RIJEKA – Ovosezonski repertoar HNK-a Ivana pl. Zajca donio je i neka relativno mlada imena u smislu dobi i iskustva, no svako od tih imena već je poznato – jasno je, po nekom ostvarenom uspjehu. Jedno takvo ime je i ono Argentinca Guillerma Balda koji se nakon domaćeg uspjeha sa svojom predstavom »I Cyrano i djevojčica«, koja mu je bila diplomski rad na studiju dramskih umjetnosti u Argentini, našao i u Hrvatskoj, odnosno u Rijeci. O popularnosti njegove predstave svakako svjedoče i brojne nagrade koje je ta predstava dobila, uključujući nagradu Nacionalnog kazališnog instituta Argentine na 21. državnom natjecanju predstava za mlade, nagradu za najbolju dramaturgiju, nagradu za najbolju predstavu za djecu i druge, a u razgovoru za naš list otkriva kako se uopće rodila ideja za tu predstavu te koliko je tematika o kojoj progovara bitna i aktualna.

Prije svega, ono što vjerujem da mnoge zanima, s obzirom na to da ste iz Argentine, kako ste se našli u Rijeci i u HNK-u Ivana pl. Zajca; kako je došlo do vaše suradnje?

– Poziv za rad na ovoj koprodukciji u izvedbi HNK-a Ivana pl. Zajca i Teatra Poco Loco dogodio se kad je sadašnja ravnateljica Hrvatske drame riječkog HNK-a, Renata Carola Gatica, prisustvovala i asistirala na predstavi »I Cyrano i djevojčica« u Argentini, točnije Cordobi. Nakon toga Carola Gatica i ja ostali smo u kontaktu te je nakon nekog vremena iskazala interes za postavljanjem moje predstave i ovdje, u Hrvatskoj. Naime, ona godinama producira i istražuje kazalište za djecu i mlade u Hrvatskoj, no kako mi je rekla, prisutnost ovakvih tema kakvu ima predstava »I Cyrano i djevojčica«, vrlo je mala, gotovo neznatna. U našoj suradnji prvo se radilo o projektu Teatra Poco Loco koji se trebao realizirati prošle godine, no morali smo ga otkazati zbog pandemije, uz želju da nastavimo kad bude moguće. Ove godine Renata me kontaktirala te mi je rekla kako postoji mogućnost realizacije projekta, no ovoga puta u koprodukciji s riječkim HNK-om. To je značilo dvije »montaže« istog djela, s dvjema različitim glumačkim ekipama, jedna u Rijeci i jedna u Zagrebu. Dakle, mogu samo zahvaliti na pozivu za dolazak u Hrvatsku, jer iskustvo rada ovdje mi je zasad dragocjeno; svakako sam mnogo naučio.

Dijalog s Rostandom

Vratimo se malo unatrag, kako ste uopće došli na ideju da napišete latinoameričku adaptaciju poznate drame »Cyrano de Bergerac« francuskog pisca Edmonda Rostanda?

– Predstavu sam počeo pisati sa željom da napravim kazališnu predstavu za djecu i mlade koji ne prelaze one zadane heteroseksualne norme. Da se primjerice vratim u vlastito djetinjstvo, volio bih vidjeti takvu predstavu koja bi mi, smatram, pomogla u životu. Baš zato sam s pozicije djeteta i djetinjstva koje je osjetljiv period gradio i referentni svijet djela, pritom razmišljajući o mogućnostima koje su meni bile možda uskraćene ili koje u određenom trenutku nisu bile moguće, kao i o onim »prostorima« koji su mi bili zaklon ili bijeg – primjerice književnost i kazalište. Moj »dijalog« s djelom »Cyrano de Bergerac« javlja se jer me to djelo dirnulo prilikom prvoga čitanja kad sam imao samo trinaest godina. Naime, nije bilo teško suosjećati s likom koji vjeruje da ne zaslužuje biti voljen. Predstava »I Cyrano i djevojčica« koketira s klasikom Edmonda Rostanda; priča je to o djevojci koja zbog ljubavi postaje nešto što nije – Cyrano. To je nešto što vjerujem da su mnogi prošli u nekom životnom trenutku. Zapitajmo se, kao što se i Cyrano pita – što moramo učiniti ili tko moramo biti ili postati da bismo bili voljeni.

Koja je vaša ciljana publika, odnosno kome ste namijenili ovu predstavu?

