Mediji previše upotrebljavaju riječ umjetnik. Glumac je zvanje ili zanimanje, a biti umjetnik nije dano svakome. Moje zvanje je diplomirana glumica, što ne mora značiti da sam umjetnica.

Umjetničko djelo s područja književnosti, glazbe, likovnosti, plesa ili glume podrazumijeva onaj zvjezdani trenutak koji ostavi gledatelja bez daha, koji ga oduševi, oplemeni i ostavi pečat – kazala je Zrinka Kolak Fabijan u jednome razgovoru za Novi list i upravo je to ono što je dramska umjetnica, višestruko nagrađivana glumica, ostavila svima koji su je poznavali, susretali ili gledali na sceni – pečat.

Zrinka Kolak Fabijan, umirovljena prvakinja riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca koja je bila jednom od najistaknutijih nositeljica dramskog repertoara, svojim je glumačkim kreacijama trajno obogatila riječku kazališnu scenu te je u trideset i dvije godine svoga kontinuiranog umjetničkog rada u riječkome kazalištu ostvarila nezaboravne uloge koje će živjeti u individualnoj i kolektivnoj memoriji riječke kazališne publike.

Za izniman doprinos kulturi našega grada Kolak Fabijan je 2025. godine dobila Nagradu za životno djelo Grada Rijeke / Foto Ana Križanec

Kasnije ponesena svojom glumačkom i umjetničkom predanošću, kao ravnateljica Gradskog kazališta lutaka Rijeka podigla je to kazalište do zavidnih razina otvarajući prostore ne samo najmlađoj, već i starijoj publici, tvrdeći kako su lutke ozbiljan glumački alat.

Bila je glumica koja nije znala podilaziti. Glumica koja je znala braniti i oplemenjivati svakoga tko bi joj se pridružio na sceni. Uz nju su se mladi glumci rađali, ne samo kao izvođači, nego kao misleća, osjećajna bića kazališta.

Imala je stav i na pozornici i izvan nje. Njezina predanost kazališnom životu bila je potpuna, bez ostatka, bez kalkulacije. U glumačkim izvedbama nije priznavala podjele na velike i male uloge, na važne i sporedne. Za nju je svaka uloga bila – uloga. Prostor u kojem se mora dogoditi istina.

Zaljubljena u glumu

Podjednako je voljela kazališne daske i kameru, ali njezin se život u jednome trenutku okrenuo prema novom izazovu. Kada je postala ravnateljicom Gradskog kazališta lutaka Rijeka, uspjeh nije izostao.

Naprotiv, riječko lutkarsko kazalište pod njezinim vodstvom doživjelo je uzlet, i umjetnički i organizacijski. Uzdigla ga je na višu razinu jer se – ponovo zaljubila u glumu. Ovaj put kroz lutku, kroz njezinu krhku, ali moćnu simboliku.

Riječke glumačke snage – Zrinka Kolak Fabijan i Galliano Pahor / Foto Arhiva NL

Svaki razgovor sa Zrinkom bio je pun otkrića. Govorila je jasno, bez zadrške, s vjerom u slobodu kao temelj stvaranja:

– Sve je u životu lakše ako imaš krila i živiš bez pritiska. Kultura se ne može stvarati bez slobodnog mišljenja i stava. Stav može čak biti i pogrešan, ali kad ga propituješ kroz tuđa iskustva, rasteš. Čovjek se gradi i kroz pogreške, ali samo ako je pušten i slobodan.

I doista, živjela je ono što je govorila. Kazalište nije bilo samo njezin poziv – bilo je njezin prostor postojanja:

– Najviše se ostvarujem u kazalištu, tu živim. Tu se osjećam dobro, sigurno, kreativno, osjećam se potrebnom, kazala je glumica.

Foto Arhiva NL

Njezin pedagoški rad bio je produžetak iste filozofije. Kao profesorica na Akademiji i kao ravnateljica lutkarskog kazališta, vodila je ansambl idejom zajedništva, a ne autoriteta.

– Zamjeraju mi da sam preblaga i da bih trebala ponekad biti oštra, stroža, lupiti šakom o stol. Ali ja pokušavam okupiti ljude na jedan drugi način, pokušavam im otvoriti neke druge puteve, potaknuti kreativnost.

