Govoreći o vrstama umjetničkih treninga koji su potrebni da bi na suvremenoj pozornici tijelo i glas dostigli svoju punu izričajnu i filozofsku žestinu, sigurno je temeljni uvjet svake socijalne uvjerljivosti vezan za politički integritet. Ono što nam ima za reći Vilim Matula sluša se neusporedivo pomnije od onoga što nam govore nemušti i nedisciplinirani prvaci političkih stranaka.
Kad je Matula prije godinu dana igrao Gogoljeva gradonačelnika, vladalačka elita vidno se meškoljila na stolcima. A kad danas kanalizira glas koji izravno optužuje strukture vlasti i »uzima si pravo« na prokazivanje društvenih okrutnosti te brutalne nepravde hrvatskog kapitalističkog ropstva kojim upravljaju Gospodin i Gospođa Konzum, Matula se pretvara u ono što publika u ovom trenutku treba daleko više od novih izbora: u buktinju pobune.
S Matulom su na pozornici Irma Omerzo, iznimno posvećena i angažirana koreografkinja i umjetnica suvremenog plesa, kao i nekonvencionalan, superformerski senzibilan, koliko i dijaloški inspirativann čelist Stanko Kovačić. Ako im moramo dodijeliti neke dramske funkcije, rekla bih da je njihov boravak na sceni najsličniji nekoj vrsti revolucionarnih antipolicajaca. Jer oni definitivno pozivaju na ustanak, ljušteći sa sebe »nadzorna« ušutkivanja različitih čuvara reda te inih branitelja poslušnosti i pokornosti.
Cabaret kapitala
Omerzo podsjeća na rafiniranost suvremene klaunese: izvođačice glumački prozirnog i izbistrenog lica te tijela koje potencira čistoću i domišljenost bogate kolekcije socijalnih gesti (od kimanja glavom u znak pristanka na početak predstave, preko gnjevno stegnutih pesnica i poraženo uvučenih ramena do igranja pomahnitalog »sata« s rukama/kazaljkama u polumraku završetka izvedbe). Omerzo osvaja gestualnošću koja miješa izravnost prozivke, citatnost političkih tijela i zaumnost plesačkog odgovora na apsurdnost situacije u kojoj živimo, evocirajući pri tom drevno umijeće bijelih klaunova, srodno velikanima nijemog filma, poput Bustera Keatona. Ništa u izričaju Irme Omerzo nije slučajno, ni lišeno neke duboke strasti prema simetriji i razrađenosti gestualne fraze, s time da iz nje izbija i jaka struja revolta.
Nepredvidljivi i neukrotivi Matula koristi jezik, glas i tijelo tako da stalno mami gledatelje preko ruba političke provokacije, ali podjednako i prema poeziji (Branka Maleša), kao i u smjeru filozofskog paradoksa. Matulina izvedba ogorčeno se bori s jezikom i prkosno razbija prazne retoričke mehanizme, tako da gledatelj nikad nije siguran koji će interpretacijski ključ otključati koju repliku. Recimo, hoće li sardonična pohvala sve većem bogaćenju banaka završiti izlaskom kompletne publike na ulicu? Ili će sirene za uzbunu u izvedbi Stanka Kovačića i Matulin tekst o novcu koji »najradije boravi na velikoj hrpi« uspostaviti cabaret kapitala u kojem će smijeh na temu bezgraničnosti grabeža zaustaviti »samorazumljivost« kapitalizma? Ili je živo tkivo našeg kreativnog zajedništva sačuvano još samo u izgovaranju stihova?
Predstava »Tko si ti i otkud ti pravo« gledatelju poklanja slobodu, kao i odgovornost da izabere svoju reakciju. Većina ljudi reagira tamnim smijehom. Ima i onih koji izlaze zamišljeni. Ali svima je jasno da su Matula, Kovačić i Omerzo izabrali dostojnog protivnika: napali su neoliberalni kapitalizam kao sustav degradacije svakog radnog čovjeka, svakog umjetnika i svake osobe koja pod zaradom podrazumijeva plaću dobivenu zbog uloženog napora, a ne samo posuđeni novac i nove špekulacije povećanim privatnim i javnim dugovima.
Nemoguća solidarnost
Postoje i tri dimenzije ove izvedbe koje emocionalno potresaju. Ponajprije, svirka Stanka Kovačića, posebno kratki interval Bachovih varijacija. Zatim unutarnje oluje i plesni jezik Irme Omerzo, kojoj je stalo do svakog zaboravljenog, obespravljenog i nevidljivog čovjeka. I najvažnije: nekoliko rečenica poštenog priznanja Vilima Matule o tome koliko je »promjena nužna i nemoguća«, odnosno o tome koliko nam je nužna i nemoguća solidarnost.
Zbilja, o tome ovisi ne samo hoćemo li sutra imati kruha, nego i hoćemo li danas moći jedni drugima pogledati u oči. Što god bila naša unutarnja platforma po pitanju rastuće gladi i obespravljenosti, činjenica je da nema prečih pitanja.
