Političko kazalište, odnosno predstave u kojima je bitan društveni kontekst, tema su ovogodišnjeg festivala
RIJEKA Izbornica Međunarodnog festivala malih scena, Željka Turčinović, kao temu koja se ove godine nametnula navodi političko kazalište, odnosno predstave koje nose snažnu povezanost s vremenom i u kojima je bitan društveni kontekst, a time i politički stav pisca ili redatelja. U to se svakako uklapa i predstava »Jalova«, nastala u koprodukciji riječkog TRAFIK-a i KUD-a Borza iz Maribora. Poticaj za ovaj kazališni triptih bio je sada već bivši zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji u Republici Hrvatskoj i rastući problem neplodnosti, radi kojega je veliki broj hrvatskih parova odlazio u susjednu Sloveniju kako bi ostvarili roditeljstvo.
Pišući dramski tekst »Jalova«, digla sam glas protiv ondašnjeg Zakona o medicinski potpomognutoj trudnoći. Bilo mi je važno senzibilizirati javnost na temu koja se »trpa pod tepih«, rekla je Magdalena Lupi Alvir, autorica i redateljica predstave »Jalova«, u raspravi za okruglim stolom nakon trećeg festivalskog dana. Lupi Alvir je kroz intimnu ispovijest, koju je u izvedbenom smislu prepustila svojoj prijateljici Dariji Loreci Flatz,željela ukazati i na društvenu jalovost, koja ne samo što zakonski ne pomaže parovima koji ne mogu imati potomstvo, već i stigmatizira ženu riječju »jalova«. Publika je predstavu ocijenila s 4.65
– Budući da se SNG u Ljubljani prošle sezone bavio avangardom, predložio sam im Vvedenskog »Božić kod Ivanovih« s kojim sam se upisao na Akademiju. Tekst je nastao u vrijeme najmračnijeg staljinizma i otvorio neku vrstu konflikta, a ja sam želio da predstava konotira s današnjim vremenom. Živimo u koncologoru, samo mnogi toga nisu svjesni jer ne vide njegove granice… Drago mi je ako je publika prepoznala moje htijenje da ukažem na zlo kojim smo okruženi, rekao je Frljić.
U daljnjim razgovorima došlo se do zaključka da je najnoviji redateljski »zaokret« Olivera Frljiča samo jedno od njegovih stotinu lica, pri čemu je sve ono što je bilo prije – jednako važno, pa i onda kada ga se smatra manifestnim i egizibicionističkim. Publika je predstavi dala ocjenu 4.20.
Na Festivalu je prikazan treći dio triptiha, autorice i redateljice Magdalene Lupi Alvir, koji svojom zaokruženošću može funkcionirati kao zasebna cjelina. Ovaj dio »Jalove« izvedbeno se kreće između kazališnog, performativnog i dokumentarnog. Dijalogom teksta i glazbe izvođači Daria Lorenci Flatz i Marin Alvir gledatelje suočavaju s problemima kroz koje prolazi jedan par u želji za djetetom. Intimne traume ovdje se stavljaju u širi društveno-politički kontekst, u kojemu pojedinci postaju žrtvama jalovih političkih odluka i tradicionalističkog svjetonazorskog okvira čija je dominantna paradigma trijada Majka-Država-Crkva. I »Jalova« progovara o onima koji su drugačiji i koji se ne uklapaju u zadani društveno-politički kontekst, a u pozadini problema neplodnosti dotaknuta je i tema rata kao najtragičnija posljedica jalovosti politike. O tome na emotivan i angažiran način progovaraju Magdalena Lupi Alvir, Daria Lorenzi Flatz i Marin Alvir.
Iste večeri prikazana je i predstava »Božić kod Ivanovih« Aleksandera Ivanoviča Vvedenskog, u izvođenju Drame Slovenskog narodnog gledališča iz Ljubljane, u režiji Olivera Frljića i dramaturgiji Eve Kraševec. Ova drama ruskog avangardista Vvedenskog nastala je kao groteskan i apsurdistički odraz staljinističkog režima, što i ovaj komad čini politički angažiranim. Redatelj Oliver Frljić i u ovoj predstavi, kao i u nekim prijašnjima, nastavlja problematizirati odnos kazališta i istine, koji je ovoga puta sažet u na crnoj ploči ispisanoj paroli »Kazalište je opijum za narod«. U ovom primjeru postdramskog teatra poveznica između dramskog teksta i scenskog zbivanja nije toliko čvrsta, a niz začudnih slika otvara prostor za doživljaj na razini asocijativnosti.
Dojmu začudnosti pridonosi to što sve likove tumače glumice, koje djeluju poput kora iz kojega se izdvaja lik Dadilje. U prvom prizoru Frljić iznova postavlja pitanje mogućnosti revolucije, dajući svojevrsni ironijski komentar u slici u kojoj se glumice maskirane u zečice poput preplašenih zečeva ne usuđuju suprotstaviti represiji, nego bez ikakva otpora i pobune padaju mrtve. U nizu asocijativnih slika Frljić će se dotaknuti i drugih totalitarizama, među kojima je i današnji konzumerizam koji je i Božić pretvorio u veliki blagdan potrošačkog društva. U završnom prizoru likovi, kao u nekom dječjem igrokazu, umiru jedan za drugim u golemim spužvastim božićnim ukrasima, iz čega iščitavamo svu besmislenost društvenih sustava koji ubijaju pojedince, duhovnost i kulturu. Žensku glumačku podjelu ove neobične i začudne predstave čine Iva Babič, Barbara Cerar, Silva Čušin, Maša Derganc, Petra Govc, Nina Ivanišin, Sabina Kogovšek Zrnec, Maja Sever, Nina Valič, Tina Vrbnjak i Barbara Žefran, a kostime je osmislila Riječanka Sandra Dekanić.
