Danas je u Hrvatskoj registrirano 155 kazališta od čega je samo 31 javno kazalište, a čak 123 su privatna. Međutim, financiranje je i dalje u najvećem dijelu okrenuto prema javnom kazalištu. Svi mi »mali« zajedno ne dobivamo ni jedan posto sveukupnih sredstava namijenjenih za kazališnu djelatnost u Hrvatskoj
Mala scena – prvo privatno kazalište na prostorima bivše države utemeljeno je 6. prosinca 1989. godine u Zagrebu. Te su davne godine glumački i bračni dvojac Vitomira Lončar i Ivica Šimić hrabro odlučili stvoriti teatar po vlastitoj mjeri. Za premijeru i otvorenje Male scene izabrali su komad koji je tek nekoliko godina ranije praizveden na West Endu i Broadwayu – odabrali su »Pravu stvar« Toma Stopparda i učinili pravu stvar pokazujući od samog početka svoj kazališni pravac i poetiku.
S remakeom »Prave stvari« proslavit će i nadolazeću 25-godišnjicu – za hrvatske uvjete neobičnim načinom – neprekidnim prikazivanjem ovog komada od 6. studenoga do 5. prosinca. Taj će se sjajni kazališni komad moći u Maloj sceni vidjeti tijekom tih 30 dana i nikada više.
O četvrt stoljeća kazališnog života, o prevaljenom putu od putujućeg do etabliranog kazališta međunarodne reputacije, razgovaramo s osnivačima Male scene, uspješnim umjetničkim tandemom Lončar – Šimić.
Kako je sve počelo? Što vas je potaklo da osnujete prvo privatno kazalište?
Ivica: Bilo je to u vrijeme kad se otvorila zgrada Zagrebačkog kazališta mladih koju smo tako dugo čekali. I Vitomira i ja bili smo tada zaposleni glumci u tom kazalištu. Nakon godina provedenih u Dramskom studiju Zvjezdane Ladika, slavnom PIK-u, kako smo tada zvali ZKM, i nakon četiri godine profesionalnog angažmana kojeg smo proveli u Preradovićevoj ulici, očekivali smo prelazak u Teslinu, u novu dvoranu, s uzbuđenjem i ogromnim očekivanjima. Bilo je to ostvarenje sna generacije glumaca koji su odrastali u PIK-u.
Pomoć prijatelja
No, odmah nakon prelaska u Teslinu 1987. i Vitomira i ja shvatili smo da to nije ono kazalište koje smo priželjkivali i o kome smo sanjali. Umjesto ZKM-a to je postao Omladinski kulturni centar pod rukovodstvom politike, počele su se igrati razne igre koje nisu imale veze s kazalištem i Vitomira i ja smo odlučili krenuti svojim putem, napraviti svoje vlastito kazalište u kojem ćemo pokušati ostvariti sve ono o čemu smo maštali. Nazvali smo našeg prijatelja, tada intendanta kazališta Schauburg u Münchenu Jürgena Flüggea i direktora istoimenog festivala da nam pomogne i da nas pozove u Njemačku. On nas je ohrabrio i rekao da napravimo predstavu pa da će nas pozvati. Tako je nastala predstava »Pričalo i Malena/Kraljevna na zrnu graška« – predstava koju i danas, nakon više od 28 godina, Vitomira i ja igramo s osobitim zadovoljstvom i strasti. Zvjezdana Ladika i ja napisali smo tekst, Ladislav Tulač glazbu i predstavu smo pokazali Jürgenu. Bilo je to u ljeto 1986.
U siječnju 1987. Jürgen nas je pozvao u München i tamo smo, u Schauburgu, prvi puta nastupili kao Kazalište Mala scena. Predstavu smo igrali na njemačkom jeziku i imali smo uistinu veliki uspjeh koji je rezultirao i turnejom po Bavarskoj, ali i po drugim dijelovima Njemačke. Sam taj početak označio je našu daljnju sudbinu kao kazališta koje je oduvijek bilo orijentirano prema Europi.
I u ratnim godinama Jürgen Flügge odigrao je važnu ulogu u životu Male scene, a meni je omogućio ulazak u međunarodnu razmjenu i tako, posredno i međunarodni život Male scene koji će kulminirati festivalom »Mliječni zub«, a onda i globalnim uspjehom naše predstave »Padobranci« iz 2006. godine.
