U vremenu u kojem dominiraju društvene fasade, estetski filtri i pažljivo dozirane javne uloge, susret s osobom koja odbija igrati po tim pravilima djeluje iscjeljujuće.

Glumica i scenaristica Lana Barić utjelovljenje je upravo takvog, beskompromisnog pristupa umjetnosti i životu. Ona ne trpi praznu riječ. Prezire pozu. Umjesto salonskog sjaja, njezina kreativna valuta su istina, sirova ljudska sažetost i hrabrost da se stvari nazovu pravim imenom.

Povod za razgovor s prvakinjom Drame zagrebačkog HNK-a je njezina najnovija uloga u predstavi »Idealan muž«, postavljenoj prema bezvremenskom tekstu Oscara Wildea.

Unutar komada koji secira političku korupciju, ucjene i lažni moral visokog društva, Lana donosi lik gospođice Mabel Chiltern. Njezina Mabel nije samo dramska figura, ona je moderna buntovnica, glas razuma i rijedak otok iskrenosti u moru društvenog licemjerja – uloga koja kao da je prirodno srasla s Laninim osobnim i umjetničkim habitusom.

No, glumački izričaj tek je dio njezina kreativnog svemira. Lana Barić jednako snažno progovara i kao autorica, što je potvrdila i prestižna Zlatna arena za film »Šlager« Nevija Marasovića, u kojem potpisuje i ulogu i scenarij.

Bez obzira piše li tekstove ili im na sceni udahnjuje život, njezina motivacija ostaje ista: potreba za pričanjem suštinskih, intimnih i društveno angažiranih priča koje odbijaju biti tek dekoracija.

U zagrebačkom HNK-u odigrana je premijera predstave »Idealan muž«, a riječ je o komadu koji iza kulisa salonskog glamura i britkog humora skriva gorku priču o političkoj korupciji, ucjenama i lažnom moralu. Budući da su dojmovi svježi, kako ste osobno doživjeli ovaj proces i što nam »Idealan muž« donosi u ovom društvenom trenutku?

– Proces je bio prekrasan jer smo radili tekst koji je nevjerojatno živ, imaš osjećaj da čitaš vijesti, a ne da radiš tekst iz 19. stoljeća. Ispod svih tih britkih replika krije se priča o ljudima koji javno prodaju moral, a privatno trguju kompromisima. Sjediš na probi i misliš: ovo se dogodilo prošli tjedan, samo s puno lošijim dijalogom, a nije ni smiješno.

Iskrena, ne i naivna

U predstavi tumačite lik gospođice Mabel Chiltern. Ona je u Wildeovom dramskom svijetu suprotnost strogoj moralistici Lady Chiltern – Mabel je moderna, prkosna, ismijava društvene obveze i takozvane »savršene« ljude, tražeći nesavršenu, ali iskrenu ljubav. Kako ste gradili taj lik i koliko je u njezinu prkosu prema licemjerju visokog društva zapravo prisutno vaših osobnih uvjerenja?

– Mabel je jedina u toj priči koja ne igra igru. Dok svi oko nje balansiraju između fasade i stvarnosti, ona jednostavno kaže što misli i voli koga voli. Direktna je i iskrena, nije naivna. Zvučat će banalno, ali – vedrog je duha. Zašto to ističem, zato što mi je u posljednje vrijeme jako teško boraviti u krugu osoba koje ne pristaju na potenciju pozitivne perspektive.

Lana Barić u predstavi »Idealan muž« / Foto Marko Ercegović

Kao stalna članica dramskog ansambla naše najveće nacionalne kazališne kuće, kako danas gledate na ulogu kazališta u Hrvatskoj? Smatrate li da bi institucije poput HNK-a morale hrabrije otvarati prostor modernim, angažiranim i provokativnim tekstovima?

– Mislim da je ova sezona HNK-a po tom pitanju napravila veliki pomak. Otvorili smo je praizvedbom teksta Espija Tomičića »Budi uvijek kao zmaj« i nastavili nizom uspješnih predstava koje tematiziraju važne stvari – ne dekorativno, nego suštinski.

