Možda je ovim povodom zanimljivo podsjetiti na najnoviji fenomen francuskog nijemog filma »Umjetnik«, koji u kontekstu današnjeg vremena bučnih i vizualno atraktivnih filmskih spektakala djeluje poput svojevrsne subverzije.   

Slovenska predstava također je na neki način kazališni eksces, naročito ako se promatra u okviru repertoara jednog nacionalnog kazališta. U tom smislu neuobičajen je već odabir samog predloška, a onda i ideja da se estetika nijemoga filma pokuša transponirati u kazališni medij. To znači da glumci više nemaju oslonac u tekstu, nego se moraju oslanjati na sve oblike fizičke ekspresije – na pojačanu mimiku, pretjerane geste, facijalnu izražajnost i scenski pokret. Uz tek pokoji tekstualni komentar četiri glumca u stilu nijemoga filma odigrali su priču jednostavnog zapleta. U ovoj komediji situacije, koja ima i elemenata komedije zabune, suprug izbačen iz kuće odlazi u lažnu smrt, a zatim se prerušen u slugu vraća u svoj dom kako bi otjerao prosca kojeg je njegovoj supruzi namijenila punica. Sama priča gotovo je banalna, no ispod tog površinskog sloja predstava »Kad sam bio mrtav« može se iščitavati i kao kritičko ismijavanje malograđanskog mentaliteta. 

    U minimalistički postavljenoj scenografiji Diega de Bree, s kojom korespondiraju i monokromni kostimi Bjanke Adžić Ursulov, u prvom planu su glumci i njihova sugestivna »nijema« igra. Alojz Svete utjelovio je suhonjavu, komičnu figuru supruga koji od bračnih dužnosti bježi u šahovski klub. U svojoj interpretaciji on je pokazao da se glumiti može i samo očima, koje su diskretno istaknute šminkom. Pomalo stidljivu i nespretnu suprugu, kao i začudnu pojavu crvenokose služavke, tumači izražajni Janez Škof. U komičnom obiteljskom trokutu dominira groteskni lik punice, koju je s čitavim nizom mimičkih dosjetki odigrao sjajni Jernej Šugman. Prosca i šahista u komičnoj maniri glumi Boris Mihalj.   

    Tajanu Gašparović zanimalo je kako je nastala ova slapstic burleska, ali nam je odsustvo redatelja uskratilo to objašnjenje. Iz glumačke vizure, u početku nije bilo takve krajnje namjere – redatelj je želio raditi komediju, a povod je našao u Lubitschevom zaboravljenom filmu. Ali to je, kako obično biva kod uspješnica ovakve vrste, bio samo početak – sve ostalo proizišlo je iz glumačkih improvizacija, koje su se prenijele i na pijanistu (koji improvizira i na svakoj predstavi, pažljivo prateći tijek igre), iz čega je redatelj u konačnici izabrao ono što je sklopio kao naslov koji smo gledali! 

    Radi se o jednoj od najvećih uspješnica ljubljanske Drame SNG-a uopće, koja je u nešto više od dvije godine odigrana 120 puta, obišla mnoge festivale i uvijek se igra pred prepunim gledalištem na matičnoj sceni. 

    Razlog takva uspjeha svakako je u kazališnom jeziku koji ne poznaje i ne priznaje granice, u apsolutno virtuoznoj glumačkoj igri, koja međutim u svojoj nutrini krije i neka dublja pitanja. 

    O tome što je ispod zabavne glazure koja izaziva salve smijeha iz gledališta, pokušao je progovoriti Darko Lukić, tvrdeći da ono što je 1916. godine činilo Lubitschev film smiješnim, danas otkriva disfunkcionalnost obitelji. Ova teza – kolikogod bila točna – nije naišla na »plodno tlo«. I glumci i publika više su se voljeli zadržati na zabavnom segmentu predstave, tako da je zaključak Bojana Munjina da se radi o »čudu, kakvo se može desiti samo u ozbiljnom kazalištu«, došao kao točka na »i« drugog okruglog stola Festivala malih scena u Rijeci.