Prije nekog vremena sam pročitao, pa smetnuo s uma, nečiji citat koji kaže da glumac, radeći na filmu, postaje poznat, radeći na televiziji bogat, a radeći u kazalištu – dobar.

Ta mi se misao, poput groma, vratila u pamet nakon razgovora s glumicom Mijom Melcher. Zašto? Otkrit ćete nastavite li čitati ovaj tekst.

“Hinkemann”

Mia je voljeno ime s naših kazališnih dasaka i već je pola desetljeća članica ZKM-ovog ansambla.

Kada bih vjerovao u reinkarnaciju, bio bih siguran da je ona, do sad, proživjela jedno sto života jer svaku joj danu ulogu pred publiku iznese s nevjerojatnom prirodnošću i autentikom, a njena glumačka zaigranost, koju resi kako talent, tako i rad, potvrđuje da teatar doista jest čarobno mjesto.

Melcher će priznati da ima problem s tim da je danas svatko glumac, odnosno da je danas svatko – sve. Uvjeravaju nas, ispričat će mi, da možemo biti sve što poželimo a, ustvari, ne možemo.

Složio sam se, ali i dodao da ona ima tu sreću biti sve jer je – glumica! A kako drugačije započeti razgovor s dramskom umjetnicom, nego s pitanjem o kazalištu.

Mia, je li gluma konstantno ponavljanje istog?

“Jest, ali i nije. Marina Abramović je rekla kako je velika razlika između kazališta i performansa, odnosno da je kazalište uvijek isto, a performans uvijek drukčiji.

Da je to tako, onda ne bi probe varirale, ne bi se jedan dan dogodila čarolija i lakoća, drugi dan nešto na mišiće i tako dalje. Umijeće je raditi nešto – što si već radio tisuću puta, kao da radiš prvi put.

Nekad je frustrirajuće, ali najčešće vrlo zabavno. Sve dok čovjek doživljava teatar kao vrlo ozbiljnu igru, onda mu može biti dobro. Možda ćete reći da je riječ o oksimoronu, ali i život sam što je doli jedan ogroman oksimoron”.

Živopisni djed

Kada se spomene prezime Abramović, pomislite li prvo na Romana ili na Marinu?

“Prvo pomislim na svoju ravnateljicu, Snježanu Abramović“!

Ovim ste odgovorom, moram priznati, prešli igricu (smijeh). Vaše djevojačko prezime je Biondić, što bi značilo da ste, po djedu, iz senjskog kraja?

“Tako je. Djed s očeve strane je iz Melnica, mjesta nadomak Senja. Imao je vrlo živopisnu biografiju i žao mi je što ga nisam stigla upoznati.

Sprva je osuđen na doživotni zatvor, onda na strijeljanje, da bi naposljetku proveo jedanaest godina iza rešetaka. S tatom imam dogovor da ćemo ovu jesen uključiti kameru i da će mi ispričati sve detalje vezane uz djedovu biografiju.

S druge strane, zanimljivo je da je moj djed, unatoč svemu, plakao kada je Tito umro. To je baš čudnovato.

I u »Eichmannu« ispričam tu priču svojih roditelja jer smo, tijekom rada na predstavi, istraživali na koji način preuzimamo životne postulate od naših predaka.

“Eichmann u Jeruzalemu”

Svoga djeda Biondića znam po anegdotama, po tome da je bio strašno strog i pravedan, a moj ga je tata osjetio tek u pubertetu.

Uvijek sam, naime, maštala da imam djeda jer sam imala super odnos s bakom Stankom koja me je čuvala i koja je uvijek tvrdila da je uspjeh ako izađem u križaljci.

Onda je jedan profesor s Akademije, ne znajući tu priču, i čiji su pokloni studentima uvijek zanimljivi, iz nekog razloga skupio sve križaljke u kojima sam izašla te mi ih je, kad sam diplomirala, poklonio.

Rasplakala sam se i nikako drukčije to nisam mogla protumačiti nego kao poklon za moju baku Stanku”.

Majčina strana obitelji je iz Sarajeva?

“Tako je. S bakom Hajrom sam imala puno manje susreta jer je živjela u Sarajevu i rijetko smo se viđale”.

Bake vas nisu vidjele na sceni?

“Ne. Baka Stanka me vidjela jedino na televiziji, a baka Hajra je umrla friško nakon rata”.

Hajra je svo vrijeme rata provela u Sarajevu?

