Vrhunac Tjedna suvremenog plesa nije se dogodio unutar matične mu institucije i njihove ovogodišnje umorne selekcije predstava, već na posebnom ogranku Festivala novog cirkusa, s predstavom »Visoki Ce« (u značenju glazbenog tona) ili »Veliki ce« (u značenju – veliki cirkus) francuske skupine Compagnie XY, čijih smo sedamnaest akrobata imali prilike susresti u »Lisinskom«. Otvarajući pogledu publike proces ulaska cirkusera u rizične situacije, pokazujući do koje mjere svaka ljudska piramida ovisi o procesu početne i zatim pojačane koncentracije, kao i o svima onima koji »čuvaju druge od pada«, a ne samo o onima koji se penju na vrh, francuski akrobati osvojili su i onu publiku koja od cirkuske predstave želi promišljenu izvedbenu dramaturgiju i onu publiku koja je spremna zapljeskati nakon svake akrobacije. 

   Inače, aplauz gledališta izvedbu je pratio tako postojano i naklono da se činilo da doprinosi posebnoj ritmičkoj strukturi ili disanju izvedbe. 

  Prema visinama

Započevši vrlo mirno, u jedva vidljivom svjetlu, s prvim iskušavanjima penjanja po ljudskim tijela, leđima okrenutim od publike, predstava »Visoki ce« vremenom prerasta u pravo iskušavanje letjelačkih, penjalačkih te općenito zračnih vještina. No njezina je specijalnost otkrivanje snage onih najsitnijih i najnižih, kao i otkrivanje plesne gracioznosti najkrupnijih i najtežih performera. Svejedno jeste li češće »držač« tuđih tijela ili ste tijekom izvedbe češće letač koji tuđa tijela koristi kao lansirnu rampu, isprobat ćete ne samo svoje, nego i tehnike drugih akrobata. 

   Svaki je element ove akrobatike omogućen najužom suradnjom onih gore i onih dolje, međusobnim osluškivanjem i zrcaljenjem. Zaštitni znak predstave »Le Grand C« stoga je ruka u ruci, ruka koja pruža i ruka koja prima oslonac, kako bi se na jednog cirkusera doslovce popele još jedna, dvije ili tri osobe, pri čemu svaka od njih umije i stajati u zraku na rukama (oslanjajući se o podignute ruke »držača«) i napraviti salto pa se baciti s jedne »građevine« ljudskih tijela na drugu građevinu, doskočivši ponovno u stoj na rukama. 

   Konstrukcije penjanja lagano se ljuljaju, tijela su stalno na rubu održivosti, ali dramska napetost upravo i proizlazi iz tako bliske suradnje slučaja i vještine da se više ne može razaznati što je zahtjevan fizički rad i gimanstička vježba, a što umjetnička virtuoznost. Prizori višestrukog salta izvedenog na nečijim rukama u zraku ili povjerenja akrobata da će se naglim bacanjem sa samog vrha piramide uvijek sretno dočekati na ruke kolega, povezani su mirnim, konteplativnim momentima blago koreografiranog šetanja i kruženja sedamnaestočlane grupe pozornicom, pri čemu ih prati instrumentalna glazba na harmonici (šansona u laganoj jazz obrati). 

   I samo pjevanje uživo izvođača važan je dio izvedbe jer istovremeno moduliranje pjevačkog glasa i penjanje tijela, dakle i izdržljivost glasa i izdržljivost tijela, rastu sve do točke najvišeg opterećenja, do cirkuskog »visokog ce«, na kojoj odjednom zavlada napeta šutnja, pjevanje prestaje u korist koncentracije na težinu nošenja drugih tijela, tek tu i tamo »piskutajući« pokoji zvukić. Ta šutnja visoke napetosti inače je zaštitni znak klasičnog cirkuskog umijeća, u čijoj je areni katkad ostvarena i nekom vrstom zaglušujuće buke ili glasnog šuma. U ovoj predstavi, međutim, šutnja nakon granica izdržljivosti ljudskog tijela nije uprizorena kao prijeteće mjesto zvučne izolacije performera, već kao zona »najdaljeg izazova«, neprekinutog osluškivanja granica, zamiranja glasa koji će možda već sutra svladati novu mjeru težine ili novi prag pjevanja. 

  Prema ravnopravnosti

Povremeno se čini kao da gledamo gimnastičku probu, a ne predstavu, na kojoj svaki izvođač ima pravo popeti se na središnji čunj za vježbanje i isprobati svoju temeljnu ne/stabilnost. Male i velike vježbe namjerno su dehijarhizirane, u korist jednake važnosti pripreme za skok i samog skoka, baš kao i zajedničkog iskušavanja svih vidova akrobatske hrabrosti. Iz najobičnijeg balansiranja na čunju predstava s lakoćom prelazi na kompleksnu koreografiju zračnih bacanja jednog tijela s velike visine prema tijelima u iščekivanju koja stoje pet metara dalje, spremni na akrobatski doskok letača. 

   Kao i mnoge predstave u selekciji Ivana Kralja, direktora Festivala novog cirkusa, »Le grand C« je ponovno predstava o posebnom odnosu »nevidljivog« povjerenja među performerima, kao i predstava koja slavi veliku unutarnju i fizičku disciplinu kao preduvjete umjetničkog rada. Ispraćena dugotrajnim aplauzom, Compagnie XY domaćoj je javnosti pokazala da suradnja među ljudima nije nikakva utopija, već svakodnevna praksa. U tom je smislu Festival novog cirkusa postojano zanimljiv kao aktivistička, pa i prevratnička politička platforma – nikako ne samo kao manifestacija zabavljačkog karaktera.