– Mislim da je to predstava za svu publiku. Živimo u društvu koje neprestano stvara odvojene prostore za djecu i za odrasle, a predstava »I Cyrano i djevojčica« može biti prostor za međugeneracijske susrete, što je ujedno i određena politička gesta, rekao bih.

Argentina i Hrvatska

Predstava je, naime, u Argentini bila označena za uzrast od osam godina naviše, dok je u Hrvatskoj označena za uzrast od četrnaest godina i više. Zašto postoji razlika u oznaci za koju je dob predstava primjerena u dvjema državama, a sukladno tome, zašto postoji i razlika u recepciji argentinske i hrvatske publike?

– Prije svega, mislim da predstava izvedbama zapravo pronalazi svoju publiku, a to je ono što me najviše veseli. I u Argentini i u Hrvatskoj ideja je bila početi s nekom okvirnom i referentnom dobi, no Argentina ipak ima vrlo dobro osmišljen zakon o spolnom odgoju koji bi se, navodno, trebao primjenjivati na sve osnovne i srednje škole. Realnost je takva da mnoge škole nerado prihvaćaju takav sadržaj, no ipak se pronalazi prostora da se i djevojke i dječaci poslušaju i da egzistiraju u svojoj različitosti. Upravo to nas je potaknulo na razmišljanje o predstavi koja bi pomogla da osmogodišnja djeca u Argentini shvate kako različitost postoji. U Hrvatskoj je situacija drukčija, stoga je odlučeno da promišljamo kao o predstavi primjerenoj više za adolescentsku dob, no to ne znači da i mlađa publika ne može pogledati predstavu.

Osim po razlici u uzrastu u Argentini i Hrvatskoj, po čemu se još razlikuje hrvatska verzija vaše predstave? Kakvu recepciju kod hrvatske publike očekujete?

– Vjerujem da je svaki glumac ili glumica jedan cijeli poseban svemir, a meni je to kao redatelju i dramaturgu posebno zanimljivo. Tekst prolazi kroz ruke različitih osoba, a svaki od njih razvija poseban odnos s tekstom, odnosno svoj svemir unutar sustava djela. Unatoč tome, između hrvatske i argentinske verzije djela, ono što me najviše pokreće i veseli, više od razlika, jesu sličnosti. Iako su 12.162 kilometra udaljenost između Argentine i Hrvatske, vjerujem da nas neke stvari mogu na jednak način dirnuti, bilo da izazivaju smijeh ili tugu. Što se recepcije tiče, imam stav da nikad ne treba očekivati, jer ne možemo predvidjeti susret publike i djela. Svakako se nadam pozitivnom susretu, onom koji poziva na razmišljanje, diskusiju i svijest o toj problematici, naravno, uz dobar provod publike.

Tabu teme

Koja je tema predstave, o čemu govori i je li tematika koju ona donosi aktualna? Zašto je takva tematika važna za današnje tinejdžere?

– Djelo proizlazi iz istraživanja o pristupu tabu temama, kao i kazalištu za mlade. Predstava se bavi seksualnošću u djetinjstvu i rodnim pitanjima. »I Cyrano i djevojčica« bavi se ljubavnom pričom između dviju djevojaka sa željom da pronađu više prostora u kojima se djetinjstvo i mladost kao životni period poštuju u smislu slobode, te se mogu odvijati u svoj svojoj raznolikosti. Predstava donosi priču o Valentini, odrasloj ženi koja, rekonstruirajući vlastito djetinjstvo, ujedno rekonstruira sjećanje da se ponekad osjećala kao djevojčica, a ponekad kao dječak. U trenutku kad se prvi put zaljubila, gajila je osjećaje prema svojoj najboljoj prijateljici. Valentina tako, kao Cyrano de Bergerac, počinje pisati pisma svojoj prijateljici, potpisujući se kao muškarac. Razmjenom pisama rastu i emocije, a Valentini ih je sve teže klasificirati i u potpunosti razumjeti.

Tematika je aktualna i važna jer živimo u odraslocentričnom svijetu, recimo to tako. Odraslocentrizam je sustav dominacije, kao i patrijarhat i heteronormativnost, pa s te pozicije moći diktiramo stvari mladima, mnogo puta zanemarujući njihove želje i potrebe. Nerijetko se djeci i mladima govori kako su i oni odrasli već sutra, no djeca i mladi imaju sadašnjost, složenu i punu želja, sadašnjost u kojoj je potrebno da odrasli nekad manje govore, a više slušaju. Teme kojima se ovo djelo bavi samo su neke od tema za djecu i mlade koje upravo svijet odraslih nastoji prekriti cenzurom u umjetnosti.

