Hrvatski centar ITI iz Zagreba krajem prošle godine objavio je knjigu Hrvoja Ivankovića »Nevina kazališna sjećanja – Razgovori s Nevom Rošić«, koja je nedavno predstavljena u zagrebačkom HNK-u.

Riječ je o svojevrsnoj autobiografiji jedne od najvećih hrvatskih glumica, a ispisana je u formi opsežnog intervjua koji je s njom vodio kazališni kritičar i publicist Hrvoje Ivanković. Podsjetnik je to da glumački opus Neve Rošić obiluje velikim, pamtljivim, a u slučaju njezina krležijanskog repertoara i amblematskim ostvarenjima.

»U Nevinu glumačkom biću spojili su se talent i tehnika, intelekt i intuicija, strast i racionalnost, zaigranost i pragmatičnost, a ono što je davala na sceni velikim je dijelom, kao profesorica scenskog govora i glume na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, prenijela i na svoje studente.

No, tijekom više od šest desetljeća umjetničkog rada, Neva Rošić nikad nije bila puka sudionica pojedinih kazališnih događanja, nego ih je uvijek doživljavala i analizirala u znatno širem kontekstu, imajući pritom na umu glumišna, ali i šira kulturna i društvena gibanja, što ju je, s obzirom na ljude s kojima je surađivala te institucije u kojima je djelovala, učinilo idealnom svjedokinjom novije hrvatske kazališne povijesti.

Tako su i njezine kazališne uspomene, iznesene u razgovorima s Hrvojem Ivankovićem, prožete lucidnim analizama i opservacijama te anegdotalnim začinima kojima često zna slikovito dočarati razne ljude, predstave i situacije.

Kazališna sjećanja Neve Rošić imaju međutim i dodatni okvir, onaj čisto stvarnosni, u kojem se, osobito u njezinim mlađim danima, isprepliću veliki povijesni događaji i mala, njima određena obiteljska povijest, pa se svijet/život unutar i izvan kazališne zgrade u Nevinim memorabilijama stapaju u jedinstveni, pulsirajući amalgam«, navedeno je na poleđini knjige.

Pisma roditeljima

Kao važna dopuna knjizi pridodana su i pisma (priredila Željka Turčinović), što ih je Neva Rošić slala roditeljima za vrijeme studija glume u Zagrebu (1953. – 1958.), posredujući njima autentičnu sliku vremena, nefriziranu naknadnom stilizacijom ili idealizacijom te dokazujući kako je već u mladalačkim godinama imala vrlo razvijenu kritičku i analitičku svijest i s njom povezanu opću kulturu i visok stupanj obrazovanja, kao čvrst temelj na kojemu je izgradila svoju kazališnu karizmu.

Ozren Grabarić, Željka Turčinović, Neva Rošić, Iva Hraste Sočo i Hrvoje Ivanković na promociji knjige u HNK-u Zagreb / Foto Luciano Peritore/HNK Zagreb

U Uvodnom slovu Hrvoje Ivanković ističe da je glumačka vitalnost Neve Rošić usporediva sa živošću njezinih kazališnih sjećanja.

»U tom je gorko-slatkom kontrastiranju raspoloženja i doživljaja teško ne prepoznati još jednu od karakteristika njezina glumačkog stila. Iako je ostvarila i nekoliko hvaljenih komičkih rola poput Goldonijeve Rosaure, Nušićeve Dare ili Shafferove Letice Douffet, Nevu Rošić najčešće su tretirali kao ozbiljnu dramsku umjetnicu ili tragetkinju, udaljavajući je od komediografskog repertoara, pa je svoj osvjedočeni osjećaj za humorno često znala maestralno upisivati u lica od kojih se to nije nužno očekivalo, poput Krležine Klare, Shakespeareove (i Giuliettine) Dadilje ili Dürrenmattove Claire Zachanassian…

Tijekom godina u više sam navrata imao priliku pročitati ili čuti neke dijelove sjećanja Neve Rošić, no tek nakon razgovora koji sam 2023. s njom vodio za potrebe jedne televizijske emisije, shvatio sam (ili, bolje reći, osvijestio) da pred sobom imam prvorazrednu svjedokinju naše kazališne povijesti, čija elokvencija, analitička moć i svježina sjećanja, jednostavno prizivaju knjigu razgovora koja bi ih usustavila, objedinila i trajno sačuvala.

