RIJEKA – Ovo je trebao biti sasvim drugačiji tekst. Trebao je to biti tekst o nedopustivom i, prije svega, nezakonitom ponašanju predstavnika tijela javne vlasti, ovdje inkarniranom u intendantu HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci Marinu Blaževiću, kada se oglušio na zakonsku obavezu odgovaranja na pitanja javnosti, ovdje novinara, o funkcioniranju kuće kojoj je na čelu. Trebao je ovaj tekst, u svojoj neupitnoj pravičnosti, pozvati na poštivanje zakona i propisa te pokrenuti pritisak koji će onemogućiti Blaževića i njemu slične predstavnike tijela javne vlasti (ovo je ključan i lako provjerljiv podatak, zato ga ponavljam) da biraju kome će i kako odgovarati na pitanja.

Može se Blaževiću ne sviđati što ima netko u novinarstvu u kulturi u Rijeci kome nije zadatak poliranje njegove biste, nego kritičko propitivanje poteza koje vuče kao najmoćniji čovjek u kulturi grada, ali ne može zbog toga samovoljno odlučiti da tome novinaru uskrati odgovor na pitanje, odnosno informaciju. Koju onda dade drugom novinaru, točnije novinarki, koja je pak nesvjesna da time što je informaciju podijelila nikome nije napravila uslugu, a ponajmanje novinarstvu.

Priznavanje poraza

Trebao je to, dakle, biti takav jedan tekst, ali on to neće biti. Ovaj tekst bit će moje priznavanje poraza i isprika Marinu Blaževiću.

Ispričavam se gospodinu Blaževiću na tome što sam smatrao nedopustivim njegovo oglušivanje na zakonsku odredbu koja ga kao predstavnika tijela javne vlasti obavezuje na ravnopravnost u tretiranju tražitelja informacije. Ispričavam se zato što sam uzimao zdravo za gotovo da ne postoji ni najmanja mogućnost kreativnog tumačenja te zakonske odredbe i da će to biti jasno svima koji su na bilo koji način suodgovorni u slučaju ili mogu pomoći da se nekoga tko se tako očito oglušuje o zakon vrati na pravi put. Ispričavam mu se i zato što sam, sada već doista davno, bit će možda i pola godine, najavio da ću pisati o njegovu očitom kršenju zakona, no to do dana današnjeg nisam učinio, ostavivši ga u nedopustivo dugoj neizvjesnosti oko toga kakve to informacije imam o njegovu kršenju zakona. No probat ću ovdje ipak objasniti genezu ovoga mog poraza, kao i razloge tolikog čekanja na njegovo priznavanje.

Sve počinje kada nezadovoljstvo Marina Blaževića mojim kritičkim pisanjem kulminira do te mjere da iz kazališta kojem je na čelu počnu stizati poruke da Blažević više ne želi odgovarati na moja pitanja. U redakciji od toga na samom početku još ne želimo raditi veći problem, jer smo se navikli na razne oblike pritisaka onih čiji rad propitujemo. No ubrzo moramo igrati igrokaz: želim li dobiti odgovor na neko pitanje koje me zanima i koje mi je nužno za rad na nekom tekstu, moram ga postavljati kao netko drugi, odnosno pitanje Blaževiću mora postaviti, recimo, kolegica i urednica rubrike Kim Cuculić. Naravno da smo već u debelom kršenju Zakona o pravu na pristup informacijama, no mi se i dalje “zadovoljavamo” upozorenjima Blaževiću i PR službi Kazališta da to ne čine, nadajući se da će doći pameti. No umjesto pameti stigao je e-mail.

Ovjerovljeni stav

Na moja pitanja: “Je li istina da je honorar Karite Mattile 40.000 eura?” i “Koliko ukupno košta produkcija iza gostovanja Karite Mattile?” dobili smo ovaj odgovor, koji konkretizira i javno ovjerovljuje intendantov stav: “Naime, intendant Blažević više neće davati niti izjave, niti intervjue, niti informacije novinaru Davoru Mandiću jer smatra da se on u svom radu ne vodi principima etičkog novinarstva te ne zastupa javni interes nego svoje osobne interese proizašle iz animoziteta prema HNK Ivana pl. Zajca i njegovoj aktualnoj upravi. To ne znači da intendant nije spreman odgovoriti na postavljena pitanja, ova kao i sva druga, koja će mu uputiti bilo koji drugi novinar ili pak urednica kulture ili glavni urednik Novog lista. Stoga odgovara vama, urednici kulture Kim Cuculić i glavnom uredniku Ivici Tomiću, da je odgovor na 1. pitanje poznat jer je već dobiven iz Službe za odnose s medijima Grada Rijeke. Za odgovor na 2. pitanje molimo vas za razumijevanje što će vam moći biti poslan tek u ponedjeljak budući da je intendant danas zaokupljen završnim pripremama jednog od najznačajnijih koncerata u povijesti riječkog Kazališta, onog svjetske operne dive Karite Mattile.” Pitanja su poslana 17. rujna 2020., a odgovor je stigao dan kasnije i on “ozakonjuje” dotadašnje ponašanje.

