Prošlosti se moramo vraćati tako da u njoj otkrijemo sve ono što nam može odrediti sadašnjost i otvoriti nam perspektivu budućnosti. Nažalost, kod nas je slučaj da se prošlost ideološki filtrira. Na ovim se prostorima prvenstveno njeguje kultura laži i poricanja ili uklanjanja činjenica, retuširanja, samim time i relativiziranja
Sarajevski redatelj Dino Mustafić nedavno je u Zagrebačkom kazalištu mladih završio predstavu »Kako smo preživjele« po motivima iz eseja Slavenke Drakulić i pričama glumica. Tim su autorskim projektom scenski propitali što su protekle epohe namrijele potomcima u baštinu, a Mustafić se još jednom uhvatio u kazališni klinč s kulturom sjećanja koja ga kao kazališna tema godinama opsesivno proganja.
Ovaj talentirani redatelj bez predaha niže projekt za projektom. Nakon Beograda gdje je u Bitef teatru u ožujku imao premijeru drame »Mali mi je ovaj grob« Biljane Srbljanović i svibanjske premijere u Zagrebu, Mustafić je već u Parizu gdje režira u kazalištu Atelier na Montmatreu soloplay prema tekstu francuskog filozofa Bernarda Henrija Levyja. Najesen ga čeka 54. MESS čiji je direktor već 17 godina, a ovogodišnje izdanje tog renomiranog internacionalnog kazališnog festivala posvećeno je stogodišnjici Prvoga svjetskog rata.
Niste prvi put u ZKM-u?
– Ne, radio sam 2008. godine u ZKM-u predstavu »Noć pjeva pjesme svoje« prema drami Jona Fossea. S tom smo predstavom sudjelovali i na Festivalu malih scena u Rijeci. Poznajem dobro ansambl ZKM-a, a kako dugo godina pratim kazališnu produkciju u Hrvatskoj, mogu reći da je ZKM u tom smislu daleko najsuperiorniji teatar. Kako u umjetničkom rangu, kvaliteti i standardu, tako i u konceptu koji je Dubravka Vrgoč tamo etablirala. A to je hrabro, autorsko, radikalno kazalište koje propituje sve – od scenskog jezika i forme do tematsko-idejnog sloja predstava koje su sasvim izvjesno pokrenule neka važna pitanja za hrvatsko društvo.
Kultura sjećanja
Kako je došlo do suradnje na predstavi »Kako smo preživjele« ?
– Bili smo obostrano zadovoljni prošlom suradnjom, pa smo razgovarali što bismo mogli raditi dalje. Na moju inicijativu otvorila se diskusija o temi s kojom se je posljednjih godinama opsesivno bavim u teatru, a to je kultura sjećanja koja je na identitarnom, intimnom planu u odnosu prema društvu i historiji.
– Teško, jako teško. Kod nas postoji politička oligarhija koja nečinjenjem nanosi veliku štetu kultuno-historijskom naslijeđu Bosne i Hercegovine. Iza toga je politički koncept koji želi destruirati sve što ima bosanskohercegovački prefiks, opovrgnuti autohtonost bosanskohercegovačke kulture, njezinu organsku bit. Oni predano rade na etničkoj distanci, na podizanju mentalnih barijera, tragaju za etnonacionalnim kulturnim modelom koji je duboko u sebi neokonzervativan i retrogradan jer je u direktnom sukobu s biti kulture koja je integrirajuća.
– Da, Emir Imamović Pirke nedavno je završio scenarij koji sam u dahu pročitao. Mislim da bismo snimanje mogli početi iduće godine. Riječ je o temi koja me jako uznemirava i boli. Radi se o sistemu 2/1, što je i radni naslov filma.
Taj je model, sistem 2/1, instalirao OHR (The Office of the High Representative, odnosno Ured visokog predstavnika za BiH) i međunarodna zajednica u BiH sa željom da se s etnički odvojenim razredima nekad u budućnosti škole integriraju. No one ne samo da se nisu ujedinile, nego su djeci i školsko zvono pomaknuli da se ne bi susretali na hodnicima.