“U Sarajevu i Mostaru. Bila je jako specifična osoba i energetski je jako dobro pamtim. Kada vidim njenu sliku – bude mi se sjećanja.

U Mostaru se vrata njenog stana nikada nisu zaključavala, a na ručak su joj dolazili i znani i neznani ljudi. Naodgajala se i naškolovala puno djece koja su ostala bez roditelja”.

Iz oba spomenuta primjera, a to je politički motiviran zatvor u slučaju vašeg djeda, i rat u slučaju vaše bake, može se vidjeti kako se politika upliće u naše živote, htjeli mi to ili ne. Mislite li da uspijevati politiku odgurnuti od sebe?

“Iskreno? Ni ne pokušavam. Zapravo, vrlo sam politična“.

A da?

“Moje metode su se promijenile, ali moj unutarnji poriv za pravdom, pravičnošću i obranu slabijeg od sebe konstantno je prisutan.

Naprosto, ne mogu zažmiriti na nepravdu a, kada već o tome govorimo, mislim da bih u životu puno bolje prolazila da se, bar ovako na prvu, slažem s nekim ljudima ili da odradim ono klasično »da, da«.

Kod mene je uvijek prisutna ta potreba da prezentiram ono što mislim i osjećam“.

Znači, konformizam je nepoznata kategorija u vašem životu.

“Tako je. S druge strane, u svojevrsnom sam konformističkom balonu jer radim u instituciji”.

Stvari idu nabolje

Kako gledate na kazališne audicije?

“To je fenomenalno. Na sve audicije gledam s podrškom”.

Nema ih baš puno.

“Ima ih puno više no što ih je bilo ranije. Iako ima ljudi na tržištu, sve se svelo da se na projekte poziva stalno iste ljude, pa se to počelo mijenjati. HAVC, npr., daje priliku mladim ljudima da rade i stvaraju.

Iz moje perspektive stvari idu nabolje, ali postoji još uvijek puno problema, da samo spomenem HRT i način na koji naša državna televizija bira dramski program”.

Mislite da glumci, kao jedan potencijalni, složni kolektiv, nisu svjesni koju moć posjeduju po pitanju kreiranja naših kulturnih zbivanja?

“Nisu. Ne možemo se svi jednakim intenzitetom baviti glumom i drugim stvarima. Ono iza čega stojim, a sada ću zvučati kao čangrizava, stara, nesuvremena baba, jest da previše vremena trošimo na društvene mreže.

Da su glumci malo manje na Instagramu i da se više bave činjenicom da nam neznalice kroje ideje kako ćemo i što snimati, bilo bi nam bolje. Za život na Instagramu treba čovjeku puno vremena i živaca, to je doista jedan ozbiljan i legitman rad.

Imam bliske prijatelje koji to dobro rade i znam koliko je to zahtjevno. Ali, kada bismo taj fokus, možda, prebacili na neku ostavštinu – što ostavljamo narednim generacijama, situacija ne bi bila ovakva kakva jest.

Mnogi od nas imaju stav »ja sam glumac i ostalo me se ne tiče«, stoga ne čudi da ljudi izvana misle da mi, institucionalni glumci, koristimo sustav, iako bih ja voljela da svaki od tih kritičara provede jedan radni tjedan s nama u ZKM-u”.

Mol u očima

Povod za naš razgovor zapravo je najnovija ZKM-ova predstava »Moj muž« u režiji Dore Ruždjak Podolski, po tekstovima Rumene Bužarovske i u dramatizaciji Tomislava Zajeca. Napokon igrate ženski lik neopterećen suprugom drogerašom, majkom alkoholičarkom, siromaštvom ili neadekvatnim životnim uvjetima. U ovim se rolama vidi kako vam izvrsno leže i drukčije dramske poetike.

“Nedavno sam pričala s kolegicom i ustanovila kako često zaboravljamo kakve raspone, kao glumci, imamo. Dokažeš se u jednoj roli i onda te netko gurne u tu kutiju, iako znaš da možeš raditi i druge stvari i kad se te, drukčije uloge, dogode, onda ispadne da te netko otkrio (smijeh).

Privatno sam puno sklonija nekoj komediji doli drami, a onda se, spletom okolnosti, dogodilo da su redatelji kod mene primijetili taj neki dramski trenutak…”..

Mia u predstavi “Moj muž”

Kad imate jedan zanimljiv mol u očima.