Dana 23. rujna šaljem PR službi Kazališta nova pitanja za intendanta, uz upozorenje da je protuzakonito ne odgovoriti mi na njih, kao i podsjetnik na to da nije odgovorio na pitanje o ukupnom koštanju produkcije koncerta Karite Mattile. Nakon pet dana stigao je krnji odgovor, a kada 5. listopada tražim PR službu Kazališta da mi kaže koji je status dijela pitanja na koja nismo dobili odgovor, ne vjerujući da će intendant doista insistirati i dalje na najavljenoj suludosti, 6. listopada stiže ovaj odgovor, koji potpisuje voditeljica Promidžbe i odnosa s javnošću Milena Jerneić: “Poštovani, obzirom da očigledno niste prihvatili stav intendanta dr. sc. Marina Blaževića, odnosno obrazloženje zbog čega odbija komunicirati te izravno odgovarati na pitanja novinara Davora Mandića, ali da je spreman odgovoriti na pitanja bilo kojeg drugog novinara ili urednika Novog lista, intendant je odlučio tražene informacije objaviti u drugim zainteresiranim medijima, a potom i u rubrici ‘Transparentno kazalište’ na web stranicama HNK Ivana pl. Zajca.”

Jasna legislativa

Podsjećam ovdje na to da Članak 8. Zakona o pravu na pristup informacijama jasno kaže (obraćajući se tijelima javne vlasti):
“(1) Pravo na pristup informacijama i ponovnu uporabu informacija pripada svim korisnicima na jednak način i pod jednakim uvjetima. Korisnici su ravnopravni u njegovu ostvarivanju.
(2) Tijela javne vlasti ne smiju staviti korisnike u neravnopravan položaj, a osobito ne na način da se pojedinim korisnicima informacija pruža prije nego ostalima ili na način kojim im se posebno pogoduje.”

Ne treba biti osobiti poznavatelj legislativnog rječnika da bi iz predočenog bilo jasno da Marin Blažević krši zakon. Ni manje, ni više. No ta spoznaja ipak nije dovoljna, koliko god je ja smatrao samorazumljivom, koliko god bilo jasno da je HNK Ivana pl. Zajca na aktualnom popisu tijela javne vlasti, da to isto kazalište nije privatna prćija intendanta koji onda može ignorirati Zakon i birati razgovarati samo s onim novinarima koji ultimativno slave njegov lik i djelo – sve to nema veze, jer ovdje zapravo počinje moj poraz.

Dana 7. listopada 2020. godine tražim očitovanje na slučaj od predstavnika Osnivača HNK-a Ivana pl. Zajca, Grada Rijeke, gradonačelnika Vojka Obersnela i pročelnika za kulturu Ivana Šarara, odnosno nakon što im slučaj predočim, s dokazima, odgovor na pitanja smatraju li opravdanim selekcioniranje onih kojima će se dostaviti tražena informacija i planiraju li što poduzeti u vezi s kršenjem zakona intendanta Blaževića. Istoga dana stupam u kontakt i s predsjednikom Hrvatskog novinarskog društva Hrvojem Zovkom, tražeći i od moje strukovne udruge očitovanje.

