Pod Učkun kućice bele/miće kot suzice vele… recitira sa zadnjeg sjedišta naše limuzine (golfa četvortke) rođena Novljanka, beogradska kazališna, filmska i televizijska glumica Branka Petrić-Fehmiu. »Jeste li vi to učili u školi? Znate li tko je Drago Gervais?« pita nas. »Naravno«, odgovaramo moja kolegica psihologica Marija Magdalena Šamal i ja. »Tri nonice su mi najdraže«, naglasim. A »Najljepša sam gora sred istarskih strana/Gizdava sam ko nevjesta tanana?« pita Branka dalje. »Ne«, kažemo. »Ne?!?! Pa to je čuveni Vladimir Nazor«, veli Branka dok se vozimo tunelom Učka – tom sponom Istre s ostatkom Hrvatske.

Prolazeći tunelom, Petrić-Fehmiu prisjećala se koliko se dugo čekalo na njegovu izgradnju. »Nekad smo morali putovati istarskom obalom kroz sva ona mjesta, koja i Nazor u pjesmi spominje, da bismo došli do čuvenog Pulskog filmskog festivala. Trajalo je satima! I napokon su probili taj tunel«, dodala je Branka, a Učka, »lijepa kao nevjesta tanana«, najzad je izgubila nevinost, našalili smo se.

Vožnja novljanske delegacije, kako smo se prozvali, na Brijune činila se doista kratkom. Prvi put u životu nisam u automobilu upalio radio. Marija i ja slušali smo Brankine doživljaje, reminiscencije na djetinjstvo provedeno u Novom i osnovnoškolske dane provedene na Sušaku, odakle se s obitelji preselila u tadašnju prijestolnicu – Beograd. U doba nakon Drugog svjetskog rata, obilježenog neimaštinom i siromaštvom, Brankina je majka Radmila s mnogim primorskim ženama odlazila u Istru, da bi od tamo donijela kilogram krumpira ili deset jaja. »Kakva je to sreća bila, kada bismo za ručak imali skuhani krumpir!« rekla je egzaltirano.

Mladi ne čitaju

Nasreću ili nažalost, na putu nas nisu dočekale veće gužve, pa smo vrlo lako našli i parking u samom centru Fažane (navodno smo, po tom pitanju, imali sreće). Nije prošlo deset minuta, s maskama na licima ukrcali smo se na brod za Veli Brijun, gdje nas je dočekala voditeljica odnosa s javnošću Kazališta Ulysses Sonja Staničić. Još ne spomenuh glavno – povod našega malog putovanja! Predstava velikog Rade Šerbedžije »Moj obračun s njima«, monodrama inspirirana Krležinim polemičkim spisima, koja zatvara dramski program ovogodišnje sezone Kazališta Ulysses na Brijunima.

Branka Petrić-Fehmiu, naš suradnik Ante Peričić i suputnica Marija Magdalena Šamal

Unutar monodrame, izvedene više od dvije tisuće puta, Šerbedžija se prisjeća svojih čestih posjeta Krleži i Beli (koja ga je, kao mladog glumca izuzetno cijenila i dovela u njihov salon na Gvozdu). Rade u šali jednom prigodom kaže Krleži da zna za Glembajeve, »Na rubu pameti«, »Balade Petrice Kerempuha«, »Latinovića«… no što ste osim toga još napisali? »Pa kad vi mladi, čovječe, ništa ne čitate«, odgovara mu Krleža. I tako je nastala monodrama. Rade je u narednih nekoliko mjeseci pročitao sva Krležina djela. Polemički spisi najvećeg našeg književnog klasika inspirirali su ga za ovu monodramu, ispunjenu nevjerojatno aktualnim temama. Bezvremenska aktualnost, glavno obilježje književnog kanona.

U divnom prostoru tik uz more, okruženi mirisom borova, zrikanjem zrikavaca i u zagrljaju simpatične hotelske socijalističke arhitekture ispijali smo kavu i čekali Radu da se vrati s balota. Toliko je aktivan, rekla nam je Staničić, da nama mlađima nabija komplekse. Kada pobijedi – presretan je, a kada izgubi – bolje mu se ne obraćajte, našalila se. Nasreću, Rade se vraća kao pobjednik. Susret Branke s Radom i Lenkom Udovički bio je izrazito srdačan i emotivan. A kako i ne bi; prijateljstvo je to staro desetljećima, a posljednji su put zajedno igrali, u režiji Lenke Udovički, »Majku Hrabrost«. Teme i ljudi kojih su se dotakli Mariji i meni bili su u većoj mjeri nepoznati. Svjedoci su to nekih drugih vremena, nekih drugih ljudi, danas često i nepravedno zaboravljenih.

Na tvrđavu Minor

Petrić-Fehmiu susrela se i s mnogim drugim dragim znancima na ovome našem izletu, a posebno je se dojmio ponovni susret s Duškom Ljuštinom.