Ova je predstava važna za tinejdžere jer je doba adolescencije jedna faza u razvoju koja je puna mnogih otkrića i procesa samospoznaje. Bitno je da mladi uvide da istovremeno egzistira mnogo načina, a raznolikost živi posvuda i da ju je potrebno slaviti. Odavno sam prestao misliti da se samo s jednom kazališnom predstavom svijet može promijeniti, ali sjećam se kako se moj svijet okrenuo naglavačke kad sam prvi put vidio tu predstavu; dogodila se cijela revolucija u meni. A vidio sam zapravo kako je grupa ljudi na pozornici podigla jedan drugi svijet i drugu mogućnost postojanja, onu mogućnost postojanja zajedništva različitosti, jednostavnosti i napose mogućih stvari. Upravo takvu revoluciju i takvu spoznaju želim svakoj osobi koja dođe pogledati predstavu, bila ona mlada ili starija – to je moja želja, ali i odgovornost.

Djelo o zlostavljanju djece

Dakle, predstava prije svega govori o slobodi vlastitoga izbora, odnosno slobodi i pravu na ljubav. Jesmo li kao društvo i zajednica napravili dovoljno u pogledu promicanja prava LGBTQ osoba te kakvo je stanje na globalnoj razini što se tiče njihovih prava?

– Mislim da je to složeno i bitno pitanje, no i hitno. Što se toga tiče, svaka zemlja je u tom kontekstu različita. Naravno, mnogo je čimbenika koji interveniraju i igraju ulogu, ali su svi povezani sa strukturama moći i dominacije. U Argentini, iako postoje mnogi zakoni koji štite seksualna ili rodna prava, slobodu i samopercepciju, velik dio društva još uvijek nerado prihvaća različitost. Unutar LGBTQ+ zajednice postoje mnogi napori, između ostalog i za zdravije djetinjstvo u adolescentskoj dobi, koje većina diskreditira, ignorira ili podcjenjuje, no toj zajednici svi mi trebamo dati mnogo više prostora za slušanje i za slobodu u svakome smislu.

Kad smo kod važnosti tematike i same predstave, prikazuju li se takve predstave dovoljno na kazališnim daskama?

– U Argentini je nešto lakše pronaći primjere ovakve tematike u književnosti za djecu i mlade, nego u kazališnoj predstavi. Ipak, mislim da intenzitet poruke u ovome slučaju nije jednak u književnosti ili kazališnoj predstavi. Kazalište ima taj trenutak susreta uživo, živu riječ i nosi određen karakter. Knjiga se može spremiti u ladicu, može se čak zapaliti ili baciti kroz prozor, no predstava se događa ispred naših očiju. To je živi događaj, okupljanje prisutnih tijela, stoga je potrebno mnogo više hrabrosti za postavljanje ovakve kazališne predstave pred mnoštvom. Upravo ta karakteristika čini kazalište umjetničkim izrazom s revolucionarnim sjemenom, rekao bih. Također, mislim da to pridonosi i činjenici da je probleme djece i mladih koje društvo nastoji staviti pod tepih teško pronaći na sceni, u obliku kazališne predstave.

S obzirom na golem uspjeh ove predstave koja je ujedno bila i vaš diplomski rad na studiju dramskih umjetnosti, a posljedično vas je i dovela u riječki HNK, imate li već u planu neki sljedeći tekst, neku sljedeću predstavu? Hoće li biti na tragu ove tematike ili razmišljate o nečem potpuno drukčijem?

– Trenutno pišem nadolazeće djelo za mlađu publiku koje nastavlja liniju istraživanja koje sam započeo s »I Cyrano i djevojčica«, a riječ je o slučaju zlostavljanja djece. Takve teme koje su malo ostavljene po strani, zaboravljene ili nedovoljno aktualizirane, jako me zanimaju, posebice zato što smatram da je važnije no ikad, čak i hitno, učiniti one aktualne stvarnosti djece koje odrasli pokušavaju prešutjeti iz nelagode, straha ili čega drugog, još više vidljivima.

Autorska ekipa i glumice

Guillermo Baldo je ujedno autor adaptacije i dramaturg predstave. Scenografi su Agostina Barbarini i Guillermo Baldo, kostimografkinja je Yanina Pastor, skladatelji su Lusiana Lipchak i Franco Dallamore, oblikovatelj svjetla Daniel Maluf, prevoditeljica je Nikolina Zidek, a asistentica režije Renata Carola Gatica. Ulogu Jele tumači Romina Tonković, a Roxane Ana Marija Brđanović.