ZAGREB – Predstava »Sorry« redatelja Bobe Jelčića i dramaturginje Mirne Rustemović u produkciji Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu te u okviru projekta Prospero – Prošireno kazalište dobitnik je Nagrade »Ivo Hergešić« za sezonu 2021./22. Nagrada se sastoji od plakete, umjetničke skulpture, rada akademske slikarice i redateljice Tine Violić, i novčanog iznosa. O dobitniku je odlučilo tročlano povjerenstvo u sastavu Tomislav Kurelec, Anđela Vidović i Olga Vujović. Svečana dodjela Nagrade održat će se u nedjelju, 25. rujna, u 12 sati u Vili Arko, Basaričekova 24, u Zagrebu.

Afirmacija kazališne kritike

Nagradu »Ivo Hergešić« pokrenulo je i utemeljilo Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa s namjerom poticanja kazališnoga stvaralaštva i afirmacije kazališne kritike i teatrologije u Republici Hrvatskoj. Nosi ime u spomen na djelovanje istaknutoga hrvatskog teatrologa, književnoga povjesničara, prevoditelja i kritičara Ivu Hergešića (1904. -1977.). Dodjeljuje se u rujnu svake godine za najbolje kazališno ostvarenje (predstavu u cjelini ili pojedinačno umjetničko ostvarenje) premijerno izvedeno u prethodnoj kazališnoj sezoni (od 1. rujna prethodne do 31. kolovoza tekuće godine). U obzir za nagradu dolaze sve predstave kazališta i kazališnih skupina izvedene u Republici Hrvatskoj u navedenom razdoblju. Nagradom se obuhvaćaju raznorodni oblici i vidovi izvedbenih umjetnosti te zahvaćaju i apostrofiraju umjetnička dostignuća svih kazališnih profesija, odnosno izvođača i članova autorskih timova i svih onih koji svojim djelom pridonose potvrđivanju i razvoju kazališne umjetnosti.

U obrazloženju žirija za ovogodišnju Nagradu »Ivo Hergešić« predstavi »Sorry« navodi se:

«Potreba za ocjenom, procjenom, usporedbom i rangiranjem kazališnih predstava prema osobnom ukusu odlikuje brojne kazališne posjetitelje, a ne samo takozvane gledatelje sa zadatkom kako se često vole nazivati profesionalni kazališni kritičari. Da bi se odmakli od prvotne razine »sviđanja i nesviđanja«, kritičari nastoje svoj sud potkrijepiti znanjem i iskustvom, pa time pretendiraju »objektivnoj procjeni«. Ocjenjivanje tuđega rada predstavlja zadovoljstvo i muku jer usprkos pokušaju da se rangiranjem u kazališta »uvede red«, nije zanemariva spoznaja da prosudba nečijeg truda, talenta, utrošena vremena ili novca izaziva u autorima nelagodu, a produkciji materijalni gubitak (ovo se drugo, zbog uvjeta na domaćem tržištu, ipak uglavnom ne događa)…

Prepoznatljiva poetika

Redatelj Velibor Bobo Jelčić nakon prekida suradnje s dramaturginjom Natašom Rajković nastavlja razvijati prepoznatljivu poetiku u kojoj je katkad »pretumbao« poznati tekst ili zaglušio glumačku gestu, pa bez obzira je li time izazvao odobravanje ili negodovanje, njegove predstave nisu nikoga ostavljale ravnodušnim. Valja reći da neke predstave nisu opravdale visoka očekivanja, ali HNK-ova predstava »Sorry« sadrži sve najbolje što Jelčića razlikuje od većine redatelja. Najvažnije, sadrži i određeni pomak unutar njegove prepoznatljive poetike pa da istaknemo najvažnije: lagana diverzija unutar krovne kazališne institucije, ravnopravna podjela uloga glumačkim veteranima i tek stasalom naraštaju glumaca te iako diskretan, učinkovit humor na račun tradicionalnih vrijednosti.

Predstava je potaknuta filmom »Peyton Place« redatelja Marka Robsona snimljenim 1957. prema romanu Grace Metalious o životu u američkom gradiću u kojem gotovo nitko nije onakav kakvim se prikazuje. Kostimi i scenografija Zdravke Ivandija Kirigin te nekadašnji šlageri u izvedbi pijanista Karla Hubaka dočaravaju ugođaj iz sredine prošlog stoljeća, a to ujedno pokazuje da su pojave poput licemjerja, manipulacije ili pogodovanja stalne i prisutne bilo kada i bilo gdje…

Bez loše uloge

Završno, u ovoj predstavi nije bilo loše uloge…, pa zato iskrene čestitke Jadranki Đokić, Lani Meniga, Melody Martišković, Marku Makovičiću, Luki Knezu, Lari Nekić, Vidu Ćosiću, Marinu Steviću, Almi Prica, Ivanu Colariću te inspicijentu Antoniju Mrzliću i statistima Andreju Drenskom i Patriku Sečenu jer su s redateljem Bobom Jelčićem u tragikomediju svakodnevice upisali nešto što često zaboravljamo – da artikulirana kritika suvremenih neuroza ne može bez humora, ali ni bez glumaca koji će istinski razumjeti sve čovjekove ranjivosti«, piše u obrazloženju.