RIJEKA Prije četiri godine plesač Toni Flego izveo je solo »I’m Alive« u kojem je autoreferencijalno propitivao smisao bavljenja plesom, odnos između sebe i koreografa te svoj položaj plesača suvremenog plesa, eksponirajući ekonomske i ideološke uvjete plesa na periferiji Europske unije. No, unatoč svemu, Flego nam je tada poručio: »Živ sam!«, stavljajući u prvi plan puko preživljavanje današnjih plesača suvremenog plesa.

Na ovaj solo na neki se način nadovezuje novi klupsko-scenski događaj naslovljen »No Win for Dance«, prvi veći autorski i koreografski rad Tonija Flege, koji je premijerno izveden u svečanoj dvorani Zajednice Talijana Rijeka uz podršku TRAFIK-a i Films 1.6.1.8. Kao što sugerira već i sam naslov ovog projekta, koji kombinira performans, poeziju i plesnu umjetnost, u njegovu je središtu tema plesa, u prvom redu onog suvremenog, odnosno propitivanje njegove pozicije koja nije »pobjednička«, već negdje na marginama, u neravnopravnom položaju u odnosu na druge umjetnosti koje su i kulturalno, i društveno, i ekonomski, pa i politički, bolje vrednovane i vidljivije.

Trilogija »Tri boje«

Predstava je inspirirana poetikom poljskog filmskog redatelja Krzysztofa Kieslowskog i njegovom trilogijom »Tri boje«, koja je Tonija Flegu potaknula na istraživanje granica između osobnog i političkog, te pokreta i tijela kao nositelja unutarnjih i kolektivnih narativa. Podsjetimo, prvi dio trilogije »Plavo« iz 1993. godine odnosi se na jednu od triju boja francuske zastave te prvu od triju riječi parole na kojoj se temelji francusko građansko društvo: Sloboda – jednakost – bratstvo. Motivi filma oblikovani su unutar vizualno iznimno efektnog okvira kojim dominira plava boja koja ilustrira temu emocionalnog oslobođenja potvrđujući strukturnu preokupaciju filma – tematizaciju procesa emocionalnog ozdravljenja i katarze.

Crveno i bijelo

Uslijedio je drugi dio trilogije »Bijelo«, crnohumorna krimi-komedija u kojoj je slojevito elaboriran prikaz ljudskih osjećaja i odnosa. Teme u fokusu su opsesija, osveta i iskupljenje, a redatelj daje i osoban prikaz raspada temeljnih vrijednosti u njegovoj domovini u vremenu nakon komunizma. Ovu filmsku trilogiju zaokružilo je 1994. godine »Crveno« u kojemu je motiv bratstva za Kieslowskog tek poticaj za razmatranje stalnih, kompleksnih etičkih i moralnih preokupacija i čovjekove sudbine u suvremenom svijetu. Ovo djelo vizualno je bogato visokoestetiziranom fotografijom, uz prisutnost crvene boje u svakom kadru, kao simbola ljubavi i krvi.

Slično kao i Kieslowski, Toni Flego, ovoga puta i kao koreograf i kao izvođač, u svojoj predstavi koristi simboliku boja – crvene, bijele i plave – kako bi ispričao priču o emocionalnim, društvenim i identitetskim tenzijama današnjeg trenutka. Kako objašnjava, »sve je to smješteno u suvremeni kontekst Europe u raspadu – s nostalgijom, gubitkom ideala i borbom za zajedništvo«. U dramaturgiji Žaka Valente predstava je strukturirana u nekoliko cjelina. Početak izvedbe transformirao je svečanu dvoranu Circola u svojevrsni klupski prostor, s naglašenom crvenom bojom. Mara Prpić oblikovala je svjetlo uz pomoć nekoliko neonskih cijevi postavljenih na tlu, koje mijenjajući boje kreiraju ozračje pojedinih prizora. Uvodno Toni Flego na engleskom jeziku izgovara misli o plesu i smislu bavljenja plesom, iskazujući svoju strast i ljubav prema plesnoj umjetnosti. Odjeven u klasično odijelo i bijelu košulju Flego iz govorenog dijela prelazi u plesni dio, kreirajući tijelom i plesnim pokretima atmosferu kakvog kluba, usklađujući dinamičan i senzualni ples s dizajnom svjetla Mare Prpić i glazbom Michala Zibena.

Nakon strastvene »crvene« sekvence, uslijedila je smirujuća, onirička »bijela«. U ovom dijelu Toni Flego, »uronjen« u scenski dim koji je prekrio pod dvorane, ulazi u suptilan dijalog, šapat, s papirnatom lutkom bijelog labuda, koji pobuđuje različite asocijacije – od neokaljane ptice čija su bjelina, snaga i ljupkost epifanija svjetlosti, do (smrtnog) labudova pjeva i svojevrsnog zaštitnog znaka baletne umjetnosti. No, u nekoj vrsti samoironije, Flego ovu figuru stavlja poput šešira na glavu, a zatim u mikrofon, ukrašen bijelim umjetnim ružama, izgovara monolog kojim ukazuje na vlastitu poziciju plesača suvremenog plesa koji je nezavisan i iza kojega ne stoji nikakva institucija – zbog toga je nezaštićen, krhak, ali ne i nevidljiv – podsjećajući da je svaki podij ujedno i plesni podij. U »bijeloj« sekvenci Flego simbolikom bijele izražava moralne dileme, dok nekom vrstom »mađioničarske« igre crnim i bijelim svilenim rupcem prikazuje introspektivnu borbu između dobra i zla.

Baloni od sapunice

U posljednjem dijelu predstave Toni Flego nalazi inspiraciju u plavoj boji, koja za njega simbolizira nostalgiju i snove o izgubljenim idealima. U »plavoj« sekvenci, opet zahvaljujući dizajnu svjetla Mare Prpić, starinski svjećnjaci i luster Circola transformirani su uz pomoć plavih filtera, dajući ovom prostoru posve novu dimenziju. Prema Kandinskom, dubina plave boje »ima svečanu nadzemaljsku ozbiljnost«, prizivajući pomisao na smrt. Crvenoj, bijeloj i plavoj Flego u predstavi dodaje i svoju omiljenu ljubičastu, a završni dio je pak u znaku zelene boje – kao simbola buđenja života, mladosti i nade. Publiku su na svakom sjedalu u Circolu dočekale bočice sa sapunicom za puhanje mjehurića, što je na Flegin poziv i učinila, ispunivši dvoranu balončićima od sapunice koje je s balkona, »okupan« u zelenom ispuhivao i sam izvođač. Sve to dalo je predstavi svojevrstan optimističan, veseo, dječje razigrani završetak koji budi nadu za suvremeni ples – istodobno fragilan, kao i mjehuri od sapunice. Kad je riječ o samoj izvedbi Tonija Flege, ovoga puta ples je ipak – pobijedio! Premijerna publika ispratila je Flega i njegove suradnike stajaćim ovacijama i snažnim pljeskom.