Razgovarajte

Gradonačelnik je na upit odgovorio sljedeće: “Intendant je u kontekstu komunikacije s medijima odgovoran za način vođenja te komunikacije i poštivanje zakonskih propisa koji se na tu komunikaciju odnose. Grad Rijeka, iako je osnivač ustanove Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, ne može nadzirati tu komunikaciju niti biti arbitar u eventualnim slučajevima sporova između kazališta i medijskih kuća. Tako da u ovom slučaju mogu tek općenito iznijeti svoj osobni stav da komunikacija s medijima treba biti otvorena, a sve nejasnoće, koje se mogu pojaviti kao i u svakoj drugoj komunikaciji, trebale bi biti razjašnjene i to u cilju najboljeg interesa javnosti, a ponajmanje u cilju ikakvih osobnih interesa, bilo novinara, bilo javne osobe. Također, i novinar ima obavezu prenijeti punu i točnu informaciju.” Pročelnik Šarar je sažetiji i kreativniji: “Uloga Grada kao osnivača kazališta ne seže baš u takve vode da bih kao pročelnik pratio dopisivanje intendanta ili pak voditeljice promidžbe kazališta s novinarom. Ako je doista u toj komunikaciji prekršeno neko pravilo komuniciranja s medijima, sigurno postoje tijela koja su nadležna za provedbu Zakona o medijima i kojima se i novinar i intendant mogu obratiti. No, čini mi se da se ovakve situacije bolje rješavaju razgovorom nego pozivom na propise.”

Da, razgovor i razum su pomogli, pročelniče. No ovime mi postaje jasno da Osnivač neće poduzeti ništa po pitanju kršenja zakona djelatnika kojega je imenovao na iznimno važnu funkciju. Iako u nevjerici zbog ovakvoga odgovora, radim prvo sljedeće moguće: obraćam se, ponovno, svojoj strukovnoj udruzi, Hrvatskom novinarskom društvu, s, tada mi se činilo, doista benignim zahtjevom za njihovim očitovanjem, pogotovo nakon odgovora Obersnela i Šarara. No to očitovanje do dana današnjega nije došlo.

Kafkini hodnici

Gledajući za potrebe ovoga teksta svu komunikaciju koju sam od tada, prije više od šest mjeseci, do pisanja ovoga teksta imao s predsjednikom Društva, čini mi se kao da sam upao u neki od Kafkinih hodnika, no činjenica je takva kakva jest: moja strukovna organizacija, ni nakon nevjerojatnog niza dobronamjernog razumijevanja za razna privatna i službena ograničenja njenoga vodstva, nije bila u stanju poslati ni pišljivo priopćenje u kojem osuđuje nezakonito ponašanje intendanta, a onda i nemušto opravdanje Osnivača po pitanju sankcioniranja nedopustivog kršenja Zakona. Jer jedno je insistiranje na autonomiji intendanta u programskom smislu, a posve drugo ustoličavanje intendanta kao nedodirljivog kumira kojega treba obožavati, jer sve manje od toga podložno je njegovoj posvemašnjoj samovolji po pitanju izbjegavanja zakonskih odredbi. A onda, kada intendant prekrši zakon, dobronamjerna je uputa Osnivača da se ne cjepidlači s propisima, nego da se s njim razgovara.

No kako rekoh, takvo priopćenje HND-a nije nikada došlo. Što mi dalje ostaje? Sud? Kada to u Hrvatskoj ne bi bio početak vica, možda. Dakle, u suštini mi nema druge nego priznati poraz, ispričati se Marinu Blaževiću i javnosti na tome što ih tlačim i pritom cjepidlačim. Što smatram da netko u ovom gradu mora propitivati poteze gubernatora riječke kulture, čovjeka sa šapom na najvećem proračunskom kolaču visokih riječkih proračunskih izdvajanja za kulturu, kulturnog radnika koji pod “spotlightom” ili iz sjene vuče ključne poteze za riječku kulturu, oblikujući program Europske prijestolnice kulture, mrčeći papir za skicu otvorenja Prijestolnice (što će astronomski naplatiti), kontrolora i amen-majstora svega što se u kulturi i s njome povezanim aspektima visokog školstva događa, itd. itd. Naravno, ja sam ekspozitura nekih tko zna kojih struktura koji jadnom poštenom Blaževiću rade o glavi, potpuno nekritički, koji ga mrze zato što je uspješan, valjda, ili tko zna koji su to njihovi razlozi.

Nisu najgori

Sve je to, naravno, vrlo simptomatično, i najlakše bi sada bilo pobacati kamenje po svima, i po gradonačelniku i pročelniku, i po HND-u i Blaževiću i po činjenici da je kultura uvijek tamo negdje u zapećku interesa, da je u svemu ključna i palanačka, malograđanska priča o nezamjeranju, da ima tu i sitnih političkih interesa, ali, konačno, i inercije. No nije HND najlošije strukovno udruženje na svijetu; iako se ovdje nije proslavilo, reagiralo je dobro u nizu slučajeva, pa i najskorijeg riječkog navijačkog mahanja nepodobnim pjesmama.

