Na ovogodišnjem Festivalu svjetskog kazališta konačno smo doživjeli jednu kazališnu predstavu, posve lišenu velikih ekrana i kamera, zainteresiranu za obraćanje živih izvođača zbiljskim osobama u gledalištu, utemeljenu na iznimnim performerskim osobnostima, komponiranu s glazbenom preciznošću te odigranu u glumačkom tajmingu koji je besprijekorno poštovao brojne napetosti između tragike i komike.

Teška mladost

Jaka teatralizacija prerušavanja i stalno poziranje performera, izvlačenje na pozornicu »skrivenog ja« muškaraca koji se spretno išuljavaju iz crnih poslovnih odijela i zaustavljaju pokret u ljupkom kniksu koji prati okret lepršave haljine, provodi nas kroz povijest pop kulture i njezinih velikih ikona (Tine Turner, Lize Minnelli, Ave Gardner, Grete Garbo etc.), s time da jedino svjedočanstvo o naličju sve te komercijalne pozlate, svih crvenih tepiha po kojima se trusi kiša šljokica i struže vrh štikli, donosi najmlađi član kazališne ekipe.

Na osnovu njegovih nekontroliranih suza saznajemo da mladost u ovoj predstavi (za razliku od tretiranja mladosti u ostatku programa Festivala svjetskog kazališta) nije postavljena kao »zlatno doba«, već kao najteži životni period. Mladost je odigrana kao virtuozni, koliko i strahovito žalosni striptiz, kombinacija baletne savitljivosti i koketnih gesti umornog i zabrinutog seksualnog radnika, u čijoj garderobi još uvijek nema dovoljno krabulja i tuđih uloga iza kojih se može udobno skrivati.

Toplina gledališta

Zagrebačka publika izrazito je kooperativno prihvatila »Gardeniju«. Gledalište je najprije u nepomućenoj tišini pristalo na uvodnu minutu šutnje za sve osobe koje su izvođači izgubili, a prema završetku izvedbe hrabrili su performere različitim reakcijama smijeha i dugačkim završnim aplauzom.

Visoko ritualiziranu teatralnost ove predstave nije lako ni zabilježiti ni rastumačiti. Njezino je temeljno pravilo da se rodne i seksuale uloge iskazuju izborom kostima, ponašanja i šminke, a ne slučajnim zgoditkom dobivenih genitalija.

Nedvosmilena sloboda teatralizacije vlastite seksualnosti mjestimično je djelovala previše optimistično (kao da je bitka za »muškarce u haljinama« već dobivena), katkad prelazeći i u sentimentalnost izrazito sladunjavih opernih, filmskih i baladnih glazbenih numera, ali ipak je »Gardenija« ZekaeM-ovu pozornicu ispunila energijom slojevitog užitka zbog kršenja čitave hrpe socijalnih i seksualnih zabrana. Na tom se uzbudljivom slamanju kostimografske i običajne discipline kazalište uistinu pomlađuje i obnavlja.