Vitomira: Nakon povratka iz Münchena, te 1987., pridružio nam se i Roman Šušković Stipanović. Već 1988. ušli smo kao Mala scena u prostor na Medveščaku (tada je to bila ulica Moša Pijade). Osnovali smo Dramski studio, otkupili predstavu »Provalnik« koju smo oboje igrali u ZKM-u i počeli raditi kazalište. U 1989. počeli smo adaptaciju dvorane, bez novca, ali s velikom ljubavi i entuzijazmom, uz pomoć prijatelja koji su se »prilijepili« na tu našu energiju. U to su vrijeme članovi našeg dramskog studija bili i Mislav Čavajda i Jelena Veljača koji sada glume u remakeu »Prave stvari«.
Ta posvećenost i ljubav prema kazalištu dovela nam je u kazalište i Toma Stopparda koji je od tada i naš prijatelj, ali i član kazališta s formalnom članskom iskaznicom. Tako je započeo život kazališta koje smo otvorili 6. prosinca 1989. ispred samo troje prijatelja koji su došli podržati naša nastojanja da pokrenemo nešto novo.
Jedinstven kazališni model
Kako biste saželi rast i dostignuća Male scene u ovih četvrt stoljeća? Prošli ste kroz Scile i Haribde sistema prilično nesklonog kulturi, pogotovo onoj nezavisnoj, preživjeli ratne godine, tri bankrota…
Ivica: Već je samo otvaranje kazališta pokazalo odnos politike, ali i javnog sektora, prema neovisnoj kulturi i privatnim inicijativama. Premda smo kazalište gradili bez ikakve financijske pomoći društva (Mala scena je do danas jedino kazalište u Hrvatskoj sagrađeno vlastitim sredstvima osnivača), premda smo u dvadeset pet godina ostvarili uistinu respektabilan repertoar, osvojili mnogobrojne nagrade i postali kazalište s međunarodnom reputacijom – posjet danske kraljice samo je kruna na naših 25 godina – naša javnost, a pogotovo oni koji odlučuju o kulturi u Zagrebu i Hrvatskoj, ne samo da nisu spremni priznati te činjenice, nego upravo obrnuto – čine sve ne bi li omalovažili naše rezultate i značaj Male scene u našem kazališnom životu.
Srećom, od početka smo se orijentirali na europske i svjetske suradnje, gradili smo repertoar osluškujući suvremene tendencije u zapadnoj Europi i gradili vlastiti program u europskom kontekstu. To nam je donijelo originalnost i suvremenost, čime smo osigurali vodeću poziciju u hrvatskom kazalištu za djecu i mlade.
Uz to, kad je Vitomira morala mijenjati svoju karijeru i nakon što je postala vodeći producent u Hrvatskoj i doktorica znanosti, uz moju povezanost s europskim umjetnicima i ekspertizu u umjetničkom dijelu, Mala scena odskočila je u umjetničkom i organizacijskom smislu i postala jedinstvenim kazališnim modelom u Hrvatskoj.
Naravno da tu činjenicu nisu mogli prihvatiti oni koji po nekim drugim principima, a ne po principu izvrsnosti, određuju sudbinu hrvatskog kazališta. Pokušali su sve da umanje značaj Male scene, a nakon Vitomirina bloga »Slamka spasa« koji tako uporno piše svake nedjelje, kulturni establishment je učinio sve ne bi li Mala scena nestala.
No, upravo je izvrsnost i naša međunarodna reputacija, pošteno i besprijekorno vođenje poslova u kazalištu, spriječilo da se kazalište zatvori. Iz tih smo borbi izašli kao pobjednici i još jači nego što smo bili prije svih napada. Da nije bilo izvrsnosti i naših međunarodnih suradnji, kazalište ne bi preživjelo sve te Scile i Haridbe.
Što po vama kazalište treba biti? Jeste li uspjeli ostvariti svoju teatarsku viziju?
Ivica: Ja bih se ograničio na kazalište za djecu jer je to područje u kojem djelujemo cijeli život i u kojem smo ostvarili sve svoje ambicije. Upitao bih se što kazalište za mladu publiku treba biti? Kazalište za djecu i mlade je kazalište, pa prema tome mora biti vrednovano kao i ono za odrasle. Kazalište za djecu i mlade nije igraonica ili dvorac u kojem će se njegovati romantični snovi o djetinjstvu i u čijim će se podrumima sakrivati od djece i mladih okrutna zbilja. Kazalište za djecu, kao i ono za odrasle, nije muzej u kojem će se čuvati baština, folklor i u kojem će se pričati priče, zvale se one »Hamlet« ili »Šuma Striborova«.
Slijepa ulica
Kazalište za djecu kao i ono za odrasle mora se ticati čovjeka danas i prostora u kojem se događa, mora poštivati dijete kao osobu, pristupiti dječjoj kao i odrasloj publici, ali s povećanom odgovornošću prema njihovom umjetničkom i duhovnom odgoju i razvoju. Na tim smo postulatima gradili repertoar Male scene i upravo je takvo opredjeljenje dovelo Malu scenu u red progresivnih europskih kazališta za djecu i mlade, a time smo ostvarili i svoju viziju kojom smo krenuli u osnivanje kazališta.