To je etnički aparheid, strašna segregacija koja je već odškolovala desetine mladih ljudi koji nisu navikli živjeti zajedno jer se kod njih razdvojenost podazumijeva. To je odustvo senzibiliteta za drugačijost od čega dolaze svi problemi – nerazumijevanje, netolerancija, nasilje, nedostatak empatije…
U tom su smislu nezaobilazno štivo eseji Slavenke Drakulić, pa smotražili što bi to u kazališnom smislu moglo provocirati i došli smo do ovog projekta u kojem su eseji dramuturška kičma koja se poteže kroz cijelu predstavu, ali u kojoj osam glumica pripovijeda intimno svoja sjećanja, prolazi kroz svoja sjećanja kroz četiri epohe (komunizam, rat, tranzicija, europeizacija) i govori o svom stavu prema tim razdobljima.
Dramaturški je proces ovdje atipičan jer smo krenuli od radionica, razgovora, dijaloga, uopće preispitivanja fenomena sjećanja, zašto nam je sjećanje važno, što je to čega se sjećamo, koji je to odabir… Našli smo mnogo scenskoga potencijala u esejima jer autorica često inzistira na slici, zvuku, boji, mirisu, detalju…
Predstava je zanimljiva kombinacija muzike, pokreta, plesa i verbalnog sloja koji je katkad u dijaloškoj, katkad u monološkoj formi, nekad u scenskoj slici ili u prizoru. Uglavnom, registar osjećanja u predstavi vrlo je raznolik.
Zašto se opsesivno bavite sjećanjem?
– Prošlosti se moramo vraćati tako da u njoj otkrijemo sve ono što nam može odrediti sadašnjost i otvoriti nam perspektivu budućnosti. Nažalost, kod nas je slučaj da se prošlost ideološki filtrira. Svjedoci smo da se na ovim prostorima prvenstveno njeguje kultura laži i poricanja ili uklanjanja činjenica, retuširanja, samim time i relativiziranja. Prošlosti bi se u stvari trebalo okrenuti hrabro i suočiti se s njom u svim moralnim posrnućima, stidu i odgovornosti kada je nešto u prošlosti činjeno u naše ime. U ime kolektiviteta, nekada klasnog, ideološkog, a nakon rata i tranzicije, etničkog kolektiviteta.
Mi smo zapravo samo prešli iz jednog kolektiviteta u drugi. Samo smo promijenili matricu, ali ostali smo u ideologiziranoj svijesti. Naprosto treba kidati taj višak prošlosti koji jako opterećuje mlade generacije.
Tabuizirane teme
Kakvi su današnji mehanizmi indoktrinacije?
– Nekada su ti mehanizmi bili otvoreniji, pojavniji, manifestirali su se kroz svečane akademije, partijske škole, sletove, a danas su podliji, direktno dolaze iz školskih sistema, udžbenika, prisutni su u medijima i okolini. Upravo zato ih je jako bitno razotkrivati, identificirati, osvijestiti makar na pojedinačnoj razini. Uvidjeti što je to što stvara privid slobode, a zapravo je jedno podmuklo porobljavanje uma.
Puno radite na području bivše Jugoslavije. U Beogradu ste 12. ožujka, na dan ubojstva Zorana Đinđića, imali premijeru predstave »Mali mi je ovaj grob« prema tekstu Biljane Srbljanović. Predstava je izvedena i u Sarajevu, a imat će i hrvatsku premijeru ovoga ljeta na Brijunima.