Te iste predstave su rasprodane tjednima unaprijed. Otvaranje prostora mladim autorima i autoricama je put koji je izuzetno važan i iduća sezona bit će, između ostalog, upravo na tom tragu, o tome ćete detaljnije čuti na predstavljanju 15. lipnja. A za nas u HNK-u ogromnu važnost ima i otvaranje nove scene HNK2 koja sve to diže na novu razinu.

Osim glumom bavite se i autorstvom. ​Dobitnica ste Zlatn​e aren​e za ulogu u filmu »Šlager« Nevija Marasovića, projektu u kojem ​ uz glumu, potpisujete i scenarij. Kako je došlo do ove suradnje i što je bila glavna kreativna iskra iz koje se rodila ova intimna filmska priča?

– Nevio i Janko Popović Volarić su me pozvali u »Šlager« i taj proces rada je bio divan. Film je nastao iz jednog pitanja koje nas je zanimalo: što ostane između dvoje ljudi kada prođu godine, kada se promijene okolnosti, kada više nisu zajedno, a ipak nisu jedno drugome postali nevažni?

Čini mi se da filmovi često govore o početku ljubavi ili njezinu kraju, a nas je zanimao onaj prostor između, taj prostor zapravo čak i nije između, on je iza kraja tog odnosa koji više nije živ, ali je ostavio trag koji to identitetski bilježi.

Kada se u istom projektu nađete u dvostrukoj ulozi, i kao spisateljica koja stvara likove,​ i kao glumica koja im​ mora udahnuti život, kako izgleda taj unutarnji dijalog? Je li lakše ili teže igrati u scenama i replikama koje ste sami napisali?

– Zapravo ne volim pitanja što je lakše, što je teže, kao što ne volim pitanja je li mi draže kazalište ili film. Ne znam kako to kvalificirati kroz lakše ili teže. Bavim se i jednim i drugim jer to želim i volim.

Počela sam autorski djelovati jer se intenzivirala potreba za pričanjem određenih priča. I dalje moj posao obuhvaća projekte koje mi ponude drugi, a poneke pišem sama.

U sve te projekte uključeni su ljudi i o njima ovisi kvaliteta rada, energija i usuglašavanje. Jako mi je važno s kim radim i što radim, i to je eventualno kategorija gdje se može govoriti o lakšem i težem.

Ekipa filma »Šlager« – Nevio Marasović, Lana Barić i Janko Popović Volarić

Nakon premijere »Šlagera« i uspješnog festivalskog života filma, javno ste istaknuli kako je suradnja s Nevijom Marasovićem bila toliko inspirativna da već razmišljate o novim ​projektima. ​I​mate li već neki novi zajednički projekt na vidiku i u kojem se smjeru kreću vaši novi autorski interesi?

– Prošle smo zime snimili film »Hajka« u produkciji Kinorame, scenarij je pisala Jelena Paljan, a Nevio je režirao tako da se ta suradnja već dogodila. Vjerujem da će film biti prikazan ove godine i neizmjerno mu se veselim.

Paušalno patroniziranje

U javnim istupima često ostavljate dojam iznimno borbene i glasne žene koja se ne ustručava otvoreno govoriti o nepravdi, feminizmu i društvenim anomalijama. Jeste li zbog tog javnog iznošenja stavova i odbijanja da šutite na anomalije u našem društvu ikada osjetili profesionalne ili osobne posljedice, te smatrate li umjetnost poligonom za borbu protiv nepravde?

– Nemalo puta se dogodilo da mi kažu ljudi s kojima radim kako su bili upozoreni na mene, mahom od onih koji me ne poznaju ili sa mnom nisu surađivali. Već sam u intervjuima govorila o tome, o sudovima i dokidanju ljudi bez temelja, kvazimoralnoj superiornosti i paušalnom patroniziranju koje je postalo sveprisutno.

Nije neka mistika razabrati da su to najčešće projekcije vlastitih strahova i frustracija. Posljedice nisam osjetila, osim što su se potencijalno eliminirali ljudi s kojima ni inicijalno ne bih dobro surađivala ukoliko su razlozi za nesuradnju bilo što od ovoga što ste naveli.

Ta je selekcija korisna jer svima štedi i vrijeme i energiju. Što se umjetnosti tiče, vjerujem da može širiti prostor slobode, može postaviti pitanje, može dati glas, može raskrinkati licemjerje.

