BRIJUNI – Jubilarna 25. sezona Kazališta Ulysses svečano je otvorena ispred Etnografskog muzeja autorskom predstavom »Majke« Kolektiva Igralke i Rajne Racz, a u koprodukciji Kolektiva Igralke, Kazališta Ulysses, Kuće Nahero i Maske Ljubljana. Predstava će uskoro, 17. srpnja, biti prikazana i u sklopu Riječkih ljetnih noći na lokaciji Parka Nikole Hosta. Kolektiv Igralke čine četiri prijateljice i diplomantice studija Gluma i mediji Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci u klasi Rade Šerbedžije i Lenke Udovički: Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol i Vanda Velagić.

Tema majčinstva

U opisu predstave navedeno je da to nije predstava o majčinstvu, već o odluci o majčinstvu. Koji je bio glavni razlog realizacije takve predstave, je li to bilo vrlo često prisutno nerazumijevanje društva, ona neugodna pitanja, pa što čekaš?

Ana Marija Brđanović: Tema majčinstva pojavila se u jednom od naših razgovora, zapitale smo se hoćemo li uopće biti majke ili ne, dotakle smo mnoga pitanja i na mnoga od njih nismo imale odgovor. Znale smo da ne možemo raditi predstavu o majčinstvu, prvenstveno jer nismo majke, ali i zato jer je majčinstvo velika tema za koju ne bi bila dovoljna jedna predstava.

Anja Sabol: Nalazimo se u srednjim 30-im i svjesne smo da kao žene ne možemo odluku o majčinstvu odgađati još dugo… A kad smo počele o tome razgovarati s ostalim vršnjakinjama, shvatile smo da nismo jedine koje muče brojna pitanja vezana za tu odluku (ako to uopće može biti odluka). Za razliku od naših baka i mama, kada se majčinstvo podrazumijevalo, mi smo neka druga generacija, specifična po mnogočemu, pa tako i po tome da se dobna granica postajanja majkom sve više pomiče.

Sendi Bakotić: Nakon predstava »Bakice« i »Cure« (r. Tjaša Črnigoj) koje dotiču umirovljeničko siromaštvo i reproduktivna prava, polja na kojima su žene u posebno osjetljivoj i ugroženoj poziciji, zaključujemo trilogiju predstavom »Majke« gdje se hvatamo ukoštac sa samim izvorom rodne neravnopravnosti – onom »biološkom« razlikom koja je, otkad je povijesti, žene strpala u privatnu sferu majčinstva, doma, skrbi. Od osobnih priča raskrivamo širi društveni pritisak i imperativ o ženama za koje se podrazumijeva da se žele ili trebaju ostvariti kroz majčinstvo. Bilo da te poruke dolaze od naših baka, ginekologa ili ministra demografije, otvaraju šire pitanje zašto je cijelom sustavu bitno da mi rodimo i može li u tom okruženju žena imati pravo na izbor i slobodu. Pravo žene da odluči ne imati djecu i da se njezin izbor ne propituje ostaje velika borba, a opet, i kada žena »ostvari« društvenu funkciju i postane majka, susreće niz nepravdi i nasilja koji nas tjeraju da se zapitamo da li taj isti sustav koji kroz majčinstvo podiže ženu na fiktivni pijedestal zaista podupire žene koje postanu majke.

Kojim ste se smjernicama vodile u realizaciji ove predstave, jeste li bile potaknute nekim osobnim lošim iskustvima ili iskustvima vama bliskih osoba?

Ana Marija Brđanović: Žene su tijekom života konstantno izložene komentarima koji se odnose na majčinstvo i rađanje. Već kao djeca u ruke nam se stavljaju lutke beba, a društveni narativ jest; škola, udaja, djeca. Radile smo intervjue sa ženama koje su se javile na naš javni poziv za priče, ženama koje su majke, koje nisu, koje nisu još odlučile… Predstava nije orijentirana prema lošim iskustvima, ali se pitanja koja postavljamo bude iz odnosa prema svijetu u kojem živimo.

Anja Sabol: Način na koji smo gradili ovu predstavu zbilja je eksperimentalan u svakom smislu i dogodili su se neki ludi preokreti koje smo morale prigrliti i raditi s njima. Između ostalog, redateljica Rajna ima 14-mjesečnu bebu koja je s nama na svim probama, a njezin muž, glazbenik Marin Živković, radi glazbu za predstavu. Tako smo predstavu gradile dok Rajna doji dijete ili ono trčkara po sceni. To je za mene bilo često izazov, jer su probe bile kraće, fokus raspršeniji… Ipak, vidim neku tihu revoluciju u svemu tome.

Vanda Velagić: Nekako su dosad sve teme proizlazile iz nas. Shvatile smo da se mi i većina naših prijateljica nalazimo u, kako sam to nazvala u predstavi, »krizi srednjih 30-ih godina« jer se susrećemo s činjenicom da nam biološki sat otkucava, a trudnoća se neće sama od sebe »dogoditi« kao što je to bilo u vrijeme naših baka, kad još kontracepcija nije bila dostupna. Tek generacija naših majki dobila je 1974. Ustavom osigurano pravo na planiranje obitelji, što je značilo pravo na kontracepciju i pravo na abortus. A koliko su žene prije toga mogle zaista odlučivati o tome hoće li imati dijete ili ne, pitanje je.

Dokumentarno i poetsko

Kako je predstava koncipirana?

