoći. Ipak, već i sama činjenica da autorski tim ove predstave želi adresirati jake osjećaje ogorčenosti i besperspektivnosti mladih, kao i upustiti se u kritiku korporacijskog nasilja prema zaposlenicima, apsolutno je vrijedna društvene pozornosti. Što se tiče same Akademije dramske umjetnosti, važno je vidjeti da njezini studenti ne stasaju kao puke sluge ideologijskog sistema i potencijalni gažeri sapunica, nego i smjeli prevrednovatelji društvenog licemjerja. Posebno bih pohvalila glumački dvojac u sastavu Žunac i Antolović, koji svojim punim, bespoštednim i vrlo sugestivnim autorskim kapacitetom surađuje s dramaturzima i plesačima te kompetentno nosi ovu budničarski samosvojnu predstavu.