“Pa… da. Nosim ga, ali ne znam zašto?! Život mi nije loš, nisam depresivna, nemam velikih problema, imam izazove, kao što ih ima svatko i možda bi se netko s mojim izazovima nosio teže nego ja.

Kada smo s Igorom radili Tita Andronika, shvatila sam da kroz moje glumačke kanale teču tuga i empatija, ali isto tako, imam veliku potrebu otići u ekstreme.

Zadnja rola u kojoj sam se mogla djetinje i iskreno zabavljati bila je »Priroda i društvo« Nore Krstulović, a od toga već ima godina.

Baš smo se Anđela Ramljak i ja prisjetile kako smo se s Jasminom Telalovićem tako silno zabavljale radeći na tom komadu. Napokon sam, u ovoj predstavi, dobila taj jedan kontrapunkt, jednu minijaturu koja me raduje”.

Kako je tekao proces pripreme predstave?

“Cijeli je proces bio jedan hod po rubu. Puno je žena u podjeli, pa se pričalo da ćemo se poklati, ali se to, začudo, nije dogodilo (smijeh).

Mislim da je Jasminov odlazak jako puno utjecao na neku mekoću, na neko oplemenjivanje i uvijek nas ti vražji gubici ponovo uče da moramo biti pažljivi.

Posljednjih smo godina, kao kolektiv, izgubili mnoge drage ljude, pa smo se kroz ovaj proces i kolektivno liječili. »Moj muž« nije komedija, to je predstava sačinjena od specifičnih žanrova.

Svaka je proba bila zanimljiva, a već tjedan dana prije premijere bili smo zreli za izaći pred publiku. Imali smo osjećaj da igramo kao u vrijeme pandemije. Vapili smo za ljudima”.

U braku je zanimljivo

Nego, pustimo načas ZKM-ovog »muža« te nam recite – kakav je vaš muž?

“Hahaha! Danas, kada sam izlazila iz stana, moj suprug Mak mi je rekao: »Hoćeš li spomenuti mene u intervjuu za Novi list? Sigurno hoćeš! Morat ćeš! Jer se predstava zove ‘Moj muž’, a tvoj muž – to sam ja!« (smijeh).

U braku je zanimljivo. Nikada nisam htjela ući u takav jedan savez, osjećala sam svojevrsni otpor, ali mi se, u jednom trenutku, otvorila slika da ja možda bježim od nečeg što želim.

Ako nešto fakat toliko nećeš, onda nešto s tobom nije u redu. Probala sam se prisiliti, vidjeti sebe u toj situaciji, ali sam shvatila da to nije za mene, bez obzira na to što sam u svijet odletjela iz gnijezda svojih roditelja, Dade i Jasne, čiji je brak predivan.

Odrastati uz tu njihovu ljubav bilo je afirmativno za mene kao osobu i užasno sam im zahvalna. Kada sam upoznala Maka, shvatila sam odmah da je on čovjek mog života.

Nitko ne garantira da jedno od nas dvoje neće zeznuti i masu puta sam se osjećala – bih li ja trebala pokupiti svoje stvari i otići? Tako se i on osjećao.

Ljudi koji kažu da nemaju izazove u braku ili lažu, ili funkcioniraju na neki meni nepoznat način. Problem je kod brakova u tome što se u njih ne ulaže. Ne vjerujem u kompromise. Što to znači?!

Radi se o zajedničkom radu na sebi, ne na našem odnosu. U trenutku u kojem se netko od dvoje ljudi zapusti, tu nastaje problem.

Bila sam kontra braka jer u svojoj okolini, u svojoj generaciji, nisam vidjela nikoga tko u braku raste. Vidjela sam samo nezadovoljstvo i nevjeru.

S druge strane, nisam bila sklona dugim vezama, gušili su me takvi odnosi i uvijek sam od toga bježala. Eh, sad, da zaključim odgovor na vaše pitanje!

Moj je muž prekrasan, a nikad mi u životu nije bilo bolje nego što mi je sada. Uz Maka sam, koji je potpuno drukčiji tip, postala i bolja osoba, i bolji glumac.

Način na koji uz njega rastem i način na koji on trenira moju strpljivost koju, usput budi rečeno, nemam (smijeh), kao i način na koji se on mijenja i otvara – meni nema ništa ljepšeg od toga na ovome svijetu”.

Neki dan, na predstavljanju knjige »Arsen – sjećanja« Diane Šetka, Gabi Novak je, kada je govorila o njihovom suživotu, kazala da umjetnici zahtijevaju, ali i daju puno slobode.