Nije ni Blažević najgori na svijetu. Nitko mu, recimo, ne može odreći poželjan ideološki okvir djelovanja u gradu koji, ponekad ipak neuspješno, promovira toleranciju nasuprot nacionalističkoj, religijskoj, rasnoj i inoj isključivosti, nitko mu ne može poreći elan i energiju koju ulaže u kuću koju vodi, od čega nešto doista upali i bude sjajno, kao recimo odgovor na onaj prvi pandemijski “lockdown”, kada je upregnuo Kazalište u proizvodnju originalnog sadržaja. Nisu ni Obersnel i Šarar najgori na svijetu, i iza njih stoje neki civilizacijski dosezi ovoga grada, nekim drugim sredinama možda čak i nedostižni, barem u ovom vremenu. Ali svi oni također i griješe, pri čemu nekada i vrlo ozbiljno. I tu u igru ulazimo mi, novinari, koji ni sami nismo uvijek cvijeće, ali smo nužni. I u suštini nezaštićeni. Iako se dio javnosti sigurno oko toga neće složiti.

I svijet, i ovaj grad, i Novi list i ja mogli smo bez ovoga članka. On je u suštini sarkastični izraz nemoći, uzaludni otpor, pa još k tome u vremenu u kojem kao ribe na suhom hvatamo zraka, kada od pandemije, cjepiva, vaksera i antivaksera, prijatelja i poznanika koji odlaze, Billa Gatesa i svih vrsta “lockdowna” ne možemo vidjeti ništa drugo. Pa što onda činiti, na kraju svega? Hoću li odustati od ovoga što radim, zato što mi netko iznimno otežava posao i on se možda više i ne čini tako važnim? Hoću li, uz to, onda još i demonstrativno istupiti iz HND-a, strukovnog udruženja u kojem sam od početka svoje novinarske karijere i od kojega ništa u više od 15 godina nisam tražio, a ono se nije udostojilo zaštititi me ni pišljivim priopćenjem kada mi je to trebalo?

Ništa nije vječno

Odgovor je ipak ne, ili barem ne još, jer, pod broj jedan, kao i Blažević, znam što je moj posao: između ostaloga i kritičko propitivanje rada moćnika kao što je Blažević, pa i kad je sve protiv toga. A pod broj dva, kao što neću prestati plaćati poreze državi koja mi se ne sviđa, neću prestati ni plaćati članarinu društvu koje mi se u dijelu njegova postupanja prema meni ne sviđa, već ću nastojati to promijeniti. I to ću sve nastaviti raditi jedinim oružjem koje imam: tekstovima i glasačkim pravom. I to usprkos ponekad indolentnim gradonačelnicima i pročelnicima, strukovnim udruženjima, kulturnim moćnicima… A nastavit ću raditi svoj posao dok god bude onih kojima će taj posao trebati. Nisam previše optimističan po pitanju količine takvih, ali ima ih još barem toliko da vi, eto, imate priliku čitati ovaj tekst. A ono gore plaćanje poreza, plaćanje članarine i ostale obaveze kojih se kao građanin pridržavam, uz konzumiranje glasačkoga prava, daju mi i mogućnost i opravdanje da reagiram, da govorim što ne valja, da to mijenjam ako mogu.

Pa ako je priča o HND-ovoj indolenciji još k tome i priča o marginalnoj kulturi i marginalnoj margini, priča o provincijalnom novinaru pa i provincijalnoj temi (jer koga briga za jednog lokalnog kulturnog velmožu koji jednom piskaralu uskraćuje neke nebitne informacije), to ipak, sada je već jasno, nije priča o odustajanju. Jer ništa nije vječno. Mandat ovoga gradonačelnika, recimo, koliko god se nekada suprotno činilo. Zgrada na riječkoj adresi Korzo 16 uskoro će dobiti nove stanare; neki od njih možda će biti zainteresiraniji za cijeli ovaj slučaj i poštivanje svih, a ne samo nekih zakonskih propisa, pa će i ovaj tekst, koliko god se sada činio uzaludnim i isprazno sarkastičnim, možda na kraju ipak imati i nekog dubljeg smisla.
A možda stigne i to priopćenje HND-a, tko zna, još je puno 2021. godine pred nama.