Zašto ste se uglavnom okrenuli djeci i tek sporadično radite predstave za odrasle?
Vitomira: Mala scena ima sveukupno 188 kvadratna metra od čega je kancelarija velika (mala) 8,5 kvadrata. Trenutačno imamo samo troje zaposlenih djelatnika. U jednom smo trenutku shvatili da više uopće ne idemo doma, da smo u kazalištu neprekidno i to nismo više mogli izdržati. Osim toga, moje zdravstveno stanje je bilo takvo da si takav način života više nisam mogla priuštiti. Tako smo prije deset godina napravili programsko fokusiranje na mladu publiku. Bila je to dobra odluka.
Ovih 30 večeri za redom, koliko ćemo igrati »Pravu stvar«, bit će izniman napor i glumcima, ali i nama jer usporedno preko dana igramo i predstave za djecu.
Kakvo je stanje na kazališnoj sceni prije 25 godina i sad? Kamo idemo?
Vitomira: Mnogo se toga dogodilo u 25 godina. Prije svega, u razdoblju socijalizma privatna inicijativa u kazalištu gotovo da nije postojala. Histrioni i Teatar u gostima, koji su djelovali još od sredine sedamdesetih godina prošloga stoljeća, formalno-pravno nisu bili registrirani više od 10 godina jer nije postojao zakon po kojem bi mogli ozakoniti svoje djelovanje. Sve do osnutka nove države sveukupno nas je bilo službeno registrirano samo troje, a Mala scena jedina je njegovala repertoar za mladu publiku i jedina je u to vrijeme imala prostor. Histrioni su svoj prostor dobili od Grada Zagreba tek u ovom tisućljeću, a Teatar u gostima se ugasio prije 10 godina. Histrioni, Teatar u gostima i Mala scena počeli su kao putujuća kazališta, ali smo mi ubrzo riješili problem svog prostora.
Danas je u Hrvatskoj registrirano čak 155 kazališta, od čega je samo 31 javno kazalište, a čak 123 su privatna. Može se vidjeti da je privatna inicijativa postala prevladavajuća u ovoj djelatnosti. Međutim, financiranje je i dalje u najvećem dijelu okrenuto prema javnom kazalištu. Svi mi »mali« zajedno ne dobivamo ni jedan posto sveukupnih sredstava namijenjenih za kazališnu djelatnost u Hrvatskoj.
Kamo idemo? U slijepu ulicu. Kazalište nije doživjelo tranziciju, sad smo već u posttranziciji i – ponovo se ne događa ništa. Nužna je reforma koja se neće dogoditi. Nema političke volje s jedne strane, ali ni volje i želje s druge strane da se išta promijeni. A to je za kazalište u Hrvatskoj katastrofa.
Priča o glumcima
Kako ste se odlučili za Stoppardovu »Pravu stvar« 1989. godine?
Vitomira: Za »Pravu stvar« odlučio se Ivica, a ja sam mu naprosto vjerovala. Naš prijatelj Lawrence Kiiru donio je »Pravu stvar«, a Ivica se odmah zaljubio u tekst. Znali smo da moramo raditi baš taj komad! Pokazalo se da je odluka bila odlična. Kada je profesor Vlado Habunek vidio našu predstavu rekao je – ja s vama, deca, oću delat teatar! I tako je nastala »Dvostruka nevjera«, a nakon nje i »Letice i ljublist«. Bile su to Habunekove dvije zadnje režije. I obje u Maloj sceni.
Koliko se redateljski razlikuje ondašnja i današnja predstava? Kako ste tad pristupili tekstu, a kako danas?
Ivica: »Prava stvar« 1989. bila je moja prva profesionalna režija i uz to sam igrao ulogu Maxa. Predstava je stvarana na energiju, uz puno vjerovanje glumcima koji su svoje uloge stvarali sami. Nisam tada puno znao o režiji, ali sam, pomalo drsko, preuzeo odgovornost za predstavu. Činilo mi se da, kad već otvaramo vlastito kazalište, to moram raditi upravo ja. Nisam tada bio svjestan svih dubina i slojeva ovog predivnog teksta i cijela se režija svela na pričanje ljubavne priče.
Presretan sam da sam se nakon 25 godina mogao ponovno posvetiti ovom remek-djelu dramske književnosti i zaroniti u sve dubine koje su mi prije 25 godina ostale ispod površine ljubavne priče. Sada znam da »Prava stvar« nije samo predivna priča o ljubavi i nevjeri, nego i jedan veliki poetski traktat o kazalištu samom, o dramskom pismu i važnosti riječi, o jeziku, o percepciji stvarnosti i relativizaciji te iste stvarnosti kroz politiku. »Prava stvar« priča je o glumcima i rad sa glumcima bio je i ostao moj osnovni režijski procede, prije 25 godina i sada.