Da je taj naum ubrzo potom i ostvaren mogu zahvaliti zainteresiranosti urednice Biblioteke Mansioni Željke Turčinović te dobroj volji gospođe Neve Rošić s kojom sam u Zagrebu i Zatonu, u proljeće i rano ljeto 2025., snimio preko dvadeset sati razgovora, čiji je ekstrakt sadržan u ovoj knjizi.

Tom opsežnom i autoriziranom biografskom intervjuu pridodana su i pisma što ih je Neva Rošić slala roditeljima za vrijeme studija, a koja su prvi put objavljena 2000. u časopisu Kazalište«, osvrnuo se Ivanković.

Pod Gavellinim plaštom

Knjiga »Nevina kazališna sjećanja – Razgovori s Nevom Rošić« čita se poput kakve kazališne »proze«, a njezine pojedine cjeline naslovljene su: Zagrebački dani Đure Rošića, Djetinjstvo i rat na Sušaku, Rađanje Narodnog kazališta u Rijeci, Prvi kazališni koraci, Sumnje i mučna iskustva, Upis na studij glume, Na Akademiji i oko nje, Pod Gavellinim plaštem, Zagrebačko dramsko kazalište, Od uzleta do dekadanse, Dubrovnik, Igre, Shakespeare, Prve uloge u zagrebačkom HNK-u, U Krležinom ozračju, Aretej i krležijanske fusnote, Glumom o glumicama, Posljednje godine u HNK-u, Na sceni Teatra &TD, U predratnom, ratnom i poratnom Dubrovniku, Povratak na riječku pozornicu, Nevina pedagoška metoda, U ulozi redateljice i Gluma izvan kazališta. Knjiga na kraju donosi i popis uloga, režija i nagrada Neve Rošić.

Neva Rošić svojim se radom i djelovanjem u nacionalnom glumištu potvrdila kao jedna od najznačajnijih hrvatskih kazališnih, televizijskih i filmskih glumica te kazališnih pedagoginja našeg vremena.

Rođena je 1935. godine na Sušaku gdje pohađa gimnaziju i baletnu školu. Još kao učenica sudjelovala je u radu riječkog Dječjeg kazališta (1947.) te nastupala na pozornici riječkog teatra kao članica Dramskog tečaja pri Narodnom kazalištu (1949.) čiji je prvi intendant bio njezin otac, dr. Đuro Rošić.

Akademiju za kazališnu umjetnost u Zagrebu upisala je 1953., a diplomirala 1957. godine. Aktivno i profesionalno kazališno djelovanje Neva Rošić započinje u Zagrebačkom dramskom kazalištu.

Kako je navedeno u biografiji koju je objavio riječki HNK Ivana pl. Zajca, već je sam siloviti početak (1958.) glavnom ulogom u Matkovićevom »Vašaru snova« najavio, a Rosaura iz Goldonijeve »Lukave udovice« (1962.) potvrdila glumačku osobnost vrhunskih kvaliteta, za što je tada mlada umjetnica dobila i priznanja – Sterijinu nagradu i Nagradu grada Zagreba. Godine 1968. prelazi u Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu u kojem djeluje dvadeset i jednu sezonu te ostvaruje većinu svojih velikih interpretacija.

Od 1958. nastupa na Dubrovačkim ljetnim igrama, gdje tijekom dvadeset i devet festivalskih sezona tvori jednu od bitnih okosnica dramskog ansambla. Uz stalni angažman u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu povremeno je nastupala u Varaždinu, Rijeci, zagrebačkom Teatru &TD i na Maloj sceni.

Teatrografski podaci govore da je u pedeset godina djelovanja interpretirala sedamdesetak uloga u najraznovrsnijem dramskom repertoaru. Na filmu i TV-u zapažena je po dvadesetak iznimnih ostvarenja, a osobito se još uvijek ističe radiofonskom interpretacijom drame u stihovima, kao i hrvatske te strane lirike.

