U riječkom kazalištu premijerno je izvedena predstava »Amerika«, nastala u koprodukciji HNK Ivana pl. Zajca i zagrebačkog kazališta »Gavella«. Riječ je o dramatizaciji istoimenog romana Franza Kafke, kojega su redatelj Janusz Kica i dramaturg Goran Ferčec prilagodili kazališnom mediju. Zanimljiva je geneza ovog Kafkina romana, čiji je radni naslov bio »Izgubljenik«, a kasnije ga je pisac označavao naslovom »Ložač« prema prvom poglavlju koje je 1913. objavljeno kao zasebna novela. Ovo nedovršeno Kafkino djelo uredio je Max Brod i objavio ga 1927. pod naslovom »Amerika«. 

  Premda Kafka u Americi nikad nije bio, na temelju informacija iz putopisa, putničkih memoara i »Autobiografije« Benjamina Franklina nevjerojatno lucidno dijagnosticirao je duh i stanje »obećane zemlje« i »američkog sna« koji se za glavnog protagonista Karla Rossmanna pretvara u najgoru noćnu moru. Kafka je u svojem romanu precizno postavio i dijagnozu kapitalizma, sa svim njegovim nuspojavama kao što su nezaposlenost, otkazi, društvo na čijem su vrhu bankari i bogataši, a na dnu proletarijat i useljenici koji u Americi neuspješno tragaju za srećom. Sve ove teme, naročito u kontekstu današnjeg brutalnog neoliberalnog kapitalizma, aktualne su i u naše vrijeme. 

 Papirnati likovi

Međutim, redatelj Janusz Kica nije krenuo u smjeru pretjerane aktualizacije i osuvremenjavanja, držeći se uglavnom Kafkina literarnog svijeta. I u dramatizaciji Gorana Ferčeca likovi su ostali nekako »papirnati«, izgovarajući velike količine teksta, a često bez pravog dramskog naboja. Nije jednostavno dramatizirati roman i uvijek se mora raditi odabir iz mnogo većeg i kompleksnijeg materijala. Jedno od ishodišta Kicine i Ferčecove interpretacije je posljednje poglavlje romana »Oklahomsko kazalište«, koje je predstavi dalo potreban kazališni okvir. 

  Čitavo uprizorenje na neki se način može shvatiti kao »teatar u teatru«. Janusz Kica ogolio je prostor, dok su jedini elementi scenografije Marka Japelja masivan pokretni sivi blok s kubusima koji izlaze iz njega, te vrata s obje strane pozornice koja prizivaju Kafkina nedostižna vrata zakona. Sličnu simboliku ima i ogroman zid, koji sve više pritišće Karla Rossmanna i simbolizira njegovu bezizlaznu situaciju. U takav minimalistički scenografski koncept, koji naglašava rasvjeta Predraga Potočnjaka, uklopili su se i uglavnom monokromni kostimi Doris Kristić. Diskretna je i glazbena kulisa Artura Annecchina, a suradnik za scenski pokret je Žak Valenta. 

 Iluzija

U ovako ogoljenom scenskom prostoru, naznačenom s tek pokojim rekvizitom, dok kazališnu iluziju stvaraju mikrofon, pokretni reflektor te strojevi za proizvodnju scenskog dima i vjetra – u prvom su planu glumci. Središnji je lik Karl Rossmann, u izvorniku šesnaestogodišnjak kojega su siromašni roditelji poslali u Ameriku zato što ga je neka služavka zavela i dobila s njim dijete. Kad je uplovio u njujoršku luku prvo što je ugledao bio je Kip slobode, no ubrzo će (anti)junak Kafkina romana na svojim leđima osjetiti da su priče o slobodi i američkom snu tek puka iluzija. Karla Rossmanna utjelovio je Živko Anočić, koji s izrazom naivna dobričine upada iz jedne situacije u drugu, uvijek završavajući kao žrtva beskrupuloznih manipulatora. Kao čovjek bez osobnih isprava i identiteta, u čijoj se sudbini zrcale mnoge useljeničke sudbine, Karl bezuspješno luta od jednog do drugog posla, često bivajući ugnjetavan i ponižavan. U samoj završnici predstave, što je možda i najupečatljivije mjesto Kicina uprizorenja, Karl konačno nalazi svoje mjesto među glumcima kazališta, koji su odjeveni u plava radnička odijela. Kraj predstave može se doživjeti kao oda kazalištu, ali i obespravljenom radništvu. 

 Glumci

U svojoj dramatizaciji Goran Ferčec posebnu pažnju posvećuje ženskim likovima, koji su kod Kafke uvijek kompleksni i prema kojima pisac uspostavlja ambivalentan odnos. Različiti ženski likovi predstavljaju i određeni princip – likom eterične Fanny, Nika Mišković, koja igra i Johannu Brummer, utjelovila je anđeoski princip. Sestrinski lik Therese, u pomalo pomaknutoj interpretaciji, tumači Jelena Lopatić, koja se pojavljuje i u ulogama Mladića i Oglašivačice. Aleksandra Stojaković ulogom Klare primjer je agresivne zavodnice, dok majčinski princip ulogama Grete i Majke utjelovljuje Biljana Torić. Iz ženskog dijela ansambla ulogom groteskne Brunelde, te ulogama Sobarice i Dame u hotelu, izdvojila se ekspresivna Olivera Baljak. 

  U muškom dijelu ansambla odličan je Igor Kovač, koji igra Francuza Delamarchea – skitnicu i lopova, a u tandemu s njim je solidni Jasmin Mekić kao Irac Robinson. Igor Kovač još tumači Macka, a Mekić lik Schubala. Nekoliko uloga igra i Davor Jureško u ulogama Ujaka Jakoba, Sluge, Natkonobara i Oca. U ulogama Kapetana, Greena i Glavnog vratara pojavljuje se Dražen Mikulić. Ovim glumcima riječke Hrvatske drame pridružili su se »Gavellini« glumci – već spomenuti Živko Anočić, Hrvoje Klobučar u ulogama Ložača, Liftboja, Policajca i Studenta te Siniša Ružić kao Glavni blaganik, Pollunder, Liftboj Giacomo i Policajac. 

  Predstavu »Amerika« nije lako žanrovski odrediti. Podnaslovljena je kao »traktat o samoći«, no uz dramske elemente ima u njoj i prepoznatljivog kafkijanskog humora. U predstavi, koja traje oko dva i pol sata, bilo bi mjesta za kraćenja. Nakon pauze dio gledatelja napustio je gledalište, a oni koji su ostali do kraja ispratili su glumačku i autorsku ekipu pljeskom i ovacijama.