Ovdje se moraju osjećati dobro, moraju razvijati povjerenje i prijateljstvo, biti tim – a o tome koliko je vjerovala u zajedništvo i danas svjedoče njezini kolege koji su je pratili desetljećima na sceni i izvan nje.

Obitelj je imala posebno mjesto

Rođena u Vukovaru 1949. godine, od najranijih dana pokazivala je umjetnički nerv, pisala je, pjevala, glumila. Već s trinaest godina osvajala je nagrade za pjevačke nastupe.

Posebno mjesto u njezinu životu imala je obitelj. O svojoj ljubavi govorila je tiho, ali snažno, kao o nečemu što se ne dokazuje riječima nego trajanjem. Njezin suprug Ivan Fabijan Jani, nekadašnji fotoreporter Novog lista, bio je njezina gimnazijska ljubav koja je potrajala cijeli život.

Jani Fabijan i Zrinka Kolak Fabijan / Foto Arhiva NL

Njihov prvi susret, kako ga je opisivala, dogodio se gotovo slučajno u školskom dvorištu, jedne jeseni 1966. godine. On ju je otpratio kući i taj jednostavan čin prerastao je u priču koja će trajati desetljećima.

Ta životna stabilnost, ta tiha prisutnost ljubavi, bila je njezina unutarnja os. Govorila je kako su sloboda i ljubav jedino što čovjeku doista treba. Sve ostalo – karijera, uspjeh, priznanja – dolazi i prolazi, ali bez ta dva temelja nema ni rasta ni smisla. Upravo iz te ravnoteže crpila je snagu za svoj zahtjevan umjetnički i pedagoški put.

Godine 1968. upisuje Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, a već tijekom studija dobiva stipendiju riječkog teatra, kojem će ostati vjerna desetljećima.

Zrinka Kolak Fabijan uz Denisa Brižića i Jasmina Mekića u predstavi »Vježbanje života – drugi put« / Foto Arhiva NL

Od 1972. započinje njezina velika riječko-kazališna priča. U više od trideset godina kontinuiranog rada ostvarila je niz nezaboravnih uloga, od Solange u »Sluškinjama« do nezaboravne Tilde u »Velikoj Tildi«, za koju je i nagrađena Nagradom hrvatskog glumišta. Bila je glumica bez faha – jednako uvjerljiva u komičnom, dramskom i grotesknom. Nije birala lakše puteve, nego one istinite.

Iako je ostvarila zapažene uloge na filmu i televiziji (»Velo misto«, »Čovik«, »Libar«, »Počivali u miru«, »Najbolje godine«, film »Maršal« i »Je li rano prijatelju«) ostat će zapamćena prvenstveno kao rasna teatarska glumica, jedna od onih koje su obilježile riječku scenu, uz bok velikim imenima hrvatskog glumišta.

Promocija knjige “Zrinka i Jani” u zagrebačkom Kazalistu lutaka  -Zrinka Kolak-Fabijan i Zlatko Sviben / Foto Arhiva NL

Njezina odluka da napusti status prvakinje i preuzme vođenje lutkarskog kazališta bila je hrabra i osobna. I sama je priznala:

– Moram priznati da sam prvi mandat dosta teško odradila, ali to je bilo vezano uz moj emotivni odnos prema »Zajcu«. Izgubila sam veliku pozornicu koja je bila moj način života, istaknula je.

No upravo iz tog gubitka rodio se novi prostor stvaranja. Lutkarstvo ju je fasciniralo, jer govorila je kako se u lutkarstvu mora napraviti korak više, prenijeti svu ekspresiju na lutku i sebe potpuno izbrisati. Lutke su za nju bile čudo, jer, kazala bi, one mogu više od glumca.

Nakon tri mandata i dvanaest godina na čelu kazališta, ostavila je instituciju snažniju, profiliraniju i prepoznatljiviju nego što ju je zatekla. Njezin rad nagrađen je i Nagradom za životno djelo Grada Rijeke 2025. kao potvrdom njezina iznimnog doprinosa kazališnoj umjetnosti.

Trag u ljudima

No možda je njezina najveća ostavština upravo ono nevidljivo: trag u ljudima. Bila je »la mama« kazališta, kako su je nazivali kolege – osoba koja je gradila, povezivala i vjerovala.