Neva Rošić – talent i tehnika, intelekt i intuicija, strast i racionalnost / Foto Nina Đurđević

Za svoje umjetničke uspjehe stječe tridesetak priznanja, povelja, odlikovanja i nagrada. Istaknute su dvije Nagrade Grada Zagreba, dvije Sterijine nagrade, Nagrada »Dubravko Dujšin«, dvije Nagrade »Vladimir Nazor« (od kojih i ona za životno djelo), Orlando za najbolju izvedbu u dramskom programu na Dubrovačkim ljetnim igrama, Zlatni vijenac na sarajevskom MESS-u, nagrada za najbolju žensku ulogu na Marulićevim danima, te Nagrada hrvatskog glumišta za životno djelo.

Započevši najprirodnijim glumačkim putem – interpretacijom mladih djevojaka; Marija u Budakovom »Svjetioniku«, 1956., Nina u Matkovićevu »Vašaru snova« i Držićeva Tirena 1958., stjecala je potrebno scensko samopouzdanje, ali i osjećaj za profiliranje likova, što je posebice došlo do izražaja u Greenovim »Zatvorenim sobama« (1959.), Goldonijevoj »Lukavoj udovici« (1961.), Ibsenovim »Sablastima« (1963.) te Pinterovu »Ljubavniku« (1964.).

U razdoblju od 1967. do 1972. godine interpretirala je prvu glumicu u »Hamletu«, potom Porciju u Shakespeareovu »Juliju Cezaru«, lady Macbeth i Liviju-Klaru u Krležinu »Areteju«. Dodajmo ovome i Gertrudu u »Hamletu« (1975.).

Riječke predstave

Jedan od vrhunaca glumačkog puta Neve Rošić je njezina interpretacija triju junakinja iz glembajevskog ciklusa (barunica Castelli, Laura, Klara). Ova trijada predstavlja bitni stožer novije hrvatske drame i rijetko koja ga je glumica oblikovala na pozornici s toliko profinjenog i produhovljenog psihološkog nijansiranja kao što je to učinila ova iznimna umjetnica.

Uostalom, stručna je teatrološka literatura ovu činjenicu često isticala kao jednu od najvećih vrednota suvremene nacionalne glume. Zanimljiva karakterološka oblikovanja gradila je i na drugim svjetskim klasicima (Dostojevski, Čehov, Bulgakov), ali i na suvremenim piscima (Dürrenmatt, Bergman, Shaffer, Fabrio, Santanelli i dr.), pokazujući uz već tada jasno prepoznatljive crte tragičkih obilježja i smisao za duhovitu karikaturalnost u oblikovanju lika, novu i zanimljivu značajku njezine glumačke osobnosti.

Neva Rošić igrala je u kultnoj riječkoj predstavi Fabrija – Gašparovića »Vježbanje života« 1990. godine, a glumila je i u »Vježbanju života – drugi put« Marina Blaževića 30 godina kasnije u kojem se povijest čita iz ženske perspektive, u 2020. godini kada je Rijeka bila Europska prijestolnica kulture.

Bavi se i režijom, a u Talijanskoj drami HNK-a Ivana pl. Zajca režirala je »Maratona di New York«/»Njujorški maraton« 2006., »Amy’s view«/»Differenti opinioni« 2009., »Tutto sulle donne«/»Sve o ženama« 2010. te »Variazioni enigmatiche«/»Enigmatske varijacije« 2021. U knjizi se spominje i suradnja s amaterskim kazalištem JAK iz Malog Lošinja.

Od 1978. kao vanjska honorarna suradnica, a od 1989., kao redovita profesorica, Neva Rošić predavala je glumu na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Od Sofokla i Shakespearea preko Ibsena i Čehova do Begovića, Krleže, Becketta i Pintera, s generacijama studenata prolazila je svjetskom i hrvatskom dramskom književnošću, tražeći u njezinim najboljim stranicama trajno pedagoško nadahnuće za svoju metodu poučavanja, istodobno i bitno inspirativno ishodište mladih umjetnika od kojih su mnogi danas nositelji zrelih tumačenja i poletnih inovacija u suvremenom hrvatskom glumištu.

Posljednji u knjizi objavljeni intervju s Hrvojem Ivankovićem zaključuje njezina rečenica: »Za mene je kazalište život; ne supstitut života, nego njegova inačica«.