“Istina. Kod Maka je predivno to što on nikada ne ulazi u moj prostor jer za to nema potreba, kada ima svoj vlastiti. Krivo mi je što živimo u svijetu u kojem ne postoje ljudi koji bi financirali tako dobre i uspješne umjetnike kao što je on.

Žao mi je što nije u poziciji da samo bude kipar i da ne mora raditi druge poslove kako bi preživio. Nekidan mi je rekao: »Ti svaki dan radiš ono što želiš, a ja ne«.

Ta me rečenica užasno pogodila, posebno jer je došla iz usta nekoga tko mi je tako bitan. Onda čovjek bude još zahvalniji na prilici da radi ono što voli jer, doista, malo ljudi ima taj privilegij”.

“Tit Andronik”

Kiparstvo i dramska umjetnost mogu se stapati. Kako vas dvoje, u profesionalnom smislu, nadopunjujete jedno drugo?

“Maku sam ja savjetodavno tijelo. Uvijek me pita koliko bi nešto trebao naplatiti. Zanimljivo je što nikada ne možeš do kraja procijeniti svoj rad, a ja sam jako sistematična – na papir stavim sve parametre i dođem mu s prijedlogom iznosa.

Zajedno pišemo natječaje, puno komuniciramo vezano uz pojedina scenografska rješenja. Voljela bih da radi scenografiju za jedan moj projekt, a to će se sigurno nekada dogoditi. Uvijek razmišlja u velikim volumenima i to mi se sviđa”.

O kakvom se projektu radi?

“On se valja jako puno godina. Trebao je biti realiziran prije pandemije. Gigantski je, to vam mogu reći, i svjesna sam da sam premala, i nedovoljno zrela, pa mi je potreban dobar tim ljudi.

Bez nekih ljudi sam ostala jer više nisu na ovome svijetu, a bez drugih zbog ostalih obaveza, jer nas vrijeme jede, a onda sam ostala i bez sebe jer puno radim u kazalištu.

Naučila sam da uvijek postoji pravo vrijeme za nešto. Drago mi je što imam podršku ljudi koji mi znače i uvjerena sam da će, kad-tad, moja ideja ugledati svjetlo dana. Zasad mijenja oblike i raste”.

Higijena rada

Kada smo, jedared, neformalno ćaskali, kazali ste mi da naši glumci često ne rade na sebi.

“Puno kolegica i kolega misli da su zaokružene glumačke osobnosti kada dođu s Akademije, da imaju alat i da s njim mogu dalje u svijet.

To je kao da kažemo da automobil nikada ne trebamo voziti na servis. Nekad sam mislila da je problem u starijim kolegama, ali sam se gadno zeznula.

Stariji kolege se drže higijene rada, znaju gdje im je mjesto i što, u kojem trenutku, trebaju reći. Znaju držati vertikalu. Nasuprot njima stoje mladi glumci koji, u velikoj mjeri, misle da se stvari događaju po inerciji i da mogu bilo kome reći što im je drago, bez da su pojeli puno griza.

Također, ne vjerujem da postoji jedna glumačka tehnika koja pokriva sve potrebe ovog posla. Važno je i s kim igraš. Nekada imaš takvog partnera da jednostavno nema potrebe baviti se imaginacijom ili stvaranjem supstitucije u nekoj vježbi jer s dobrim partnerom možeš čuda raditi.

Onda ima kolega koji igraju sami za sebe, i s takvima, kada se nemaš za što ‘zakačiti’, moraš kopati po sebi kako ne bi stršio. Ljudima, zapravo, treba jako malo pažnje i podrške da se otvore.

Kada bismo ulagali u školstvo u onoj mjeri u kojoj Dinamo ulaže u svoje igrače, itekakvu bismo razliku vidjeli. Naše školstvo ulaže u ljude koji ne znaju, ne mogu i neće. Na njih stavljamo fokus, a ne na odlične učenike i studente.

Biste li to rekli i za glumce?

“U određenim situacijama da, bih. Mislim da je užasno važno da si u jednoj predstavi glavni lik, a da u drugoj nosiš tacnu”.

Zbog čega?

“Zbog svega. Mislim da se moraš naučiti biti podrška svojem kolegi kako bi sutra, u drugoj predstavi, on tebi bio podrška. Ne igra kralj kralja, podanici igraju kralja. Ako se ja pognem, tek tada ti možeš biti iznad mene.