Osoba koja je znala da umjetnost ne nastaje iz taštine, nego iz slobode, discipline i ljubavi. I znala je granicu slobode. Smatrala je kako svi imaju šansu doći do nje, ali uvijek je naglašavala kako sloboda traži zrelost da bi se realizirala.

Predstavljanje monografije »Zrinka i Jani« u GKLR-u – Ana Fabijan, Zrinka Kolak Fabijan i Petar Fabijan / Foto Arhiva NL

U jednom od svojih promišljanja rekla je:

– Slobodi treba dati smisao, put, ispunjenje i ime. Sve je u životu lakše ako imaš krila.

Zrinka Kolak-Fabijan imala je ta krila. I znala ih je dati drugima. Zato njezin pečat ne ostaje samo u predstavama, nego u generacijama koje su uz nju rasle – i koje će taj pečat nositi dalje.

Dražen Mikulić: Bila je majčinski protektivna

Zrinku sam upoznao još kao student ADU-a,1988. godine kada sam radio svoju prvu profesionalnu predstavu u »Zajcu«. Bila je to predstava »Legenda o svetom Muhli«, Mate Matišića.

Od tada pa sve do njenog odlaska u Lutkarsko kazalište, igrali smo u mnogim predstavama, a ponekad i kao direktni partneri na sceni. Zrinka je za nas mlade glumce uvijek imala savjet, bila je gotovo majčinski protektivna.

Dražen Mikulić / Foto Arhiva NL

Kod mene je uvijek izazivala veliko poštovanje. Kad si mlad glumac, često ne nalaziš prave alate za svladavanje nekih uloga, a i ne legnu ti sve uloge isto i odmah.

Zrinka je na probama uvijek znala dati pravu uputu i probuditi te da kreneš pravim putem. U mojim zrelijim glumačkim godinama bila je divna partnerica s kojom se sve scene mogao lako dogovoriti i uigrati na probama, a u igranjima predstava bio sam siguran da je oslonac koji te neće ostaviti na cjedilu ako negdje zapne.

Zadnja predstava u kojoj smo igrali zajedno je bila »Vježbanje života, drugi put«. Predstava koja je pokušala oponirati nekadašnjoj prvoj izvedbi, a u kojoj je Zrinka bila sigurna, razgovjetna i uvjerljiva, iako godinama nije igrala na velikoj sceni. Pamtit ću je kao divnu ženu, odličnu kolegicu i sjajnu glumicu.

Davor Jureško: Diži se Zrinka, idemo još jednom

Umrla Zrinka. A jest ovaj život okrutan, od njega možeš jedino u kazalište pobjeći. Kad sam došao u naše riječko kazalište, dečki sa šanka rekli su mi: »Eee, još nisi upoznao Zrinku.«

Davor Jureško / Foto Mislav Klanac

I dođe Zrinka. Ja kao pristojan mladi glumac oslovim je s Vi, a ona mene drito u p…materinu – »Kolege smo, nema persiranja!« Onda je krenuo naš Shepard (kako smo bili zgodan i lijep mladi par), pa moja fantastična partnerica u »Ljubovnicima« gdje smo te dizali na cug i pogađali koju boju gaćica imaš.

Mislili smo da ti to ne znaš, a ti si mijenjala boje i smijala nam se. Bože, kako smo te voljeli. A, onda, »Vježbanje života«. Igrala si moju majku. Tvoj pogled pun suza još danas udara u prsa… s takvim partnerima nije bilo teško uvjerljiv biti.

Sigurniji na pozornici nego vani. »Velika Tilda« – e tu si se naradila, a mi smo lagano guštali i posluživali te. Na jednoj probi redateljica zove sve na pozornicu za treći čin. Izađemo svi, a među nama i naš Asim.

Redateljica reče: »Asime, što vi tu radite?« A on odgovora: »Pa zvali ste.« »Ali, Asime, Vi ste umrli u drugom činu«, kaže ona, a Asim joj odgovori: »Bože, meni je to prvi glas.« I sad čekam kao da ću čuti glas redateljice koja govori: »Dobro je bilo, diži se Zrinka, idemo još jednom!«

Olivera Baljak: Nisam vjerovala da nema tremu

Moje prvo veliko iskustvo u radu sa Zrinkom bilo je u predstavi »Sluškinje« Jeana Geneta. Rad na toj predstavi i s njom kao prvom partnericom – naime, igrale smo dvije sestre – bilo mi je veliko iskustvo.

