Ako je čitav dramski i prozni ciklus o Glembayevima pokušaj da se u društvenoj eliti prepozna ono najvulgarnije, ali istovremeno i da pisac uspostavi jačanje kritičkih likova koji »vraćaju ulaznicu« ili ne pristaju na brutalnost karijere kao robe (tijela kao robe, umjetnosti kao robe itd.), te ako je, nadalje, Krležinu dramaturgiju moguće opisati kao postepeno i sistematično ljuštenje slojeva socijalnog nasilja kroz riječi i rečenice (a ne fizičke obračune), s najnovijom smo »Ledom« iskoračili iz finog tkanja Krležine optužnice prema gotovo boksačkim banalnostima likova. 

 Galerija svinjarija

Tandem Tomić – Kovačić na ZeKaeM-ovoj pozornici forsira erupcije međusobnih udaraca likova, kao da je u pitanju posve nesputani obred komadanja ljudskog mesa, uopće ne registrirajući Krležinu opsesiju likovima koji su toliko »preukroćeni« različitim društvenim mrežama samokontrole da ih razara upravo njihova vječita suzdržanost, a ne vulgarnost i izravnost uličnog nasilja. 

  Iako scenografija uključuje diskretne stolne lampe i pokretne crne stoliće, nismo u prostoru salona, već na poprištu krčmarske hajdučije. Klanfar siluje Melitu na sceni, svi neštedimice šmrću kokain, nema kraja međusobnim polijevanjima pićem, gnječenjima i udaranjima protagonista, pri čemu su ženski likovi prvenstveno hiperpasivne i pornografizirane »ženke«, dok su muškarci i seksualni i socijalni predatori, uvijek spremni na neku vrstu fizičkog nasilja. 

Pucanj u prazno

Redateljica i dramaturginja očito smatraju da je posvemašnja degradacija ženskih likova »legitimno« čitanje Krležina teksta. Ne slažem se. Činjenica da predstavu potpisuju redateljica i dramaturginja uopće nije jamac političke progresivnosti ili feminizma uprizorenja. Viteza Olivera Urbana igra glumac Srđan Grahovac, toliko sklon pozerskom glumatanju i ironičnim, koliko i samodopadnim grimasama da mu za bilo kakav pokušaj uspostave scenskog autoriteta treba ni manje ni više nego pištolj u ruci (za kojim doslovce i poseže). Ulogu Aurela nosi bitno ozbiljniji izvođač Dejan Ivanić, sposoban i za dječački zanos i za sirovost »mužjačkog« obračuna, dok Klafnara igra scenski najzanimljiviji, zamišljeni i turobni Mirko Vlahović. 

  Najnovija »Leda« ostavila je publiku ravnodušnom (izuzmemo li povremeno smijanje gledatelja na »pogrešnim« mjestima), dakle promašila je proizvesti bilo kakvu zazornost ili tjeskobu oko nasilja koje upriličuje. Nasilje je uprizoreno na gotovo sapunički način, s mnogo ispraznih efekata, ali bez unutarnje motivacije jakih afekata. Izostala je analiza ljudskog očaja. Kao da je ekipa predstave Krležu koristila kao površni paravan za bavljenje posve drugom tematikom. 

  I dok je činjenica da se prag naše neosjetljivosti na nasilje prikazivano i multiplicirano u medijima nesumnjivo stalno povećava, kazalište bi baš zato trebalo trajati kao medij u kome nije toliko važna »slika« premlaćivanja, nego ono što se zbiva u njezinoj emocionalnoj i kognitivnoj pozadini. Nažalost, ništa od krhkijih, opasnijih, manje dostupnih niti koje pokreću ljudske odnose nije dotaknuto u najnovijoj »Ledi«.