Svi režijski koncepti ovdje moraju pasti pred snagom riječi i uvjerljivosti glumačke igre. »Prava stvar« pripada dramskom kazalištu i premda živimo u postdramskom vremenu, siguran sam da će publika s ne malim olakšanjem dočekati našu predstavu koja će ih vratiti u jedno drugo, možda čak i romantično vrijeme u kojem se gledalo i slušalo neko drugo i drugačije kazalište.
Kako je bilo igrati Annie? Kako je Stoppard reagirao na vašu izvedbu?
Vitomira: Za mene je Annie bila i ostala moja najdraža uloga. Bila sam kao u nekom transu, u snu. U to vrijeme, a bila sam tek prešla tridesetu, moje su emocije bile slične onome što se Annie događalo. Nekako, privatni život mi se bio poklopio sa scenom, nevjerojatan splet okolnosti. Annie sam zapravo – živjela. I danas pamtim cijeli tekst. Od trenutka kad je Annie ušla u moju glavu iz nje više nikada nije izašla. Tom je bio rekao da sam mu najbolja Annie koju je do tada vidio i naravno da sam bila izvan sebe od uzbuđenja.
Puno posla
Stoppard je tijekom godina suradnje postao vaš kućni prijatelj. Uspijevate li pratiti njegov rad, posjećivati njegove predstave?
Vitomira: Tom nam je mnogo pomagao, osobito za vrijeme i poslije rata. Redovito smo odlazili u London i na njegove, ali i na ostale predstave; slao nam je i knjige, vodio nas na događanja. Kad bi nešto zapelo s nekim autorskim pravima s drugim autorima, uvijek nam je bio pri ruci, upoznao nas je s mnogim glumcima i redateljima, pa i s Peterom Woodom koji je režirao praizvedbu »Prave stvari« u Londonu 1982. godine, a gledali smo njegovu režiju Tomovog teksta »Indian Ink«.
Bila sam na njegovoj pretpremijeri predstave »Coast of Utopia« koja traje 12 sati. Bio je to poseban doživljaj, upoznao me s cijelom ekipom, redateljem Trevorom Nunom koji mu je nakon generalke rekao neka do sutra, do premijere – skrati 40 stranica teksta na samo 4! Tom je bio izvan sebe, ali je, naravno, skratio.
Vitomira: U biblioteci Male scene otisnuli smo već više od 20 naslova i jako smo ponosni na svoju malu biblioteku. Mnogo posla oko ovog dijela Male scene radimo sami (Ivica i prelama i unosi tekstove i dizajnira), tako da smo troškove smanjili na najmanju moguću mjeru. Iako nam Biblioteka zapravo ne treba, ne želimo od nje odustati! Naprosto smo – prepoznatljivo različiti!
Prema vašem strateškom planiranju, uskoro kanite napustiti ravnateljsko kormilo i posvetiti se edukaciji?
Vitomira: Mi već neko vrijeme razmišljamo o tome da kazalište prepustimo mladim ljudima. Još uvijek nismo našli nikog dovoljno ludog za to! I ivica i ja smo kroz te silne godine rada u kazalištu nakupili mnoga znanja koje želimo prenijeti mladima. Oboje budućnost vidimo u edukaciji, prijenosu znanja. Kako će se sve na kraju odvrtiti, bit će Božja volja. U ovom trenutku nemamo odgovor na to pitanje.
Koji su planovi Male scene?
Vitomira: Od rujna smo imali već tri premijere, a do kraja godine imamo još jednu. Bit će to opereta Ivana pl. Zajca »Momci na brod« koju ćemo raditi u suradnji s Muzičkom akademijom u Zagrebu. Prvi put u Maloj sceni imat ćemo i komorni orkestar! Riječka publika našu će predstavu moći pogledati 18. prosinca u HNK Ivana pl. Zajca u 17 i 19.30 sati.
Trenutačno naša »Iglica« sudjeluje na Kids Euro Festivalu u Washington D. C. gdje igramo pet izvedaba i održat ćemo osam radionica.
U siječnju u suradnji s Triko cirkus Teatrom izlazimo s novom predstavom za djecu »Mala vještica«, a u veljači s kolektivom SKROZ radimo predstavu o epilepsiji »Ne, ti ne!« U proljeće ponovno radimo operu u suradnji s Muzičkom akademijom, Menottijevu »Amelija ide na ples«. Čekaju nas gostovanja u Meksiku, Danskoj, Švedskoj… Puno posla!