Tim više što smo kroz predstavu razvile blizak odnos i tu je Zrinka pokazala svoju visoku profesionalnost i ljudsku otvorenost. Nezaboravno mi se usjeklo u sjećanje njezino bodrenje prije svakog našeg izlaska na scenu.

Olivera Baljak / Foto Arhiva NL

Uvijek je tvrdila da ona nema tremu, a ja joj baš i nisam vjerovala, jer je bodreći mene zapravo bodrila i sebe. To mi je uvijek bilo simpatično i poticajno. U mnogim predstavama koje smo kasnije odigrale bile smo partnerice i svakako je ona bila kolegica glumica od koje sam mogla učiti.

Ovdje ne mogu ne spomenuti njezinog supruga Janija, sjajnog fotografa iz Novog lista, koji je u to vrijeme fotografirao sve naše predstave, a svi smo ga obožavali. Zrinka i Jani bili su mi uzor idealnog para, puno smo se družili i uvijek je bilo ugodno u njihovome društvu.

Sjećam se jedne anegdote; naime, kolege su znale da Zrinka ima tešku ruku i kad s njene strane mora na sceni pasti šamar, da se moraš pripaziti i lagano odmaknuti. Naravno, nitko mi to nije rekao.

Tako sam u predstavi »Viktor ili Dan mladosti«, u kojoj sam igrala njezinu devetogodišnju kćer, pobrala takvu šamarčinu da su se prsti satima ocrtavali na mome licu.

Njezinim prelaskom iz HNK-a Ivana pl. Zajca u Kazalište lutaka, u svojstvu ravnateljice, kazalište je izgubilo jednu sjajnu glumicu.

Kaže se da smo svi zamjenjivi, no ja mislim da to i nije baš tako jer nisu važni brojevi, nego ljudi sa svim svojim sposobnostima i jedinstvenostima. Zrinka, baš takva kakva je bila, zauvijek će ostati u našim srcima i našem sjećanju.

Magdalena Lupi Alvir: Dočekalo me njezino pismo

Zrinka je bila posebna osoba, s njom je uvijek bilo dinamično, zanimljivo, poučno i zabavno. Kao i svaki pravi i iskonski kazalištarac, a Zrinka je to odista i bila, puno smo razgovarali o kazalištu, i onda opet o kazalištu, a naravno i o životu, jer iako su za nju život i kazalište bili jedno, istinski je voljela život u svoj njegovoj punini i uživala u svakom njegovom trenutku. Pa tako i u hrani.

Onako usput, između dvije kazališne misli, ubacila bi i uvijek rado podijelila koji recept, i dok je to radila, oni su sami za sebe bili već mala kazališna izvedba. A kad se s našim lutkarskim kazalištem upućivala na Vukovarsko lutkarsko proljeće, koje bi uvijek padalo dva tjedna prije Uskrsa, obavezno bi organizirala posjet najboljem mesaru u Slavoniji, pa bi se kupovalo i za prijatelje, ostale kolege iz kazališta.

Magdalena Lupi Alvir / Foto Dean Miculinić

U povratku bi se tako među lutkama, glumcima i djelatnicima, obavezno vozile sušene mesne polovice, kobasice i slanina.

Kuhanje i hrana bili su i dio kultne predstave »Jazz« Filipa Šovagovića, u režiji Ivice Buljana i produkciji Hrvatske drame, u kojemu je Zrinka glumila majku brojne porodice.

Dio scenografije je bio zapravo i stan obitelji s najvažnijim dijelom, kuhinjskim stolom i kuhalom. Zrinka bi na početku predstave krenula sjeckati kapulu i cijelo bi dvorište Filozofskog fakulteta, a kasnije scena »Zajca«, mirisalo na dinstanu kapulu. Do kraja predstave skuhala bi pileći paprikaš koji je obitelj za stolom ručala. A ostatak bi se uvijek podijelio i pojeo iza predstave.

U sjećanju mi je ostalo jako puno slika iz kazališnog života sa Zrinkom, bila je sjajna glumica i uvijek spremna na neke nove izazove, predavala bi im se baš punom dušom i tijelom.