Može nas natjerati vidjeti ono što smo naučili ignorirati. Može nam približiti iskustvo nekoga tko nije poput nas, može otvoriti prostor za dijalog, empatiju i propitivanje.

Profesionalni glumački poziv od umjetnika zahtijeva konstantno kopanje po vlastitoj intimi, pronalaženje najdubljih emocija. Koliko je to emotivno iscrpljujuć i opasan proces i jeste li se ikada u svojoj bogatoj karijeri susreli s ulogom ili zadatkom koji vas je​ uplašio​ ili blok​irao?

– To je sve dio zanata, a meni su svi aspekti mog posla izazov. Nisam po prirodi netko koga stvari blokiraju, generalno se s problemima i u životu nosim tako što ih rješavam, jer me nervira kada postoji problem i pokušavam činiti sve da čim prije nestane. Tako je i u poslu.

Jednom ste prigodom izjavili kako biste u budućnosti jako željeli igrati lik beskrupulozne, hladne i zločeste poslovne žene. Što vas toliko privlači u tom tipu karaktera i kakav glumački izazov leži u interpretaciji ženskih likova koji svjesno ruše društvena pravila i moralne norme koje društvo nameće ženama?

– Najiskrenije se ne sjećam da sam tako nešto izjavila, ali ako i jesam, vjerojatno je imalo veze s činjenicom da se ženama još uvijek ne dopušta ista širina ljudskosti koju se dopušta muškarcima.

Muški lik može biti ambiciozan, beskrupulozan, manipulativan, opsjednut moći i svejedno će ga ljudi smatrati kompleksnim i zanimljivim. Kod ženskih likova još uvijek postoji očekivanje da budu dobre, empatične i prije svega – svidljive.

Teretana i psihoterapija

Uz iznimnu kreativnu energiju, u krugovima kolega poznati ste i po velikoj fizičkoj disciplini​, redovito odlazite u teretanu, pazite na prehranu i održavate zavidnu formu. S obzirom na to da je glumcu njegovo vlastito tijelo primarni alat za rad na sceni i pred kamerom, koliko vam je ta fizička spremnost važna za osjećaj samopouzdanja u vlastitoj koži i može li specifična uloga utjecati na to kako doživljavate svoje tijelo?

– Već godinama sam redovna i u teretani i na psihoterapiji, te dvije vrste podrške su mi izuzetno važne. Najprije i najvažnije zato da budem bolja sama sebi pa onda i drugima, a onda i u poslu.

I jesam bolja, osjećam se bolje otkad redovito vježbam, jako puno hodam i ušla sam u neki ritam unatoč tome što puno radim kako u kazalištu tako i na filmu. Ponekad je ritam teško održati, ali za mene je važan.

Živimo u vremenu koje pred žene, a posebno one pod svjetlima reflektora, stavlja golem pritisak vječne mladosti i savršenog izgleda. Kakav je vaš stav prema starenju pred kamerama i na sceni? Smatrate li da su ​vaši kolege glumci privilegiranoj poziciji kada je riječ o starenju na sceni?

– Nemam pritisak vječne mladosti niti savršenog izgleda jer su nerealni. Pogotovo nemam problem kad je posao u pitanju. Starimo garantirano, to znam i osjećam se dobro u svojoj koži sa svakom svojom godinom i veselim se godinama koje dolaze.

Sebi izgledam bolje i osjećam se bolje nego ikada prije. Puno sam više u kontaktu sa sobom, jer radim na tome, pa vjerujem da se to i vidi.

Kroz razgovor o umjetnosti i kazalištu često se provlači teza o njegovom katarzičnom, pa čak i iscjeljujućem karakteru. U kojim trenucima u svojoj karijeri ​ste osjetili najsnažnije iscjeljujuću moć umjetnosti​? Događa li se ona u tišini dok pišete scenarij, ​ili u glumačk​oj suigr​i na sceni, ili​ možda u susretu i razmjeni energije s publikom?