Nakon ručka, Branka se s Radom i Lenkom uputila na popodnevni odmor, dok smo Marija i ja električnim automobilom obilazili naš Nacionalni park. Zastali smo kod Stopa dinosaura da bismo se, u netaknutoj prirodi, i okupali. Nakon 15-ak metara hodanja u izuzetno toplom moru i dalje nam ono nije prelazilo razinu koljena. S maskama za ronjene na glavi odjedanput smo propali u dubinu. A tamo smo imali što i vidjeti. Četiri ogromne meduze oko nas! Brzinom munje vratili smo se na obalu i u more se više nismo vraćali. Nakon prvog susreta »oči u oči« s meduzama, zaželjeli smo biti na obali naše novljanske plaže. Tamo morske dubine krase isključivo lijeni morski krastavci.

Rade Šerbedžija, Branka Petrić-Fehmiu i Lenka Udovički

S Velog smo se Brijuna kasnih popodnevnih sati uputili natrag u Fažanu. Kafići i restorani bili su krcati, pa smo tih 20 minuta između dvaju brodova proveli kod našeg automobila. Branka, znajući kakav nas put čeka od broda do Kazališta Ulysses, obula je cipele prilagođene tom nezgodnom makadamu. Dok smo jeli sendviče, koje nam je spremila Marijina majka, Branka je komentirala kako je ta scena podsjeća na doba socijalizma kada su naši ljudi u Trstu pored automobila jeli sendviče i na sebe navlačili nekoliko para traperica odjedanput. »Prava smo obitelj iz provincije«, dodao sam.
Ruku pod ruku koračali smo tim nezgodnim makadamom Maloga Brijuna od porta do čuvene tvrđave Minor sagrađene koncem 19. stoljeća. Upravo je prekrasna tvrđava i njen čarobni ambijent bio inspiracija osnivanju Kazališta Ulysses, koje je ove godine svečano proslavilo svoju dvadesetu obljetnicu.
Pred veliki je auditorij, uz odzvanjanje gromoglasnog pljeska, izašao Šerbedžija. Prisustvovali smo zaista izuzetnom umjetničkom doživljaju. Rade nas je, svojevrsnom Arijadninom niti, vodio kroz čarobni Krležin svijet, sintetizirajući Velikanovu poeziju, polemiku i biografiju. Svaki je od gledatelja imao svoje asocijacije, povezivao svoje životno iskustvo i poznavanje Krleže s Radinim izvođenjem. »Puno nam je toga bilo nepoznato«, kazali smo Marija i ja. »To je zato što ste mladi«, odgovorila je Branka.

Rastanak uz pjesmu

Ono što i sam glavni glumac priznaje, monodrama ipak nosi pesimističnu težinu realiteta u kojem naše društvo boravi svu svoju povijest, nekoć i danas. »Kao da nam nije dovoljna pandemija koronavirusa, sad sam vas još i ja oneraspoložio«, zaključio je Šerbedžija. Nakon te izjave, koja je u publici izazvala smijeh, Rade nas je »otpustio« na petnaestominutnu okrepu i zamolio da se vratimo, da bismo se ipak rastali uz pjesmu.

Mini-koncert koji je slijedio, od svojih 45 minuta, uz pratnju sjajnog orkestra Zapadni kolodvor, oplemenio je srca svih koji su mu prisustvovali. Repertoar je bio šarolik, od starogradskih, dalmatinskih, slavonskih, romskih pjesama, pa sve do bezvremenskih skladbi pokojnih velikana Dedića i Montena. Arsenovom pjesmom »Djevojka iz moga kraja« Rade je, između dvaju refrena, pozdravio »svoju prijateljicu, djevojku iz Novog Vinodolskog u prvome redu – Branku Petrić«, koju je, pak, publika, nagradila aplauzom.

Doista smo se, usprkos maskama, koroni, oprezu i razmaku, rastali srdačno i prijateljski. Put je kući, uz glazbenike Brankina doba, Vukova, Dedića, Lea Martina, Fosile, Gabi Novak i ostale, obećavao neki novi susret. »Kakav sjajan dan! A Rade je fascinantan«, komentirala je Marija. Iz ugla svoje profesije, objektivno, Branka je dodala: »Kao netko koga čeka vrlo neizvjesna sezona, kao i sve glumce kazališta zatvorenih prostora, tako sam sretna što postoji ovako jedan otvoreni prostor koji kazalištu dozvoljava da živi. Vrlo dobro znam koliko je teško sat vremena vrhunski donositi tako tešku materiju kao što je Krleža, bez ozvučenja, na otvorenom prostoru punom vlage, a da ne govorim o još dodatnih 45 minuta koncerta. Malo tko to može, a na našim prostorima, usuđujem se reći, gotovo nitko.«

»Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu«, pisao je Krleža u svojim »Baladama Petrice Kerempuha«. U tim se vječnim stihovima krije najjasnija istina koju je Rade na volšeban način donio svojoj publici. U četiri se sata, prije svitanja, novljanska delegacija vratila u svoj rodni grad. »Pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu«, ali ako nam češće ovako bu, kao toga čarobnog dana – neka bu!