Već je sama muzika iznimno privlačna za publiku, a orkestar ju je – pod dirigentskim vodstvom Nade Matošević – izveo primjereno svojoj reputaciji najboljeg kazališnog orkestralnog korpusa u Hrvatskoj. Ni riječki Balet nije zanemariv ansambl, što je dokazao nizom naslova prošlih sezona, među kojima su neke predstave pravi biseri plesne umjetnosti. Stoga su i očekivanja bila velika.
U praksi međutim, ni najjednostavniju ideju nije uvijek lako realizirati. Pogotovo u novim uvjetima i s nepoznatim ansamblom, a to je dočekalo švicarskog koreografa Etiennea Freya. Uvidom u ono što je napisao u programskoj knjižici, evidentno je da se radi o vrlo senzibilnom baletnom umjetniku, koji je odmah imao viziju budućeg scenskog djela. »Čak i prije nego što sam spustio slušalicu, u mislima mi se pojavila slavna skulptura Camille Claudel nazvana ‘La valse’ (Valcer)« – piše Etienne Frey.
Strastvena i nesretna
Tako se krenulo s pričom o nesretnoj pariškoj kiparici koja je unatoč velikom talentu (ili upravo zbog toga) pola života provela zatvorena u zavodu za mentalno oboljele osobe. Tužna i potresna priča, koju također možete otkriti unutar korica programske knjižice…
Ali, je li valcer primjeren ples takvoj tragediji? Je li jedna skulptura u Camillinom opusu dovoljno uporište za cjelovečernji balet koji za temu uzima njen život?
Camille Claudel bila je impulsivna, nadarena i strastvena osoba, što je bilo vidljivo u njenom radu. To joj je, međutim, priskrbilo više nesreće nego pozitivnih trenutaka u životu – od toga da izbor kiparskog poziva nije prihvaćala njena obitelj, preko činjenice da se ženski talent u to vrijeme nije dočekivao s odobravanjem, do emotivnih kriza uzrokovanih postupkom njena učitelja i ljubavnika Augusta Rodina, koji ju je napustio, ne mogavši podnijeti količinu senzibiliteta koji je zračio iz njena bića i njenih djela… Za takvu životnu priču potrebna je mnogo strastvenija glazba od valcera, koji je samim svojim pravilima o »nedodirivanju tijela plesača« – suprotan onome što je htjela reći Camille svojom skulpturom »La valse«.
Ono što je pritom još važnije, jest da Etienne Frey pokretom nije uspio ispričati priču. Iako je za solisticu uzeo sjajnu Cristinu Lukanec, koja je u pojedinim prizorima uspjela dočarati bol i rastrojenost te posvećenos svojim skulpturama, koje su nesretnoj Camille bile jedino primjereno društvo u životu – sve što se zbivalo oko nje nije imalo suvislu priču i teško je bilo razlučiti tko u tom kolopletu valcera koga i što igra.
Zbunjena publika
Nešto sadržajniji bio je susret Camille i Pjesnika (u više tjelesnih pojava), ali je ipak prvi dio baleta protekao u mukloj tišini pocrtavajući osjećaj zbunjenosti kod publike.
Tek u drugom dijelu predstave – kada koreograf više nije imao namjeru pričati priču, već se prepustio plesu – publika je prepoznala poziv s pozornice, nagrađujući završetke pojedinih scena pljeskom. Ipak, svi anambl prizori bili su i dalje zbrkani, koreografirani bez reda i ideje, otkrivajući publici sve slabosti baletnog kora koji nikada nismo vidjeli toliko ogoljelog…