Nije se bojala ogoljenja na sceni, dapače, prigrila bi ga kao prirodno stanje glumca. I u tome je bila nevjerojatno uvjerljiva, prirodna; kad je igrala divu poput Grete Garbo u »Plastičnim kamelijama«, samo bi malo podigla bradu, ukosila lice i pogledala ispod obrva i bila bi Garbo, a kad je u »Velikoj Tildi« igrala Tildu (za koju je primila Nagradu Hrvatskog glumišta!) vlasnicu bordela, od uspona do totalnog dna, sva raščupana, raskupusana, demaskirana, mi bi u publici osjetili sav pad, mulj, bol, jad i bespomoćnost toga lika.

Kada sam »naslijedila« njezino radno mjesto ravnateljice u Gradskom kazalištu lutaka Rijeka i ured, na stolu me dočekalo lijepo i toplo Zrinkino pismo dobrodošlice.

Naravno, sačuvala sam ga. Otada već godinama slušam brojne legendarne priče i dogodovštine vezane uz nju i djelatnike kao i samo Kazalište lutaka, uvijek uz smijeh.

Lijep i pun kazališni život dijelili smo s našom Zrinkom, nedostajat će mi svojom jakom i hrabrom osobnošću, ljudskošću, duhovitošću i šašavošću.

Edita Karađole: Zabavljale su Te moje djetinjarije

Toliko sam starija od Tebe, a uvijek mi se činilo da je prava istina upravo obrnuta. Tebe su zabavljale moje djetinjarije, a mene uozbiljavao Tvoj realizam. Dobar broj godina stanovale smo kuća do kuće, a malu kazališnu garderobu dijelile smo sve Tvoje vrijeme provedeno u »Zajcu«.

Iz predstave »Duhi« – Edita Karađole, Ana Kvrgić, Zrinka Kolak Fabijan i Slavo Šestak / Foto Arhiva NL

Često me iznenađivala brzina tvojih odluka, a jasnoća Tvojih razmišljanja očitovala se u Tvom glasu. Pomalo sam bila i zavidna na Tvom »mezzu«. Najdraži su mi bili naši dijalozi u Gervaisovim »Duhima«, kad si me goropadno grdila, a ja se izvlačila poput najmanjeg miša »…kad smo siromašni«.

Moram odati sve hvale Tvom kulinarstvu: recept za ajvar često sam koristila kao i za šarenu pitu. Napokon i šire oko Tebe: Najljepši portret napravio mi je Tvoj Jani! I koliko su mi samo draga Tvoja lijepa djeca, Ana i Petar! Dokaz da sve što uložimo u njih, ostaje zauvijek. Počivaj u miru, draga naša Zrinka.

Damir Orlić: Ušla je ljuta u garderobu

Kao mlad glumac došao sam raditi u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeku, nepoznat mi grad u kojem nisam poznavao nikoga. Nakon par mjeseci, kada su mi roditelji došli na prvu premijeru upoznao sam ih sa Zrinkom predstavivši je kao moju riječku mamu.

Damir Orlić, Denis Brižić i Zrinka Kolak Fabijan u predstavi »Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja« / Foto Arhiva NL

Nakon jedne premijere prišao mi je kolega i opomenuo me da ne smijem više glumiti kao što mi je redatelj rekao jer odvlačim pažnju s njegovog monologa. Naravno da sam poslušao i sljedeću predstavu odigrao kako mi je on rekao.

Odmah nakon predstave Zrinka mi je ljuta ušla u garderobu i pitala što to radim. Kad sam joj ispričao sve, samo se okrenula i vratila za deset minuta rekavši mi da od sutra igram po starom, a onda je ušao i taj kolega i ispričao mi se.

Od prvog dana Zrinka mi je bila više od kolegice, bila mi je učiteljica i prijateljica, podrška i zaštitnica, jer je vrlo važno na početku karijere imati nekoga uz sebe tko te pazi i čuva dok se formiraš kao glumac, kao osoba.

Alen Liverić: Jednostavna i topla osoba

Zrinka Kolak Fabijan bila je izuzetno jednostavna i topla osoba koja je svojom dobrotom ostavljala snažan trag na ljude oko sebe. Posebno je podržavala mlađe kolege u trenucima nesigurnosti, uvijek je imala riječ ohrabrenja i vjeru u nas.

Alen Liverić / Foto Mislav Klanac

Njezina ljudskost i toplina ostat će trajno urezane u sjećanju svih nas koji smo je poznavali. Nedostajat će.