Olivera Frljića ne smije se kritizirati. Kako kritizirirati nekoga tko je vrlo uspješno izgradio scenski sustav javne prozivke političkih tijela odgovornih za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, zbog čega je zbilja pretrpio različite vrste medijskih progona, ali i vrtoglavih visina publiciteta? Ni Tita se nije smjelo krizirati, iz istog razloga: uspješno se borio protiv fašizma. 

Osim toga, Oliver Frljić dovoljno je jasno istaknuo kako su svi oni koji drugačije od njega vide političnost umjetnosti jednostavno »kukavice«. I to ne obični strašljivci, nego konzervativni demagozi s tendencijom isključivosti (posebno ako im je u teatru bitna instanca uvažavanja kompleksnog glasa dramskog pisma ili možda kvalitete glumačke dikcije). 

Frljića se, nadalje, ne smije kritizirati budući da na javnoj sceni ima status zbirnog subjekta ili onoga što Heraklit ovako formulira: »Zakon je pokoriti se volji jednoga čovjeka«. Oliver Frljić je ne samo redatelj, nego i dramatičar, scenograf, nerijetko izbornik glazbe i dramaturg te osobita vrsta iznimno inteligentnog javnog performera, s dodatnom povoljnošću preuzimanja i uloge najovlaštenijeg kritičara vlastitih predstava. Odnedavno je i intendant. Tako se jednim udarcem preuzimanja autorstva nad nizom kazališnih profesija uklanja zujanje mnogih muha. 

Stand-up ili ustanak

U redu, prestajem s ironijom. Oliver Frljić previše je darovit umjetnik da bismo pristali na preliminarnu cenzuru kritičkog promišljanja ili namjernog ironiziranja njegova rada. Tim više jer je »Jazavac u Kerempuhu« prava pravcata hit-predstava, glumački i tematski vrlo spretno montirana. Sastavljena je od četiri stand-up nastupa koje u međuprizorima labavo spaja prozivka raznih društvenih licemjerja, posebno dvoličnosti koja vlada među samim glumcima. Pod time mislim na oblik ponašanja u kojem jednom rukom hvalim svog glumačkog kolegu za ostvarenu ulogu, dok drugom kopam jamu sarkastičnih komentara u koju kolega ima pasti čim mi okrene leđa. 

Svaki glumac u Kerempuhovoj predstavi ima svoju protulicemjernu temu. Rakan Rushaidat bavi se nasiljem imenovanja i svim šutiranjima koje dobiva kao hrvatski građanin jordanskog prezimena (ime Rakan postaje Arkan, Karan, Rakun itd.), dodatno sumnjiv i po pitanju terorističke djelatnosti, posebno kad se biciklom zabije u zgradu Zagrebačke banke. 

Borko Perić, koji u Frljićevoj predstavi upravo briljira kao grozničavi, nesmiljeni, ali i posve zamaštani stand-up umjetnik, progovara o susretu s Isusom koji od zbunjenog Perića traži bilo kakvu vezu s Bandićem ili Bandićevim bliskim suradnikom, direktorom kazališta »Kerempuh« Duškom Ljuštinom. Perić se bavi se i tiranijom izgleda kao modela međuljudskog omalovažavanja, kao i izrazito pojačanim afektom ove predstave: humorno predimenzioniranom zavišću. 

Hrvoje Kečkeš s mnogo gorčine igra hrvatsku paranoju od unutarnjih i vanjskih neprijatelja, a komentira i svekoliku isplativost humanitarnih akcija, naravno ne za one koji su nastradali. Vilim Matula pita se zašto i crkva i kompletna navijačka ekipa homofobije njeguju tako zatvorena muška društva, uživajući u pikantnom erosu muško-muške nerazdvojivosti. Matula, posve u skladu s Lacanom, razobličuje ispraznost cijele jedne socijalne konstrukcije razmetljive »kurčevitosti«, svejedno zbivala se ona u Saboru, crkvi ili na ulici. 

Negativna etika

Istina je da se ni humor ne smije kritizirati. Zaštićen je od kritike radikalnim pomanjkanjem političke korektnosti. U Frljićevoj dramaturgiji humor je optužitelj koji prstom upire u brojna mjesta lažnog morala, a zatim vrlo usrdno i u samu publiku, kao prigodno okupljeno kolektivno licemjerje. 

Moguće je da nakon ove predstave i njezina temeljitog dezinficiranja općeg dvoličja »Kerempuh« postane platforma ustanika ili stand-upera, čega apsolutno nedostaje na domaćoj javnoj sceni. Već i sama činjenica da je »Jazavac u Kerempuhu« iz glumaca izvukao i osobna svjedočanstva (recimo priznanje o liječenju od alkoholizma), zatim umijeće tečnog, glumački besprijekornog i k tome strastvenog pripovijedanja u prvom licu, baš kao i građansku odgovornost za ono što ismijavamo na sceni, ogroman je uspjeh »Jazavca u Kerempuhu«. Muška predstava protiv zadrte muškosti podsjeća na čuveni slogan Vlaste Delimar: »Muškarce treba voljeti« (naročito onda kad su otvoreni kritici). A mogli bismo citirati i Josepha Pulitzera: »Nema tog zločina, nema te podvale, nema tog trika, nema tog muljanja i nema tog poroka koji ne žive samo zato jer su skriveni«. 

Frljić definitivno nije na strani utaje i tajnovitosti. Još ako uspije uvjeriti glumce da izađu iz svoje građanske anonimnosti prema preuzimanju zahtjevnog i utjecajnog prvog lica javne jednine, zbilja ćemo mu morati isplesti prave post-kritičarske lovorike.