– Riječ je o koprodukciji Hartefakt fonda, Bitef teatra, Kamernog teatra 55 iz Sarajeva i Kazališta Ulysses s Brijuna. Ta mi je predstava vrlo važna jer se dodiruje jedne tabuizirane teme u mojoj sredini, a to je odnos prema Mladoj Bosni i Gavrilu Principu u godini kada se obilježava stogodišnjica sarajevskog atentata. Prije svega, radi se o izvrsnom tekstu Biljane Srbljanović koji sasvim sigurno spada u red najbolje ispisanih drama na jugoslavenskim jezicima proteklih desetljeća.
Drama je vrlo bliska mom shvaćanju historije i odnosa prema aktu atentata Gavrila Pricipa koji je u drami Biljane Srbljanovović prikazan kao žrtva. Gavrilo je mladi revolucionar, idealist, socijalanarhist koji je vjerovao u jedan bolji, pravedniji svijet i želio ujedinjenje južnoslavenskih naroda. S druge strane, sile destrukcije, mraka, manipulacije, laži otjelovljene su u srpskom obavještajcu Apisu, u tajnoj organizaciji Crnoj ruci. Oni su manipulirali tim uzvišenim i plemenitim osjećanjima sarajevskih klinaca i željeli ih iskoristiti za druge državničke projekte kao što je »velika Srbija«.
MESS o Prvom ratu
Direktor ste MESS-a od 1997. godine, dali ste mu međunarodni prefiks i razgranali ga u niz radionica i manifestacija. Što spremate ove godine?
– Ove godine MESS traje od 3. do 14. listopada i bit će posvećen stogodišnjici Prvoga svjetskoga rata. Otvorit ćemo ga s velikom produkcijom Thalia teatra iz Hamburga, predstavom »Front« Luka Percevala, a zatvoriti s komadom »Market place« znamenite »Need company« iz Belgije. Unutar toga imat ćemo niz predstava iz cijeloga svijeta. MESS se u ovih skoro dva vijeka, koliko je je reafirmiran i restuktuiran i od uglednog jugoslavenskog festivala postao internacionalni, prometnuo u jedan od najrelevantnijih teatarskih festivala.
Sedamneast godina ste na čelu MESS-a, no zadnjih godina prolazite kroz najteže financijske trenutke. Budžet vam je posljednjih pet godina skresan za sedamdesetak posto. Kako uspijevate držati kontinuitet kvalitete?
– Festival se finacira s raznih nivoa vlasti, ali velikim se dijelom sufinancira sponzorskim, donatorskim, subvencijskim sredstvima naših partnera u inozemstvu. Moram naglasiti da će na ovogodišnjem festivalu biti ostvarena koprodukcija tek osnovanog MESS Teatra, Bitefa i ZKM-a. Tri redateljice – Selma Spahić, Ana Tomović i Anica Tomić – na temu zaboravljene historije zajedno sa svojim koautorima, piscima – Igorom Štiksom, Bekimom Sejranovićem i Miljenkom Jergovićem – napravit će kazališnu trilogiju. Projekt je podržan sredstvima EU. To je, evo, primjer kako mi financijski zatvaramo naše projekte.
U Zagrebu ste završili posao. Premijera predstave »Kako smo preživjele« je iza nas i dobila je sjajne kritike. Kažete da s premijerom za vas počinje kraj i osama…
– Najstrašniji je osjećaj osamljenosti koji dolazi s činom premijere. Uvijek sam beskrajno ljubomoran na glumce što oni nastavljaju živjeti s predstavom, a ja pakiram kufere i nastavljam svoj nomadski život. Već deset godina putujem od grada do grada, od hotela do hotela, od produkcije do produkcije, ali neki se procesi pamte. Odavno su me prestale zanimati premijere kao rezultat ili umjetničko dostignuće, puno mi je važnije što je određeni kazališni proces u meni otvorio, koje sam ljude upoznao, što smo time spoznali, a sigurno smo tragali za idealnim gledateljem u publici i uvijek ga pred očima imam kao imaginarni lik s kojim vodim razgovor.
Nakon Zagreba odmah slijedi Pariz. Što tamo režirate?