Sendi Bakotić: Naše dosadašnje predstave obilježio je dokumentarizam – dijeljenje stvarnih iskustava, bilo od članica/ova s margine društva čiji se glasovi inače ne bi čuli, bilo naših vlastitih i obiteljskih priča. U »Majkama« nastavljamo s dokumentarnim pristupom, ali tako da se on spaja s poetskim kazalištem kojim se posebno bavi redateljica Rajna Racz. To nam je dalo slobodu da usko dokumentarne, konkretne osobne priče, povežemo s onima iz teorije, povijesti i umjetnosti, da se uzdignemo od osobnog, preko društvenog, prema poetskom i mitskom. U svakoj predstavi koju radimo propitujemo metodologiju istraživanja i forme dokumentarnog kazališta, a ovdje je veličina, nepreglednost i vječnost teme (ne)majčinstva, koja je veća od nas samih, tražila poseban poetski pristup u slikama, vizualnosti, glazbi…

Ana Marija Brđanović: Sama predstava tako je strukturirana kao metafizički muzej u koji nas uvodi šamanica, gdje se nižu »eksponati« iskustava u kombinaciji s poetskim scenama koje nas podsjećaju gdje smo kao ljudska vrsta, i u vremenu i u prostoru.

Vaša ostvarenja snažno korespondiraju s aktualnim trenutkom.

Vanda Velagić: Naše predstave dolaze iz naših potreba da govorimo o nečemu, a te teme proizlaze iz svijeta i života koji nas okružuju. Smatramo da je kazalište ne samo »ogledalo društva«, nego kao što Brecht kaže: kazalište je »čekić kojim možemo razbiti to ogledalo« – pozivajući da kao izvođači i publika razbijamo nametnute iluzije društva. Zahvalne smo što smo već na akademiji u Rijeci bile u klasi Rade Šerbedžije i Lenke Udovički koji su nas upoznali s Bertoltom Brechtom, njegovom dijalektikom u kazalištu i konceptima koji su u srži našeg principa djelovanja.

Sendi Bakotić: U vremenu jake retradicionalizacije, gdje se s glavnih trgova i koncertnih pozornica poziva na vraćanje tradicionalnih uloga ženama i autoritet u obitelji muškarcima, gdje se diljem Europe i svijeta ograničavaju teško stečena temeljna reproduktivna prava žena, dirati u pitanje majčinstva čini se kao ulazak u bojno polje. I baš zato moramo zadirati u to polje i propitivati vrijednosti koje se čine »prirodnima« ili »normalnima«. Najopasnije je, u bilo koje vrijeme, vjerovati da zaista postoji »prirodno« i »normalno«, jer upravo mi kao društvo gradimo, oblikujemo i perpetuiramo te koncepte. Srećom, ako ih osvijestimo, možemo ih se i osloboditi.

Anja Sabol: Mnoštvo je aktualnih trenutaka kojima bi se kroz kazalište mogle baviti. Svijet je u priličnom kaosu i budućnost ne djeluje baš optimistično, ali uvijek pokušavamo pronalaziti pukotine kroz koje prolazi svjetlost i daje nam nadu da ipak ima nekog smisla što smo ovdje, radimo to što radimo i pokušavamo ne gubiti fokus od onoga što je za nas bitno. Uglavnom polazimo od osobnih tema i iskustava, ali ona se šire i postaju univerzalna ljudska iskustva u kojima smo svi ranjivi, nesavršeni, zbunjeni. Često zaboravljamo da imamo moć oblikovati svijet iz kojeg potječemo, umjesto da samo pasivno gledamo kako nas on gazi i rastužuje.

Ana Marija Brđanović: Prilikom svakog rada na predstavi važno mi je znati zašto je bitno raditi baš tu predstavu u tom trenutku, na tom mjestu. Umjetnost shvaćam ozbiljno, kao alat koji je potreban društvu, koji mu koristi na različite načine.

Velika enciklopedija

Navele ste da odluke žena o (ne)majčinstvu ne zaslužuju samo predstavu, već i muzej.

Ana Marija Brđanović: Upravo zbog iskustava koja smo dobile od žena s kojima smo radile intervjue, shvatile smo da je mnogo različitih priča i situacija, mnogo individualnih događaja, koji su zajedno kao velika enciklopedija ili zbir eksponata koji zaslužuju da budu viđeni i od kojih se puno može naučiti. Ne pričamo dovoljno o porodu, o promjenama koje žene prolaze i u trudnoći i kao majke, zaista bi bilo korisno imati mjesto gdje se o majčinstvu uči i gdje se majčinstvo njeguje.

Vanda Velagić: »Zašto ne« – rekle smo? Dozvoljavamo si da stvaramo čega nema, da se bavimo pitanjima koja su u »mraku«, da gradimo nevidljivi muzej. Baviti se ovom temom kroz zamišljeni koncept muzeja »majčinstva« i »nemajčinstva« otvorio nam je mnoge kreativne mogućnosti kako da sagradimo tako nepregledan muzej, najbolje bi bilo da dođete i ušetate u naš muzej bez korijenja, a možda i vi sagradite koji vaš muzej – muzej onoga što vam je važno, a još niste do kraja istražili. Uzbuđuje me koliko kazalište, a pogotovo ovo autorsko kakvim se mi bavimo, može biti kreativno i zaigrano, a istovremeno dirati u srž.