– Umjetnost može pomoći da vlastito iskustvo razumijemo i podnesemo. Najbliže tom osjećaju koji bi se mogao nazvati katarzom doživiš u susretu s publikom. Ne nužno kada hvale predstavu ili film, nego kada prepoznaju dio vlastitog iskustva u nečemu što napraviš.

Umjetnost možda ne mijenja stvarnost direktno, ali mijenja osjećaj usamljenosti, a unutar te stvarnosti i taj humani aspekt koji je važan. Najljepši trenuci na sceni su oni u kojima se dogodi istinski susret, između partnera na sceni kao i između predstave i publike.

Zato volim svoj posao. Ne zato što daje odgovore, nego zato što otvara prostor u kojem se ljudi mogu prepoznati jedni u drugima. U vremenu u kojem smo sve usamljeniji i sve više zatvoreni u vlastite svjetove, to mi se čini dragocjenim.

Pitanje ljubavi

Za razliku od uobičajenih priča na našim prostorima gdje razvodi često završavaju dugogodišnjim sukobima, vi često s ponosom ističete kako ste u sjajnim​ odnosima sa svojim bivšim suprugom Draganom Markovinom. Kako ste uspjeli izgraditi tako zreo odnos pun poštovanja​?

– Oboma nam je bilo u interesu da se i dalje imamo u životu pa smo tako i napravili. Nije to intenzivan odnos, ali postoji i traje.

Pitanje ljubavi je vječna tema kako u Wildeovim djelima, tako i u ljudskim životima. Vjerujete li i danas u onu fatalnu, a istovremeno potpuno slobodnu ljubav koja ne sputava pojedinca i što za vas danas, nakon svih profesionalnih i životnih iskustava, uopće predstavlja ljubav?

– Nemam neku veliku teoriju o ljubavi. Još uvijek imam puno više pitanja nego odgovora. Iz mog iskustva, upravo tim fatalnim ljubavima uvijek je nečega manjkalo. Danas, više nego ikad, vjerujem u mir. U svemu.

Kako biste u ovom trenutku svog života definirali suodnos između sreće, boli i tuge, te na koji način ​ ​s​e te ​suprotne emocije ​uklapaju u​ Vašem unutarnjem svijetu​? Što vas najviše pokreće na stvaranje ?

– Mislim da sam u mladosti puno više vjerovala da su sreća, bol i tuga međusobno suprotstavljene kategorije. Kao da je cilj života maknuti se što dalje od boli i što bliže sreći.

Sad i sreću i bol i tugu percipiram realnije, kao dio života. Nekad je teško povući granicu između stvarnih odnosa i ljudi koji su nas usrećili ili povrijedili. Često su to isti ljudi.

Što se stvaranja tiče i dalje me pokreće znatiželja. I opet ljudi. Njihove kontradikcije, načini na koje vole, povređuju, spašavaju i gube. Nakon svih ovih godina još uvijek me fascinira činjenica da nitko od nas zapravo ne zna živjeti.

Svi se trudimo koliko možemo i to je to vrlo autentično i humano iskustvo življenja. Svi se snalazimo po putu kako znamo i umijemo. Mislim da upravo iz tog pokušaja razumijevanja nastaje većina onoga što pišem i igram.

Ne iz sreće, ne iz tuge, nego iz potrebe da ljudsko iskustvo učinim validnim u svoj svojoj složenosti i svim njegovim aspektima.

Mirej je uzemljena empatična mlada osoba

Uz to što gradite umjetničku karijeru, vi ste i majka, a vaša kći danas već pokazuje ozbiljan interes za glumački poziv. Kako izgleda vaš privatni odnos, kako ona danas doživljava vas kao majku i umjetnicu i razgovarate li kod kuće o naličju glumačkog posla kojim se bavite?

– Ona je, htjela ne htjela, odrastala uz ovaj posao i to je dio njenog života. Imamo predivan odnos i izuzetno sam ponosna i na nju i njena postignuća. Mirej je divna, pametna, uzemljena, empatična mlada osoba.

Foto Luciano Peritore

Kada se osvrnete na godine iza vas, što je bila vaša glavna misao vodilja kroz odgoj i odrastanje vaše kćeri? Koje ste vrijednosti i moralna načela kroz njezin razvoj nastojali istaknuti​?

– Nastojala sam ne propustiti da je jasno vidim.