Različiti ljudi u komuni žive zajedno – zanimaju me svjetonazori tih likova. ... Tu se jede, pije, spava, razgovara... kao u nekom »Big Brotheru«... Kroz svoje priče likovi komentiraju stanje u društvu i neka aktualna pitanja...
Uoči premijere predstave »Zajedno« Hrvatske drame HNK-a Ivana pl. Zajca, razgovaramo s redateljem Matjažom Latinom. Riječkoj kazališnoj publici Latin je već poznat po predstavama »Bludi« i »Opća bolnica«, a sada naslov »Zajedno« radi prema filmskom scenariju Lukasa Moodyssona. Ansamblu Hrvatske drame različitih generacija, ovom su se prilikom pridružili i gosti – mali glumci i studenti glume.
Hrvatska danas
Film »Zajedno« snimljen je 2000. godine, a njegova radnja odvija se u posthipijevskoj komuni 1970-ih godina. Istoimena predstava postavlja pitanja koliko smo unutar jedne imaginarne zajednice spremni živjeti »zajedno« i možemo li uopće prihvatiti bilo koju vrstu različitosti pojedinca – od svjetonazorskih do seksualnih.
Koliko se vaša predstava razlikuje od filma?
– Otkad sam počeo raditi na ovoj predstavi, ne opterećujem se filmom niti ga više gledam. Predstava je jedno, a film drugo. Kad sam s dramaturginjom Magdalenom Lupi Alvir razgovarao o ovom predlošku, prvi impuls bila nam je fascinacija filmom. »Zajedno« mi je jedan od omiljenih filmova, a pomislili smo i da je Rijeka grad u kojemu bi se jedna takva priča o mladim ljudima koji žive u komuni mogla ispričati. Pomislio sam i da riječko kazalište ima glumce koji bi tu priču mogli »pohvatati« i bili bi dobri u tim rolama. Kad smo pročitali scenarij, učinilo mi se da uvijek može nastati problem kada se neki film prebaci na pozornicu. Film je snimljen 2000. godine, a govori o događanjima u Švedskoj sedamdesetih godina. Zaključili smo da to nećemo raditi, nego da će nam okvir biti Hrvatska danas.
Lakmus-papir
O kakvoj se komuni radi?
– U komuni žive različiti ljudi – jedan je lik, primjerice, ekološki orijentiran, drugi je više aktivist, a tu je i jedna new age djevojka. Oni imaju zajedničke i privatne prostore, ali se u komuni ti privatni prostori brzo ruše. Zanimaju me svjetonazori tih likova. Prebacili smo ih u današnjicu. Oni komentiraju današnje stvari i žele nešto promijeniti, ali ih komuna zatvara. U komuni se jede, pije, spava, razgovara… To je kao neki »Big Brother«… Ti ljudi žive zajedno, zatvoreni u komuni, što postaje neka vrsta lakmus-papira za neke društvene probleme. U komuni žive različiti ljudi – jedan je lik, primjerice, ekološki orijentiran, drugi je više aktivist, a tu je i jedna new age djevojka. Oni imaju zajedničke i privatne prostore, ali se u komuni ti privatni prostori brzo ruše. Zanimaju me svjetonazori tih likova. Prebacili smo ih u današnjicu. Oni komentiraju današnje stvari i žele nešto promijeniti, ali ih komuna zatvara. U komuni se jede, pije, spava, razgovara… To je kao neki »Big Brother«… Ti ljudi žive zajedno, zatvoreni u komuni, što postaje neka vrsta lakmus-papira za neke društvene probleme. Kroz svoje priče likovi komentiraju stanje u društvu i neka aktualna pitanja, kao što je recimo referendum o braku.
Retro model
U predstavi ima smiješnih, ali i tužnih trenutaka. Bavimo se klasičnim ljudskim odnosima. Komuna može djelovati kao neki retro model, međutim i danas ima vjerskih, umjetničkih, terapijskih i drugih komuna koje djeluju na principu zajedništva. Zanimljivo je da su se neke teme od vremena kada je film snimljen dodatno radikalizirale, poput multinacionalnih kompanija, neoliberalnog kapitalizma ili feminizma.
Koliko se pridržavate filmskog scenarija?
– Predstava se temelji na scenariju, ali smo neke stvari dopisivali. Film nam je velika inspiracija, likovi imaju sličnosti i velik dio teksta je ostao, međutim ne imitiramo film. Koncept smo osmislili Magdalena Lupi Alvir i ja, a onda smo pozvali dramaturginju Marijanu Fumić. Neke teme razradili smo kroz razgovore i improvizacije, čemu su glumci puno pridonijeli. Htio sam da glumačka podjela bude idealna. Neke smo detalje dodali, kao što je uloga Majstora svjetlosti koju tumači Predrag Sikimić.
Stara škola
Je li i vaš redateljski postupak na neki način »filmski«?
– Moglo bi se reći da je na neki način »filmska«, ali se ipak radi o kazališnoj režiji »stare škole«. Imamo total scenu koja se odvija u stvarnom vremenu i to je najduža scena u predstavi. Ljerka Hribar tako je osmislila scenografiju da cijelo vrijeme imamo total, dok sa svjetlom fokusiramo scene koje se simultano događaju. Imamo različite prostore, što je za malu scenu interesantno.
Da li se naslov »Zajedno« može tumačiti i u ironijskom smislu?
– Kad ne bi bilo zadnje scene, koju sada nećemo otkrivati, riječ »Zajedno« mogla bi se tumačiti ne samo ironijski, nego i kao cinizam. Zamislili smo topao kraj, koji naglašava ideju da smo svi različiti ali možemo biti zajedno. Nije to neka utopija, nego više pozitivan osjećaj. Sistem i ljudski karakteri vjerojatno se neće promijeniti, ali postoje neki novi počeci. Sve je stvar gledanja – nekima će kraj možda djelovati cinično, a drugima romantično.