I ta ideja da smo svi jednako plaćeni, kao što jesmo u ZKM-u, meni se izuzetno sviđa jer, kada se krenu raditi razlike i podjele, tu nastaju veliki problemi, bez obzira na to što su neki nacionalni prvaci zaslužili da imaju i bistu na Trgu jer su i dobri glumci i dobri ljudi”.

Ove godine slavite pet godina u ZKM-u. Koja je, po vašem mišljenju, najgora uloga koju ste u toj kući odigrali?

“»Drakula« u režiji Andrása Urbána. To je bio jedan eksperimentalni proces i jedan od mojih prvih projekata u ZKM-u. András je super redatelj, bilo nam je zabavno s njim raditi, išla sam gledati »Miru« u Beograd i napravio je super predstavu.

»Drakula« nam nije uspio iz više razloga, ali svi smo se bacili na glavu i kada je to završilo, osjećala sam se jako, jako loše. Ispunjavali smo neke zadatke, skidali se goli, valjali po blatu, dobili gljivice od tog blata…”.

Biste li danas odbili takvu ulogu?

“Ja radim u ansamblu i nemam što odbijati. Dobijem što dobijem”.

Nemate prostora, za vrijeme procesa, utjecati na neke stvari?

“Ne postoji prostor za to. Ako ti nešto smeta, odi na nezavisnu scenu. To je sklizak teren. U trenutku u kojem ljudi krenu pružati otpor nečijoj viziji ili slici, dolazi do kolapsa.

Tvoj je jedini zadatak da nešto učiniš boljim, maksimalno koliko je u tvojoj moći, a ne da pružaš otpor.

Uvijek se pitam zašto ljudi ne pružaju kreativni otpor koji se može napraviti unutar procesa. Najgore je kada imamo fige u džepu.

Moj zadatak je da ulogu isporučim s punim uvjerenjem i bez da mi na čelu piše ‘meni ovo ne valja’ – ako ti nešto ne valja, onda odi doma, ne znam što radiš na plaći poreznih obveznika.

Ako redatelj stvarno ljude maltretira, treba doći do kolektivnog konsenzusa. Ali, uostalom, zato imamo i ravnatelja koji treba doći, pogledati i reći – ovo nije dobro, s ovim ne idemo van. Demokracija je sklizak teren u takvim situacijama”.

Sve životne uloge

Možete li definirati uspjeh?

“Za mene je uspjeh biti dobra supruga, pomajka, kći, prijateljica, glumica. Biti dobra u svim životnim ulogama, i za sebe, i za druge. I da, za mene bi uspjeh bio kupiti stan u Zagrebu, haha”.

Što vam, u karijernom smislu, nedostaje?

“Film. Imala sam malo prilike snimati. Apetiti mi nisu ogromni. Sretna sam i zadovoljna u Zagrebu, ne žudim za inozemstvom ni u jednom smislu, osim putovanja (smijeh).

Nedostaje mi to iskustvo na filmu, ali zato što film volim, ne zbog popularnosti. Ne znam, iskreno, što znači karijera u Hrvatskoj – to mi je tako smiješno i glupo”.

Da ste premijerka Hrvatske na jedan dan, što biste napravili?

“Ja sam društveno odgovorna osoba, ne bih nikada bila političarka. Što biste vi napravili?”.

Dao bih otkaz svima u javnoj upravi i pokrenuo bih sve ispočetka (smijeh). Sedmog travnja vam je rođendan. Mi vam želimo puno radosnih trenutaka kako na privatnom, tako i na profesionalnom planu. A što si vi sami želite?

“Hvala! Za rođendan radim. Spremamo koprodukciju s Dubrovačkim ljetnim igrama. To me veseli, jer u Dubrovniku nisam bila deset godina.

Za rođendan si želim solidnu nekretninu. Ne trebam je posjedovati, ali mi je potrebno živjeti negdje odakle se neću morati seliti, bar na neko vrijeme”.

Igrate li Eurojackpot?

Ne. Ne vjerujem u to (smijeh).

Što Mia Melcher želi biti kada odraste?

Ne znam što želim biti kada odrastem, ali znam da se ne bih voljela nikada promijeniti. Život mi je puno puta opalio pljusku uz pitanja – Zašto se toliko smiješ?! Zašto plačeš?! Zašto govoriš što misliš?!

U inat pitanjima, i životu, želim ostati jednaka, što znači da možda nikada i neću odrasti.