ZAGREB – Odličan sraz redateljske odluke Marine Pejnović da iskoristi brojne prostore Studentskog centra kao prostor »putovanja« kojim se bavi Šoljanov roman »Kratki izlet« te dramaturške odluke Vida Hribara da Šoljanove likove prevede u suvremenost studentskog stasanja rezultirali su i bogatom i inovativnom predstavom.

To je Teatar &TD u svojoj najboljoj tradiciji: ništa doslovno, ništa prvoloptaški, pokušajmo radije iz novog kuta i s novim pitanjima.

Predstava se otvara u studentskoj menzi. Publika je podijeljena u grupe, a natjecanje u provjeri znanja oko Šoljanova romana gorka je i sardonična slika suvremene lektire: nije bitno što znamo, bitno je da ni o čemu nemamo prilike razmišljati. Tobože, važni su samo podaci, kao na maturama.

Zato vođa svake grupice gledatelja konspirativno kaže svojim članovima publike (posjednutima za zbijene stolove u menzi): »Najvažnije je da svi imamo iste odgovore.«

Jako inspirativna scena za kritički razgovor s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i mladih, kao izvorom surovog i sustavnog zaglupljivanja djece pod nazivom školovanje.

Kad bi to Ministastvo ikada slušalo ikoga tko se zaista bavi pedagogijom. Ili razumjelo da pedagogija i štreberluk nisu ista stvar.

Grupa u nestanku

Putovanje se iz menze nastavlja hodnicima, pa prostorom likovne galerije, kinodvoranom, ima dionicu u dvorištu Studentskog centra (kamo stiže taksi pokupiti jednoga od protagonista) i na kraju završava u maloj dvorani Teatra &TD, u koju smo ušli na stražnja vrata ili kroz garderobu.

I baš kao što u Šoljanovu romanu likovi stalno nestaju (nekima se ekskurzija prekida onog trena kad shvate da moraju doista hodati Istrom, drugi se napiju, treći se zaljube u napuštenu kuću, četvrte zapravo ne zanima povijest umjetnosti radi koje su i krenuli na putovanje) – samo jedan od njih, u predstavi nazvan Novinar (Jakov Zovko) stiže do odredišta i tamo nalazi svoju najkrhkiju emocionalnu točku.

Pejnović redateljski jako pažljivo gradi kolaps studentskog zajedništva i kvalitetno radi s glumcima.

Najglasniji vođa, Roko (Domagoj Ikić), samo je hajkač stada, u pravilu bez empatije i prema kome.

Lav Novosel s mnogo slojeva fino nijansiranih nemira igra anksioznog, nervoznog Petra, više zainteresiranog za simualacije AI partnerica nego za srednjovjekovne freske ili svoju ekipu. Nika Ivančić ponijela je pogrdno ime »Ofelija« iz Šoljanova romana, a ni sam tekst joj ne dopušta puno više od uvjerljive karikature ambicioznosti i usamljenosti (premda se tu trebalo više potruditi oko dramaturške profilacije jer je lik u cijelosti nadopisan Šoljanu).

Ivan Magud je Vladimir koji ostane prikovan uz rakiju, šireći oko sebe glumački dobro evociranu nelagodu autodestrukcije, dok Kristijan Petelin zaljubljeno i krajnje nostalgično ostaje na ruševinama starih dalmatinskih kuća.

Kako se društvo raspada, sve je izvjesnije da ova adaptacija upozorava koliko se lako trgaju veze među ljudima.

Zato ne čudi što Novinarevo stizanje do tajanstvenih, gotovo potpuno izbrisanih freski završava jedinom dramski potresnom scenom usprizorenja: suočenjem Novinara s neumitnošću starenja i smrti.

Jakov Zovko fantastično igra Novinarevu poraženost pred svojevrsnim streljačkim zidom ljudske smrtnosti.

Čovjek više nema tijela, postaje izvor suza, čija polagana unutarnja struja preplavljuje i čitavo gledalište.

Da nema te završne dionice izvedbe, da nema radikalne ranjivosti glumca, sve ostalo bila bi tek zafrkancija na temu raspada ekipe.

No Zovko glumački preokreće tonalitet izvedbe u ozbiljnost vrijednosti (i gubitka) vlastitog života.

U predstavi se koriste filmske snimke starijih glumaca, svojevrsnih dvojnika izvođača na sceni (na videu se pojavljuju Dušan Gojić, Alma Prica, Ivan Jončić, Zvonko Novosel i Damir Lončar) i treba reći i da su te dionice također znalački odigrane (video: Sara Salamon).

Jezične pličine i dubine

Glazbu u predstavi potpisuje Vid Hribar, kostimografiju i scenografiju Petra Pavičić.

Recimo završno i nekoliko riječi o problemima ove uspjele predstave: suvremeni jezik scenskih likova koji dominira u četiri petine izvedbe apsolutno se ne može mjeriti sa Šoljanovim jezikom.

Kad konačno na kraju predstave čujemo Šoljana, nakon gomile trivijalnih frazica, poštapalica i psovki, imamo dojam kao da smo iz nekog zapuštenog, natrulog podruma kulture izašli u raskošan vrt.

Ozbiljan je problem što se »aktualnost« jezične fraze danas često shvaća kao njezina nemaštovita banalizacija. Jezik ulice može biti ludo živ, ali onda se oko njega potrebno jednako potruditi kao i oko standarda i s njime povezanog književnog jezika. Pa ipak, način na koji je predstava vođena i njezino polagano emocionalno usijanje rezultirali su kazalištem koje će imati publiku – i to mimo igranja lektirnog naslova.

Za kraj, kritika portala Lektire.hr, gdje se doslovce navodi »pouka« Šoljanova romana, kao da ona postoji. Ta tobožnja pouka na ovom čitanom portalu ovako glasi: »Pouka: iako trebamo biti potpuno predani određenim ciljevima, trebamo biti svjesni koje je ciljeve moguće dostići, a koji su imaginarni.«

Već dugo nisam pročitala promašenije tumačenje Šoljanova romana. Naravno, autor ili autorica nisu potpisani, jer ime i prezime ispod koještarije ipak komplicira njezino zadržavanje u medijskom prostoru.

Ali ako ste kojim slučajem nastavnik ili roditelj srednjoškolske osobe, svakako će vaše dijete više doznati o romanu iz &TD-ove predstave, nego s portala posvećenog lektirama.

To je zasluga čitave okupljene autorske ekipe, na čelu s redateljicom koja iz predstave u predstavu pokazuje sve suvereniji rukopis »prostornog istraživanja« i kompetencije za rad na zahtjevnim umjetničkim predlošcima.